U svome nedavnom apostolskom pismu „Desiderio desideravi“ papa Franjo, želeći vidjeti zapadni katolički svijet ujedinjen oko Novus Ordo, moli nas da ponovno budemo ljudi sposobni percipirati simbole. Čini se da papa misli, iako to ne kaže izravno, da nositelj simbola nije potpuno proizvoljan. To je zato što stvari koje koristimo za simbole dolaze iz Božje kreativne ruke i prožete su vlastitom snagom značenja koje možemo prihvatiti ili odbaciti ostajući u neznanju.
„Liturgija“, kaže papa, „se događa u stvarima koje su upravo suprotne duhovnim apstrakcijama: kruh, vino, ulje, voda, mirisi, vatra, pepeo, kamen, tkanine, boje, tijelo, riječi, zvukovi, tišine, geste, prostor, pokret, radnja, red, vrijeme, svjetlo. Događa se očitovanje Božje ljubavi u svemu stvorenome, a napose u trenutku kada se ta ista ljubav očitovala u svojoj punini Isusovom smrću na križu, sva stvarnost je bila privučena njemu“. Cjelokupno sebstvo je ono što je potrebno da bi se stavili u službu susreta s Riječju koja je navijestila utjelovljenje, raspeće, smrt, uskrsnuće i uzašašće Isusa Krista k Ocu“.
Slažem se sa svim time, a budući da se slažem, smatram da je Novus Ordo, kako se obično slavi, prilično blijed. Nije, kao što je Chesterton rekao o katolicizmu, „sočan odrezak, čaša crnog vina i dobra cigara“. Više je kao konzervirano meso i flaširana voda.
Ne možemo lako odvojiti sv. misu od prostora u kojima se slavi, koji trenutno sugeriraju funkcionalno, neformalno i svakodnevno, poput ponedjeljka s nekoliko dodataka; i to vrijedi čak i kada je crkva stara, ali je obnovljena, to jest često je lišena velikog dijela svoje simboličke snage. Ne možemo se lako zadovoljiti, barem prema mome vlastitom iskustvu sv. mise, nedostatkom svečane priprave, uzrokovane gubitkom starih molitava i psalma „Judica me“, dok sve oko nas vrvi od brbljanja.
Ne možemo snagom volje nadoknaditi gubitak Proslova Ivanova evanđelja poslije sv. pričesti, čije su moćne riječi vjernici slušali. Možemo napraviti samo nejasnu mentalnu vezu između običnog vremena prije Korizme i običnog vremena nakon Pedesetnice, nakon što smo izgubili očita liturgijska doba, vrijeme nakon Bogojavljenja, Septuagesimu (sedamdesetnicu, treću nedjelju od čiste srijede) i vrijeme Pedesetnice, koja su služila kao orijentacija za liturgijsko razdoblje u kojem se nalazimo tijekom godine.
Sv. misu teško možemo odvojiti od njezine glazbe. Rekao sam to stotinu puta: gotovo sva glazba napisana za sv. misu od 1965., poetski je varirala od jedva primjerene do bijedne; glazbene strukture koja nije čak ni na razini narodnih pjesama, već su to napjevi za soliste; a teologija tih pjesama je često neka vrsta heretičkog sentimentalizma, s Isusom kao nekakvim dečkom i svim nama grešnicima koji veselo idu u nebo, bez pokajanja, patnje ili spasonosnog straha od osude; kao da je cijeli svijet dobro raspoložena, vesela, i prilično glupa tinejdžerica.
Ono što Sveti Otac želi priznati s jedne strane, čini se da niječe s druge strane. On s pravom osuđuje puki intelektualizam, puku ideologiju, ono što naziva „duhovnim apstrakcijama“, koje povezuje s onima koji su privrženi starom latinskom obredu, prije Drugog vatikanskog sabora. Problem je u tome što je modernizam neizbježno ideološki, i stoga uvijek prijeti da će istisnuti svaki oblik religiozne pobožnosti, ili da će je asimilirati uz pomoć svoga proždrljivog i praznog sebstva.
