Naši umovi su stvoreni da traže istinu i da budu zadovoljni njom i samo s njom.
Kada je mladi Augustin bio u godinama duhovne borbe, nije tražio navale dobrih osjećaja. Dobivao je to od ljubavnice koju je imao, kojoj je bio vjeran, i koja mu je rodila njegovog dragog sina Adeodata. Nije tražio slavu u svijetu. Njegova briljantnost kao pisca i učitelja mogla ga je usmjeriti prema tome. Nije želio da mu se utješno govori da će Bog poštovati njegove manihejske predodžbe o božanstvu raširenom po svemiru poput ektoplazme koja je nevidljiva golom oku.
Želio je pronaći istinu i ostati u njoj, kao u osiguranom boravištu. Kada ju je pronašao, našao je Krista, kojeg je ponekad nazivao jednostavnim i moćnim imenom Istina. On nije bio jedini crkveni otac koji je to učinio.
Naši umovi su stvoreni da traže istinu i da budu zadovoljni njom i samo s njom. Tko bi uzeo bračnog partnera/icu pod uvjetom da on ili ona samo naizgled voli, ma koliko gluma bila uvjerljiva? Ili tko bi rekao: „Prihvaćam ovu vjeru jer mi je draga, i pomaže mi kroz patnje ovoga života, ali me nije briga je li istinita?“. Ne želimo biti prevareni, čak ni kada smo mi ti koji varaju.
Kada je Augustin pronašao Istinu, obradovao joj se. Takva je radost prirodna, u skladu s našom naravi kao razumnih i intelektualnih bića. Isus nije rekao da se u samome središtu zla, u samoga Sotone, nalaze povrijeđeni osjećaji i narušen ego. Nego je rekao da je Sotona od početka bio ubojica, lažljivac, i otac laži. Sotona se ne raduje istini jer istina nema u njemu.
Sada se pitam da li se poglavari naše Crkve doista raduju istini. Psalmist je to činio kada je razmišljao o zakonu Božjem. Uostalom, nema sukoba između istine onoga što je stvoreno, kaže sveti Pavao, i istine nevidljivih stvari Božjih; i nema sukoba između moralnog zakona i zakona ljubavi. Bog je stvoritelj svega.
Kad vidite čovjeka, vidite – bili Vi toga svjesni ili ne, potvrđivali Vi to ili ne, i sviđalo Vam se to ili ne – osobu oblikovanu da bude, u svome načinu fizičkog postojanja i isto tako, kao što vjerujemo, njegovog duhovnog postojanja, otac. On u sebi nosi sjeme novog ljudskog života. Kada vidite ženu, na isti način, bez obzira na iste stvari, vidite majku, njivu, hranjivo tlo odakle će niknuti novi život. To su istine. Iz njih, i iz prirode ljudskog djeteta, možemo zaključiti cijeli moralni zakon o spolnom djelovanju.
To bi nam trebala biti radost. Trebali bismo uživati u tome. To što ne uživamo u moralnom zakonu ne podrazumijeva da u njemu postoji nešto manjkavo, već da postoji nešto manjkavo u nama.
Zamislite da netko ide na mjesto ogromne i uzvišene ljepote, kao Angelovi slapovi, Veliki klanac (Grand Canyon) i podnožje planine Fuji. Zamislite da ga to uopće ne dirne, možda mu je čak dosadno ili čak iritirano. Ne bismo svalili krivnju na neko od navedenih mjesta. Svalili bismo krivnju na njega.
Kada bi rekao/la da mu se „više sviđa trgovački centar“ i nazvao/la trgovinu u kojoj bi mogao/la kupiti odjeću, počeli bismo se pitati je li poludio/la. A to je upravo naše stanje, u ovom ili nekom drugom području, s obzirom na ovo ili ono polje moralne istine. Zaziremo od toga, okrećemo pogled u stranu, gunđamo itd. Često je zaista duga operacija ispravljanja osnova ljudske duše. To što Bog podnosi jednoličnost je samo po sebi čin božanske ljubavi. Zamišljam da čak i anđeli zijevaju.
Čuo sam da biskupi u duhovnim pustošima zapadne Europe poriču da se u obitelji, koja je u srcu svih ljudskih kultura i koja je onaj najsnažniji temelj društva mogu saznati nevidljive Božje stvari iz stvari koje su napravljene. Za njih muškarac nije muškarac, a žena nije žena, već su to neselektivne osobe s raznim seksualnim sklonostima kojima se smije povlađivati bez obzira na objektivnu stvarnost koju može lako vidjeti svatko tko ima oči i um.
Jedini način da odobrimo ili čak dopustimo bilo koji oblik lažnog braka, homoseksualnog ili druge perverzije, jest poreći da imamo pristup objektivnoj stvarnosti izvan naših osjećaja o njoj. Ali naši osjećaji radije moraju odgovarati stvarnosti, a ne obrnuto.
Ljudi koji želi činiti sodomiju mogu to nazivati ljubavlju, a ne sumnjam da bi mogle biti uključene moćne strasti i da neke od tih strasti mogu uključivati zlouporabu milosrđa. To se može reći za sve ljudske odnose koji su nemoralni; jer strasti i krnje samo davanje kao što su činili Augustin i njegova ljubavnica; krvna odanost u kriminalnim bandama; velikodušnost bludnice sa njezinim mušterijama; samo žrtvovanje gusara u napadu nisu moralni. Bog zaviruje u najdublje dubine duše, On čini ono što mi ne možemo, niti se to od nas traži. Moralni zakon je javna stvar, a da smo nevini to bi nam bilo očito.
Očito je da muškarac ne može voljeti drugog muškarca u svim puninama kao što se vole žene i muškarac. Za njega sjeme nije sjeme nego je nešto drugo, ali ne želim ulaziti u detalje; ali čovjek u takvom stanju nije u svojoj biti otac. Netko tko gleda na dijete sa seksualnom željom, ne razmišlja o djetetu, koje u tijelu svjedoči o skorom razvoju u zrelog muškarca ili ženu; nego misli na niže stvorenje, igračku u tome trenutku. Netko tko gleda ženu sa požudom, misleći na zadovoljstvo seksualnog sjedinjenja, ali ne misli na to što je sjedinjenje i što ono nužno znači, ne misli na ženu kao takvu, već radije na žensko tijelo opremljeno željenom opremom.
Ne možemo učiniti ono što ti (europski) biskupi žele, a da se ne odreknemo cijelog nauk o stvaranju kako nam je predan po Svetom pismu. Čini mi se da oni gledaju na istinu kao na nešto što se može nadvladati voljom, i da samo mora vladati osobna volja, koliko god ona bila nejasna, svojeglava i sklona samoobmani. Naravno da takav stav nije kršćanski. Mislim da takav stav ne može opstati ni s jednom religijom. Ovo je igra samo za ateiste.
Anthony Esolen
