Sadašnji zastoj između Svete Stolice i Svećeničkog bratstva svetog Pija X. (SSPX) otvrdnuo je u svojevrsni sukob, pri čemu obje strane, uvjerene da brane dobro Crkve, idu prema formalnom raskolu, ako ne dođe do konstruktivne intervencije.
Dana 12. veljače Dikasterij za nauk vjere, na čelu s kardinalom Víctorom Fernándezom, pozvao je SSPX da nastavi doktrinarne razgovore pod uvjetom da obje strane rade na onome što Rim naziva „minimalnim zahtjevima” za puno zajedništvo.
Kardinal Fernández postavio je jedan uvjet: da Bratstvo odgodi planirana biskupska ređenja 1. srpnja, upozorivši da bi njihovo održavanje „značilo odlučujući prekid crkvenog zajedništva (raskol) s teškim posljedicama za cijelo Bratstvo”.
U odgovoru pismom na Pepelnicu, vrhovni poglavar SSPX-a, otac Davide Pagliarani, obavijestio je kardinala da je, nakon savjetovanja sa svojim generalnim vijećem, odlučio odbiti tu ponudu. Učinio je to tonom koji je bio uljudan, ali nepokolebljiv.
Iako je pozdravio spremnost na ponovno otvaranje doktrinarnih rasprava, otac Pagliarani naglasio je da i Rim i Écône „unaprijed znaju” da se ne mogu doktrinarno složiti, osobito glede „temeljnih usmjerenja usvojenih od Drugog vatikanskog sabora” — čiji se tekstovi, kako je rekao prefekt Dikasterija, „ne mogu ispravljati”, niti se može dovoditi u pitanje legitimnost liturgijske reforme.
Ne samo da je ta posljednja izjava prefekta snažno osporavana, nego i isticanje da „minimalni zahtjevi” za puno zajedništvo s Crkvom uključuju prihvaćanje tih „nepromjenjivih” usmjerenja jest nešto što SSPX nikada nije mogao učiniti. Razlog je u tome što, prema njihovu shvaćanju, problemi postkoncilskog razdoblja proizlaze iz temeljnih pogrešaka ugrađenih u saborske tekstove i njihovo službeno tumačenje od strane uzastopnih papa tijekom proteklih 60 godina.
Postavili su pitanje tko određuje minimalne zahtjeve za crkveno zajedništvo, navodeći da ta zadaća „ne pripada nama”, nego učiteljstvu Crkve. „Ono što se mora vjerovati da bi netko bio katolik uvijek je naučavano s autoritetom, u stalnoj vjernosti Predaji”, napisao je otac Pagliarani.
Nadalje, za Bratstvo je spor, kako je otac Pagliarani naveo u svom pismu, u konačnici pitanje savjesti. „Bratstvo”, naglasio je, „ne može napustiti duše” u vremenu kada, prema njihovu viđenju, mnogi pastiri i biskupi više pouzdano ne pružaju zdrav nauk ni sakramente. Ređenja su stoga izvanredna mjera, za koju tvrde da je kanonski valjana. Također ne smatraju da je riječ o raskolu, tvrdeći da bi posveta novih biskupa bila bez preuzimanja jurisdikcije protiv volje Pape te da im namjera nije raskolnički čin, nego osigurati vjernicima primanje valjanih sakramenata. Izopćenje ne znači nužno raskol, a vodstvo SSPX-a ističe da su prethodni pape ukinuli izopćenja njihovim biskupima, dali Bratstvu određene ovlasti i smatrali ih valjanim partnerima u dijalogu, čime su, po njihovu tumačenju, priznali da su unutar Crkve.
Tvrdnja Vatikana da su ta ređenja raskolnički čin, kako je kardinal Fernández izjavio 12. veljače, bit će teško napustiti. Dužnosnici smatraju da moraju zadržati taj stav jer bi dopuštanje ređenja bez takve sankcije stvorilo nepoželjan presedan koji bi potkopao papinski autoritet. Boje se da bi svaka skupina mogla posvetiti biskupe bez papinskog mandata, pozivajući se na izvanredno stanje kao čin teške nužde. Argument „teške nužde” u svakom je slučaju osporen od nekih, poput njujorškog kanonista oca Geralda Murraya, koji tvrde da je riječ o zabludi s obzirom na to da je Vatikan otvoren dijalogu te da već postoje svećeničke zajednice poput Svećeničkog bratstva svetog Petra koje nude tradicionalnu misu.
Vatikan se također protivi ređenjima jer bi njihovo dopuštanje dalo vjerodostojnost i legitimitet stajalištu SSPX-a o Drugom vatikanskom saboru, što bi, zauzvrat, potkopalo saborski nauk i postkoncilsko tumačenje koje crkveni čelnici poput kardinala Fernándeza smatraju iznimno važnima.
S obzirom na ove ukopane stavove, situacija se na prvi pogled čini nerješivom, no neke mogućnosti ipak postoje.
Jedno rješenje moglo bi biti ispitivanje prijedloga kakav su iznijele osobe poput pomoćnog biskupa Athanasiusa Schneidera iz Kazahstana, koji je 2014.–2015. predvodio vizitaciju sjemeništa SSPX-a. Predložio je najprije dodjelu zaštićenog kanonskog prostora, a potom da Vatikan i SSPX u duljem i otvorenijem procesu pristupe najosjetljivijim saborskim pitanjima.
No SSPX bi morao biti potpuno uvjeren da se neće ponoviti ono što se dogodilo 2017., kada je Vatikan iznenada inzistirao na prihvaćanju cijelog Sabora i postkoncilskog razdoblja nakon osam godina povremenih razgovora.
Druge zamislive mogućnosti jesu da Rim proglasi ređenja nedopuštenima i teško nezakonitima, ali izričito izbjegne zatvaranje vrata budućem dijalogu, čime bi sačuvao papinski autoritet; ili da se ponovi scenarij iz 1988., pa novi biskupi i biskup koji ih posvećuje budu izopćeni, ali da im Vatikan s vremenom dodijeli ovlasti i naposljetku ukine izopćenja. No nijedna od tih opcija ne bi bila zadovoljavajući ishod.
U svom pismu na Pepelnicu otac Pagliarani pozvao je na molitvu i istaknuo dvije točke suglasja: ljubav prema dušama i prema Crkvi te činjenicu da nijedna strana ne želi „ponovno otvarati rane”.
Možda bi, uz Gospodinovu pomoć, ako se obje strane u nadolazećim mjesecima usredotoče na te dvije točke podudarnosti, mogla biti izbjegnuta katastrofa 1. srpnja.
