Krist Gospodin nam je naložio da ljubimo svoje neprijatelje (Mt 5, 44).
Ljubav prema „neprijatelju“ dolazi u različitim oblicima. Može se izraziti na različite načine. Svi znamo za „strogu ljubav“.
Ipak, moramo biti oprezni da se mržnji prema našim neprijateljima snažno odupiremo. Mi se pokoravamo Našemu Gospodinu.
Ako se naši neprijatelji protive Crkvi, protive se dobroti, onda naša ljubav prema njima znači da želimo da se obrate. Kada i ako to učine, moramo biti spremni, da ne zaboravimo nego oprostimo. Jedina stvar koju je Gospodin ponovno objašnjavao, poučavajući svoje učenike kako se trebaju moliti, je bila potreba za opraštanjem i da, ako ne oprostimo, neće nam biti oprošteno.
Opraštam svojim neprijateljima. Opraštam Vam za ono što ste mi učinili. Opraštam Vam vaša zla djela protiv vjere. Obratite se ili riskirate pakao. Radije bih Vas vidio u raju. Stoga se molim da Vam Bog pomogne i učini ono što je najbolje za Vašu dušu. Molim se da to prihvatite. On nas sve poznaje bolje nego mi sami sebe.
Ljubav prema našim neprijateljima znači da ćemo im činiti dobro. To jest, mi želimo njihov spas.
Postoji mnogo neprijatelja. Oni su osobni, ljudski i anđeoski. Anđeli ne mogu promijeniti svoje mišljenje, pa je molitva za pale anđele besmislena.
Živa ljudska bića mogu se promijeniti. Molitva za njih je obavezna.
Možemo li – trebamo li – moliti da Bog uništi neprijatelje Crkve? Da.
Razmotrimo Psalme
Zastarjeli „psalmi koji proklinju” (5, 6, 11, 12, 35, 37, 40 52, 54, 56, 58, 69, 79, 83, 137, 139 i 143) pozivaju na osudu neprijatelja Božjih i Božjega naroda.
Neki od zastarjelih „psalama koji proklinju“ su revidirani ili posve isključeni u novoj liturgiji časa (tj. izbačeni iz časoslova), ali to je već druga priča.
Neki od ovih psalama, kada ih molimo, vjerojatno će usmjeriti zamišljenog kršćanina na suze i istinski strah od Boga, znajući da smo grešnici.
Sveto Pismo je puno molitava za poraz Božjih neprijatelja. Neki će argumentirati da je to bilo tada, a sada je nešto drugo. To je bio Stari zavjet, a ovo je Novi zavjet. Ljudi koji to zagovaraju su kao marcioniti.
Zasigurno imamo pravo koristiti sve psalme u našim molitvama.
Znaš što? Živjeti je teško i postoje opasnosti za nas u vojujućoj Crkvi, u ovoj dolini… od čega je ta dolina? „To je dolina tugovanja i plača, a ne dolina zagrljaja, mačića i tratinčica! O tome je riječ!“
Zaista postoje neprijatelji dobrih, istinitih i lijepih stvari koji nam žele zlo.
Postoje mnoge tradicionalne molitve koje traže od Boga da donese nesreću našim neprijateljima, ne iz mržnje ili osvete, već iz legitimne želje za mirom i njihovim dobrom. Pravo milosrđe ima za cilj dobro drugoga. Stoga, ponekad ljudima poželimo nesreću ako je to ono što je potrebno da ih obratimo i promijenimo njihove živote.
Ovih dana nismo navikli na ovako jake stvari.
Na primjer, u tradicionalnom Misalu imamo misu „Pro defensione ab hostibus… Za obranu od neprijatelja“. Ovdje imamo primjer zborne molitve iz te mise, prema mome prijevodu:
„Gospodine, molimo te da satreš ponos naših neprijatelja i snagom svoje mišice obori njihovu drskost“.
