U velikoj povorci protiv terorizma u Parizu okupilo se više od milijun ljudi kako bi izrazili svoju solidarnost otporu protiv terorizma i objavili svijetu svoje uvjerenje da Islam i Zapad mogu živjeti u harmoniji.
Političari ovih dana hrle pred svaki mikrofon kako bi objasnili da takav ekstremizam nije istinski Islam, da je samo odstupanje. Pa, ako je to odstupanje, ona je to sveprisutna aberacija koja u Islamskom svijetu traje već 1400 godina.
Dakle, što je onda rješenje?
Jednostavno rečeno, moramo ih pokušati sve do jednog obratiti Kristu i njegovoj Crkvi. Da, jedino rješenje za mir je Krist. Da, moramo ići u sve te zemlje i neustrašivo propovijedati Radosnu vijest o Kristu. Moramo obratiti svako srce, ali ne mačem i prisilom poput Islama, nego Istinom i Ljubavlju.
Ali, Zapad i Crkva nemaju želudac za takav pothvat u ovom trenutku. Mi više ne vjerujemo u takve stvari. Zapravo, mi niti ne dopuštamo razgovor o takvim stvarima. Zapad je izgubio vjeru i tako smo postali bespomoćni u potrazi za odgovorima na ove napade. Povjerovali smo da čarobni štapić u vidu birokracije, demokracije ili tržišnog kapitalizma može izliječiti svijet, ali ne u snazi Krista. Ne, više ne vjerujemo u moć Krista. Mi smo se jednostrano razoružali usred rata koji gubimo, u nadi da će naša ludost preokrenuti tijek događaja.
Dakle, mi ćemo nastaviti s našim prosvjedima, a oni će nastaviti ostvarivati svoje planove i tako sve dok se ne učini da je Crkva poražena. To je ono što smo tražili, i to je ono što smo zaslužili. Kada sami ponovno pronađemo Krista, možemo im pomoći da ga i oni otkriju. Do tada, kako možemo očekivati da će se išta promijeniti?
Ako mislimo da je ovo nemoguće onda se isplati podsjetiti na vrijeme u kojem je živio sveti Franjo, svetac koji se u današnje doba posebno štuje, pa da vidimo kakvo je rješenje on dao.
Sveti Frano propovijedanje Evanđelje i spašavanje muslimanskih duša nije smatrao nespojivim s uporabom sile u obrani kršćanskih života.
On je poštivao papin poziv na vojnu akciju kako bi se zaštitili kršćanski životi i njihova imovina na Bliskom Istoku. Ipak, u isto vrijeme Franjo je pokušavao obratiti muslimane na kršćanstvo, i riskirao mučeništvo kako bi to učinio.
Dokumentacija Franjine potpore Petom križarskom ratu, na koji je krenuo 1219. godine, dolazi iz brojnih izvora.
Riskirajući mučeništvo, tijekom privremenog primirja u lučkom gradu Damietta u Egipatu, Franjo je prešao u tabor sultanove vojske. Tu su Franjo i jedan član njegovog reda (koji je vjerojatno bio tumač), bili zarobljeni od stražara, premlaćeni i dovedeni u lancima pred Melek el-Kamela nakon što su zatražili s njim razgovor. Sultan mu je, želeći ga ismijati, dopustio da uđe u njegov logor i obećao mu da će mu dopustiti da se živ vrati odakle je došao. Franjo je objasnio sultanu kako nije poslanik vojske te poručio da je poslan od Boga da naviješta poruku spasenja po Evanđelju koje uči Isus Krist. Impresioniran Franjinom hrabrošću, sultan ga je pozorno poslušao kako propovijeda vjeru.
Svetac nije izravno napadao religiju Muhameda, nego je svoj diskurs ograničio na izlaganje ISTINE kršćanske vjere (ovdje). Govorio je sultanu da je zabrinut zbog njegovog spasenja, jer ako sultan odbije vjerovati, Bog ne može prihvatiti njegovu dušu. Osima toga, poručio je sultanu da kršćani napadaju zemlju njegovih sljedbenika zbog blasfemije koja se nanosi Kristovom Imenu i pljačkanja njegovih štovatelja.