Uzmite čovjeka iz džungle Bornea i postavite ga ispred Caravaggiove slike „Poziv svetoga Mateja“. Neće znati što se događa, ali će to promatrati s čuđenjem i osjećat će da su velike i tajanstvene stvari blizu. Uzmite istog čovjeka i stavite ga ispred jednog od velikih brončanih izdanja modernog kipara. On će slegnuti ramenima i otići. Činjenica je da ga se mora naučiti pretvarati da mu se to sviđa i da to razumije.
Dovedite tog čovjeka u neku srednjovjekovnu katedralu, i misliti će da je došao u prisutnost božanskoga, uzdišući se prema moći i slavi, vidjeti će sva čuda naravne kreacije u svojoj organskoj strukturi, i sve varijacije boja i oblika. Dovedite ga u modernističku građevinu zvanu „katedrala“, na primjer u Brasíliji, i on će osjetiti njenu hladnoću, otuđenost, agresivno odbijanje da se podloži bilo potrebama čovjeka bilo slavi Božjoj. Ako želi u njemu proizvesti osjećaj koji je arhitekt očekivao, on mora biti prisiljen protiv svoje naravi proizvesti točan ideološki odgovor na pitanje: „Što je ovo?“.
Pet stvari je važno u simboličkoj umjetnosti ili djelovanju: namjera onoga koji daje znak, razumijevanje onoga koji prima znak, način izvedbe znaka, materija znaka i označeni objekt. Sve bi trebalo biti u harmoniji. Posljednja dva su najvažnija jer su neiscrpni. Voda nakon krštenja ostaje voda, materijalno ista, ali krštenje, sakramentalni obred koje nas čisti, može biti obavljen samo uz pomoć vode i ostaje beskrajni izvor otajstva i milosti izvan naše sposobnosti razumijevanja.
Ne možemo jednostavno reći: „A će značiti B. Naučite to…“. To znači smanjiti značenje simbola na kod. Kad kleknem na pričesnoj ogradi za vrijeme pričesti, činim nešto sa svojim tijelom što inače nikad ne bih, a to ima snažan značaj unatoč mojim pokušajima da to zanemarim. Ne moram učiti što bi to trebalo značiti. Isto tako, kada svećenik podigne ruke u smjeru oltara, okrenut prema oltaru kao što sam ja okrenut prema njemu, čak i ako sam iz duhovne pustoši modernog grada, odmah osjetim – možda uznemirujuće – da postoji Biće iznad njega i mene, kojemu se molim; ne zato da bi pojedinac forsirao osjećaj za religiozno ili da se zadovolji religioznim dobročinstvom.
Papa upozorava na esteticizam i to sa pravom. Esteticizam je potpuni doživljaj ljepote kao što je sentimentalnost dubok i iskren osjećaj. Ali esteticizam ne znači da čeznemo za ljepotom, kao što sentimentalno ne znači da čeznemo za ljubavlju.
Ako kažem „ova pjesma je dobra pjesma“, odgovor treba biti takav da pokažem razumijevanje lijepoga. Mora biti: „Ne, ovo je vrlo dobra pjesma, a evo i zašto“. To je teško pokazati, čak i za dobronamjerne stvari poput „Hoćeš li doći i slijediti me?“. Primjerice, ako kažem: „Neuspješno je da stojimo nakon pričesti u znak solidarnosti“, odgovor ne smije biti da sam nostalgičan za onim što sam radio kad sam bio dječak. Mora biti: „Ne, ovo impresionira običnu ljudsku dušu velikom snagom, i dopustite da vam pokažem da je tako“. Što je još jedan težak slučaj.
Ipak, prava nas se ljepota, Sveti Oče, dojmi odmah, čak i kada ne znamo što je pred nama. A u Božjim stvarima uvijek postoji beskonačna ljepota izvan onoga što možemo dokučiti. Nema nikakve zamjene za to.