Neki bi mogli prigovoriti da bismo trebali, jer Gospodin kaže „okrenite drugi obraz“, dopustiti da nas napadaju, dopustiti zlima da se dižu u Crkvi i zlostavljaju vjernike, izvrćući crkveni nauk i bogoslužje. Jedna je stvar okrenuti vlastiti obraz. Druga je stvar okrenuti obraze i svojoj ženi i djetetu i svim svojim bližnjima, braći i sestrama u vjeri. Ovisno o stanju u životu, neki se moraju ustati i oduprijeti se.
Možemo li tvrditi da smo, budući da smo pasivni, poput janjeta prije striženja (usp. Iz 53,7), time sve sličniji Kristu? Naravno. Ne tako davno, dobio sam jedan e-mail koji je sugerirao da se Benedikt XVI. trebao povući od svoje aktivne službe u Crkvi, da je konačno „pobjegao od vukova”, upravo zato što će tako vukovi i njihove vučje zavjere biti izložene svjetlu dana. Slično tome, u romanu Roberta Gravesa „Ja, Klaudije“ stari imperator ne čini ništa kako bi zaustavio gnusne grabežljivce, poput nadolazećeg Nerona upravo zato što zna da će ljudi ustati i obnoviti Republiku kada ga vide onakvim kakav jest. „Neka svi otrovi koji vrebaju u blatu izrone“. Naravno da je to bila fantazija. Nije uspjelo.
Bez obzira na sve, možemo i moramo moliti i postiti za i protiv neprijatelja: za njihovo obraćenje i protiv njihovih planova. Molimo za zaštitu naše Svete Majke Crkve od svih neprijatelja. Molimo da se zaustave svi oni koji joj se protive.
Zaustavimo ih. To je prvi korak. U ranije spomenutoj zbornoj molitvi molimo Boga da zbaci njihovu drskost i ponos. Ako ih je potrebno baciti dolje da bi došli do tog ponosa, neka bude tako. Što god je potrebno da uklonimo prijetnju koju oni predstavljaju i da sebi osiguramo mir kako bismo mogli ispravno živjeti svoja zvanja.
Kako piše u popričesnoj molitvi za istu misu:
„O Bože, zaštitniče naš, pogledaj dolje i brani nas od pogibelji naših neprijatelja: da, kada se otklone sve nevolje, možemo slobodna uma služiti Tebi“.
Ako djelovanje neprijatelja otkrije da mi (Crkva, država, obitelji) nećemo biti sigurni, onda pročistimo svoje motive, molimo Boga za pomoć (da budemo učinkoviti i ne griješimo, i protiv ili na njih da im Bog dade milosti i/ili patnje prikladne da promijene njihove umove i srca).
Adekvatno. Ne više nego što je potrebno. Kao što se uči na obuci sa vatrenim oružjem, prvo pokušajte izbjeći sukob, zatim pokušajte smiriti situaciju, a ako nema druge opcije i zaista se bojite za svoj život ili živote drugih, tada možete upotrijebiti odgovarajuću silu da zaustavite prijetnju. Jednom kada se prijetnja zaustavi, prestajete koristiti silu. Ako udarac djeluje, ne koristite pištolj. Ako se prijetnja nastavi, nećete mu prvo pucati u leđa. Ali ako se smrtonosna prijetnja nastavi, onda ćete pucati sve dok prijetnja ne nestane.
Samo Gospodin može pročisti naše motive. U misi za obranu od neprijatelja svećenik moli:
„O Gospodine, snagom ovoga otajstva neka budemo očišćeni od vlastitih skrivenih grijeha i izbavljeni iz zamki naših neprijatelja“.
U našoj molitvi želimo obraćenje srca. Kada se naši neprijatelji obrate, umjesto da nastavimo tražiti krvavu osvetu, radujemo se veličanstvenoj milosti Svemogućeg Boga koji ne želi smrt grešnika, već da se on obrati i živi (usp. Ez 33, 11).
Moramo ispitati svoju savjest i pročistiti je.
U međuvremenu:
Aedificantium enim unusquisque gladio erat accinctus.
(“Svaki od onih, koji su bili zaposleni na gradnji, imao je mač pripasan uz bedricu i tako je zidao.” Neh 4, 18)
