Božićno obraćanje Kuriji pape često koriste kako bi iznijeli važna stajališta o Crkvi. Ovo je prvo takvo obraćanje novoga pape.
Vaše Eminencije,
časna braćo u episkopatu i svećeništvu,
draga braćo i sestre,
Svjetlo Božića dolazi nam u susret, pozivajući nas da ponovno otkrijemo novost koja se, iz ponizne betlehemske špilje, proteže kroz cijelu ljudsku povijest.
Privučeni tom novinom, koja obuhvaća sve stvorenje, hodimo u radosti i nadi, jer nam se rodio Spasitelj (usp. Lk 2,11): Bog je postao tijelo, postao je naš brat i zauvijek ostaje Bog-s-nama.
S tom radošću u srcu i s dubokom zahvalnošću promatrajmo događaje koji se odvijaju, i u životu Crkve. Tako, dok se približavamo božićnim blagdanima, dijeleći s vama svoju iskrenu čestitku i zahvaljujući kardinalu dekanu na njegovim riječima – uvijek punima oduševljenja – želim prije svega spomenuti svoga ljubljenog prethodnika, papu Franju, koji je ove godine zaključio svoj zemaljski život. Njegov proročki glas, pastoralni stil i bogato učiteljstvo obilježili su put Crkve posljednjih godina, potičući nas ponajprije da Božje milosrđe stavimo u središte, da damo novi zamah evangelizaciji te da budemo radosna Crkva, otvorena svima i pažljiva prema najsiromašnijima.
Nadahnut njegovom apostolskom pobudnicom Evangelii Gaudium, želio bih se osvrnuti na dva temeljna aspekta života Crkve: poslanje i zajedništvo.
Po samoj svojoj naravi Crkva je usmjerena prema van, okrenuta svijetu, misionarska. Od Krista je primila dar Duha kako bi svim ljudima naviještala radosnu vijest Božje ljubavi. Kao živi znak te božanske ljubavi prema čovječanstvu, Crkva postoji da pozove i sabere sve ljude na svečanu gozbu koju nam Gospodin pripravlja. U tom okupljanju svatko može otkriti svoj identitet ljubljenog djeteta, brata ili sestre bližnjemu te nove stvorenosti u Kristu. Preobraženi tim otkrićem, postaju svjedoci istine, pravde i mira.
Evangelii Gaudium potiče nas da napredujemo u misionarskoj preobrazbi Crkve, koja svoju neiscrpnu snagu crpi iz naloga uskrsloga Krista. „Isusova zapovijed da ‘pođete i učinite mojim učenicima sve narode’ odzvanja u promjenjivim okolnostima i uvijek novim izazovima za misionarsko poslanje Crkve u evangelizaciji, a svi smo pozvani sudjelovati u tom novom misionarskom ‘izlasku’“ (br. 20). Taj misionarski karakter proizlazi iz činjenice da je sam Bog prvi krenuo prema nama i u Kristu pošao u potragu za nama. Poslanje započinje u srcu Presvetoga Trojstva. Bog je, naime, posvetio i poslao svoga Sina u svijet da „nitko tko u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“ (Iv 3,16). Prvi veliki „egzodus“ stoga je Božji vlastiti — njegov izlazak iz sebe da bi nam došao ususret. Upravo to naviješta božićno otajstvo: Sinovo poslanje sastoji se u njegovu dolasku na svijet (usp. sv. Augustin, O Trojstvu, IV, 20, 28).
Na taj način Isusovo poslanje na zemlji, koje se u Duhu Svetom nastavlja po Crkvi, postaje kriterij razlučivanja u našim životima, u našem hodu vjere, u crkvenim praksama, kao i u službi koju vršimo u Rimskoj kuriji. Strukture ne smiju opterećivati niti usporavati napredovanje Evanđelja niti kočiti dinamiku evangelizacije; naprotiv, moramo ih „učiniti još više misionarski usmjerenima“ (Evangelii Gaudium, 27).
U duhu naše krsne suodgovornosti, stoga smo svi pozvani surađivati u Kristovu poslanju. I rad Kurije mora biti prožet tim duhom te promicati pastoralnu brigu u službi partikularnih Crkava i njihovih pastira. Potrebna nam je sve misionarskija Rimska kurija, u kojoj se ustanove, uredi i zadaće promišljaju u svjetlu današnjih velikih crkvenih, pastoralnih i društvenih izazova, a ne samo radi osiguranja redovitog upravljanja.
Istodobno, u životu Crkve poslanje je usko povezano sa zajedništvom. Dok božićno otajstvo slavi poslanje Sina Božjega među nama, ono također promatra njegov cilj: da je Bog po Kristu pomirio svijet sa sobom (usp. 2 Kor 5,19) i u njemu nas učinio svojom djecom. Božić nas podsjeća da je Isus došao objaviti pravo lice Boga kao Oca, kako bismo svi postali njegova djeca i stoga braća i sestre jedni drugima. Očeva ljubav, utjelovljena i objavljena po Isusu u njegovim oslobađajućim djelima i propovijedanju, osposobljava nas, u Duhu Svetom, da budemo znak nove čovječnosti — ne više utemeljene na sebičnosti i individualizmu, nego na uzajamnoj ljubavi i solidarnosti.
Ta je zadaća hitna i ad intra i ad extra.
