Draga braćo i sestre, Cvjetna je nedjelja poput velikih vrata koja nas uvode u sveti tjedan. Isus uzlazi u Jeruzalem kako bi se ispunila Pisma, te biva osuđen na smrt i uzdignut na križ da zauvijek vlada s tog preslavnog prijestolja po kojemu smo spašeni. Na ulasku u Jeruzalem prati ga mnoštvo hodočasnika koji mu kliču kraljevskim poklikom – Hosana. “Ovo svečano klicanje usklik je blagoslova, himna ushita: izražava jednodušno uvjerenje da je u Isusu Bog pohodio svoj narod i da je željeni Mesija konačno došao. ” (Benedikt XVI). Kao što je izraelski narod nekoć pred Gospodina prostirao odjeću i palmine grane, tako i mi moramo pred njega prostrti cijeli naš život. Moramo se ponizno predati Gospodinu i pred njim biti u stavu klanjanja i zahvalnosti. „Ponizno prostrimo nas same pred Kristom, umjesto ogrtača ili posječenih grana, zelenih grančica i lišća. Mašući duhovnim granama duše, i mi danas, zajedno s djecom sveto kličimo: ‘Blagoslovljen onaj koji dolazi u ime Gospodnje, kralj Izraela’“ (Sv. Andrija, kretski biskup)
Draga braćo i sestre, nakon što smo obilježili spomen na Isusov svečani ulazak u Jeruzalem, čuli smo izvještaj o njegovoj Muci i tako otvorili vrata najsvetijeg tjedna u cijeloj godini. Zašto je Isusu podnio toliku Muku? Da bismo odgovorili na to pitanje moramo poći na početak, u Edenski vrt. Čovjek stvoren da bi bio u zajedništvu s Bogom postaje neposlušan i čini grijeh. Zbog toga mora snositi posljedice. Kao kazna za grijeh javlja se smrt, a u životnom vijeku prekid prisnog zajedništva s Bogom. No već tada Bog uz kaznu obećava i Spasitelja. Kroz povijest, židovski je narod prinosio žrtve zadovoljštine Bogu. Tu nam je osobito važna žrtva okajnica za grijehe i dan pomirenja koji su židovi slavili. Na taj dan veliki svećenik ulazio je u najsvetiji dio hrama, u svetinju nad svetinjama gdje je stajao Kovčeg saveza. Taj sveti kovčeg svećenik je škropio krvlju žrtvovane životinje koja je predstavljala grijehe naroda. Životinjska krv u dodiru sa svetinjom trebala je, po njihovu mišljenju, okajati grijeh naroda. No, za takve žrtve sam Gospodin u svetom pismu kaže da mu se ne mile, da krv bikova i jaraca ne može odnijeti grijeha. I kao što je Adam predstavljao cijelo čovječanstvo te zbog toga svaki čovjek ima krivnju istočnog grijeha, tako je bio potreban netko tko će također u sebi obuhvatiti cijelo čovječanstvo i dati zadovoljštinu za grijeh svijeta. Takvog čovjeka ili životinju bilo je nemoguće naći. Bog koji uporno traži zadovoljštinu za učinjeni prvi grijeh može nam se činiti okrutnim. No ako uzmemo u obzir da je u punini vremena sam Bog u svojoj drugoj božanskoj osobi, to jest Sinu, odlučio postati čovjekom kako bi dao zadovoljštinu i otkupio čovjeka onda u Bogu zaista možemo gledati samo neizmjernu ljubav. Utjelovljeni Krist u sebe uzima svakog čovjeka kad je u utrobi Djevice Marije uzeo čovječju narav. Kao takav on jedini može u ime cijelog čovječanstva dati Ocu zadovoljštinu za grijeh. “Tako su Kristovim križem napokon prevaziđene stare hramske žrtve i dogodilo se nešto novo. U Kristovu križu dogodilo se ono što se uzaludno pokušavalo postići žrtvovanjem životinja: dana je zadovoljština za grijeh svijeta. Janje Božje, a ne životinja, uzelo je na sebe grijeh svijeta i odnijelo ga. Ostvarilo se pomirenje. U Isusovoj muci sva nečistoća svijeta dodiruje beskrajno Čistoga, dušu Isusa Krista, a time i samoga Sina Božjega. Sam Bog sebe stavlja kao mjesto gdje se čovjek s njim izmiruje. Sam Bog unosi u svijet svoju beskrajnu čistoću kao dar.” – tumačio je Benedikt XVI. Na koncu ostaje pitanje zašto baš tako okrutna smrt na križu? Križ od samih početaka najavljen – kao što je u edenskom vrtu s drva dobra i zla neposluhom prvog Adama rođena smrt i grijeh, tako je s drva križa posluhom Krista novog Adama pobijeđena smrt i rođen život. Tako je i životinjskim žrtvovanjem najavljena žrtva Božjeg Jaganjca, a u krvi kojom se škropio kovčeg saveza Kristova krv koja je jedina mogla dati zadovoljštinu. Dakle cijeli Stari zavjet upućuje na križ. Bio je to očito u Božjoj namisli najprikladniji način zadovoljštine.
Draga braćo i sestre, liturgija Crkve nam ovih dana sve više otkriva i otajstvo Kristove Muke. Želimo li se pridružiti Gospodinovoj slavi na Uskrs najprije moramo s njime proći kroz otajstvo križa. Od samih početaka kršćanstva pobožni su monasi i vjernici razmatrali o Isusovoj muci. Razmatranje Isusove muke neizmjerno nam koristi. Sveti je Toma Akvinski rekao kako je Isusova muka dovoljan uzor i vodič kroz život. Imamo razne načine razmatranja Muke Gospodinove – čitanje evanđeoskog izvještaja, pobožnost križnoga puta, žalosna otajstva krunice ili u skrovitosti svoga srca na osnovu evanđeoskog teksta zamišljati sebe u određenoj situaciji (jesam li ja Petar, Juda, Ivan, Pilat, imam li hrabrosti poput Marije stajati pod križem ili bih pobjegao s ostalima). Ako želimo zaista upoznati Krista moramo biti sjedinjeni s njime u njegovoj boli, moramo istinski i stvarno doživjeti prizore koje u molitvi predočujemo a koje je Isus zaista za nas podnio. Razmatranjem Kristove Muke stječemo bezbrojna dobra. Ono najvažnije jest da ćemo naučiti prezirati grijeh, jer ćemo postati svjesni koliku je bol naš Gospodin podnio zbog grijeha. Grijeh znači razapeti Sina Božjega uvijek iznova. Želimo li da Isus tu bol proživljava još koji put? Nakon pozornog razmatranja Muke Kristove nećemo imati takvu želju, uskladit ćemo svoj život s Njegovim, ravnat ćemo se po njegovim djelima.
Dragi vjernici, Kristov križ prijestolje je s kojega naš Gospodin vlada i sve privlači k sebi. Kraljevstvo po svjetskim mjerilima čija je zamisao predstavljena u dočeku koji mu je narod priredio prigodom ulaska u Jeruzalem nije ga zanimalo. No, kad biva na križ uzdignut svečano je proglašeno i njegovo kraljevstvo. Taj naslov je javno napisan nad Raspetim na dva svjetska jezika latinskom i grčkom te jezikom izabranog naroda. On je doista kralj svijeta. Sada je uistinu uzdignut. Sada se posve ostvarilo poslanje ljubavi, ostvarilo se sebedarje i očitovao se Bog koji je ljubav. (usp. Benedikt XVI).
Križ je vrhunac Božje ljubavi prema nama. Amen!
Vlč. Daniel Katačić