Hitna je ad intra, jer zajedništvo u Crkvi uvijek ostaje izazov koji nas poziva na obraćenje. Katkad se, ispod prividnog mira, mogu skrivati sile razdora. Možemo pasti u napast kolebanja između dviju suprotnih krajnosti: uniformnosti koja ne vrednuje razlike ili pak naglašavanja razlika i stajališta umjesto traženja zajedništva. Tako u međuljudskim odnosima, u unutarnjoj dinamici ureda ili u pristupu pitanjima vjere, liturgije, morala i drugoga, postoji opasnost od rigidnosti ili ideologije, s posljedičnim sukobima.
A ipak, mi smo Kristova Crkva, njegovi udovi, njegovo tijelo. Mi smo u njemu braća i sestre. I u Kristu, iako mnogi i različiti, jedno smo: In Illo uno unum.
Pozvani smo, osobito ovdje u Kuriji, biti graditelji Kristova zajedništva, koje treba poprimiti oblik sinodalne Crkve u kojoj svi surađuju u istom poslanju, svatko prema svome karizmu i ulozi. To se zajedništvo ne gradi toliko riječima i dokumentima koliko konkretnim gestama i stavovima koji se trebaju očitovati u našem svakodnevnom životu, uključujući i naš rad. Želio bih se prisjetiti onoga što je sveti Augustin napisao u Pismu Probi: „U svim ljudskim stvarima ništa se istinski ne cijeni bez prijatelja.“ Ipak, s dozom gorčine pita: „Ali kako se rijetko u ovom životu nađe takva osoba čijem se duhu i ponašanju može s potpunim povjerenjem vjerovati?“ (Pismo Probi, 130, 2,4).
Katkad se ta gorčina pojavi i među nama, kada nakon mnogih godina službe u Kuriji s razočaranjem primijetimo da se određene dinamike — povezane s vršenjem vlasti, željom za nadmoći ili traženjem osobnih interesa — sporo mijenjaju. Tada se pitamo: je li moguće biti prijatelji u Rimskoj kuriji? Imati odnose istinskoga bratskog prijateljstva? Usred svakodnevnog napora, milost je pronaći pouzdane prijatelje, gdje maske padaju, nitko se ne koristi niti se gura u stranu, gdje se pruža iskrena potpora i poštuju vrijednost i sposobnosti svakoga, sprječavajući ogorčenost i nezadovoljstvo. Takvi odnosi zahtijevaju osobno obraćenje, kako bi Kristova ljubav, koja nas čini braćom i sestrama, mogla zasjati.
To postaje znak i ad extra, u svijetu ranjenom neslogom, nasiljem i sukobima, u kojem također svjedočimo porastu agresije i bijesa, često iskorištavanih i u digitalnom prostoru i u politici. Rođenje Gospodnje donosi dar mira i poziva nas da postanemo njegov proročki znak u ljudskom i kulturnom kontekstu koji je previše rascjepkan. Rad Kurije i cijele Crkve mora se promišljati u tom širem obzoru: nismo tek vrtlari koji njeguju vlastitu parcelu, nego učenici i svjedoci Kraljevstva Božjega, pozvani u Kristu biti kvasac sveopćega bratstva među različitim narodima, religijama i kulturama. To se događa ako sami živimo kao braća i sestre i dopustimo da svjetlo zajedništva zasja u svijetu.
Draga braćo i sestre, poslanje i zajedništvo mogući su ako Krista stavimo u središte. Jubilej ove godine podsjetio nas je da je on jedina nada koja ne razočarava. Ova Sveta godina također je obilježila dvije značajne obljetnice. Prisjetila se Nicejskog sabora, koji nas vraća korijenima naše vjere, i Drugoga vatikanskog sabora, koji je, upravljajući pogled prema Kristu, ojačao Crkvu i poslao je u susret suvremenom svijetu, ostajući pozoran na radosti i nade, žalosti i tjeskobe ljudi našega vremena (usp. Gaudium et Spes, 1).
Na kraju, želim podsjetiti da je prije pedeset godina, na svetkovinu Bezgrješnoga začeća, sveti Pavao VI. proglasio apostolsku pobudnicu Evangelii Nuntiandi, napisanu nakon Treće redovne opće skupštine Biskupske sinode. Između ostaloga, ona naglašava dvije bitne stvarnosti: prvo, da „čitava Crkva prima poslanje evangelizacije, te je djelo svakoga pojedinog člana važno za cjelinu“ (br. 15). Drugo, potvrđuje da je „prvo sredstvo evangelizacije svjedočanstvo autentično kršćanskoga života, potpuno predanoga Bogu u zajedništvu koje ništa ne smije razoriti, a ujedno darovanoga bližnjemu s neograničenim žarom“ (br. 41).
Sjetimo se toga i u našoj kurijalnoj službi: rad svakoga važan je za cjelinu, a svjedočanstvo kršćanskoga života, izraženo u zajedništvu, prva je i najveća služba koju možemo ponuditi.
Vaše Eminencije, Ekscelencije, draga braćo i sestre, Gospodin silazi s neba i ponizuje se prema nama. Kako je pisao Bonhoeffer, razmišljajući o božićnom otajstvu: „Bog se ne stidi niskosti ljudskih bića. Bog ulazi ravno u nju… Bog je blizu niskosti; ljubi izgubljene, zanemarene, neugledne, isključene, slabe i slomljene“ (D. Bonhoeffer, Riconoscere Dio al centro della vita, Brescia 2004., 12). Neka nam Gospodin udijeli svoju poniznost, svoje suosjećanje i svoju ljubav, da bismo svakoga dana postajali njegovi učenici i svjedoci.
