Katoličanstvo je uvijek pridavalo veliku vrijednost razumu. Pod razumom ne mislim samo na znanost koja nam omogućuje pristup tajnama prirode. Mislim i na razum koji nam omogućuje da spoznamo kako ispravno koristiti ovo znanje; načela logike koja nam govore kako 2 puta 2 nikad ne može biti 5; naš jedinstveni kapacitet za poznavanje moralne istine; i racionalnost koja nam pomaže razumjeti i objasniti Objavu.
Toliko je katoličanstvo držala do razuma da se taj naglasak ponekad pretvarao u hiper-racionalizam, poput onoga kojeg su Thomas More i John Fisher smatrali karakterističnim za skolastičku teologiju dvadeset godina prije reformacije. Hiper-racionalizam, međutim, nije problem s kojim se danas susrećemo u Crkvi zapadnih zemalja. Suočeni smo sa suprotnim izazovom. Nazvat ću ga Affectus per solam.
“Samo osjećaji” obuhvaća veći dio sadašnjeg raspoloženja unutar Crkve diljem Zapada. Utječe na to kako neki katolici gledaju ne samo na svijet, već i na samu vjeru. U središtu ovog rasprostranjenog sentimentalizma je uzdizanje snažnih osjećaja, odricanje od razuma te u konačnici infantilizacija kršćanske vjere.
Koji su simptomi affectus per solam?
Jedno je široka upotreba jezika u svakodnevnom propovijedanju i poučavanju karakterističnom za psihološku terapiju, umjesto rječnika koji su koristili Isus Krist i njegovi apostoli. Riječi poput “grijeha” su odbačene i zamijenjene terminologijom poput “boli”, “žaljenja” ili “tužnih pogrešaka”.
Sentimentalizam se također pojavljuje kad god se ponudi obrazloženje za obranu katoličke spolne ili medicinske etike, s odgovorom da su takvi stavovi “osuđujući” ili “uzrokuju bol”. Istina, čini se, ne bi trebala biti izrečena ako bi mogla povrijediti nečije osjećaje. Da je stvarno tako, Isus se trebao suzdržati od toga da Samarijanki govori o činjenicama njezine bračne povijesti.
Affectus per solam također nas zasljepljuje za istinu da postoji – kao što je potvrdio sam Krist – mjesto koje se zove Pakao za one koji su umrli bez pokajanja. Sentimentalizam jednostavno izbjegava takvu temu. Pakao nije tema o kojoj se treba olako govoriti, ali pitajte se: Kada ste posljednji put na misi čuli da postoji mogućnost da netko od nas može završiti vječno odvojen od Boga?
Iznad svega, sentimentalizam se otkriva u određenim pogledima na samoga Isusa Krista. Isus, čija su teška učenja šokirala učenike, te koji je odbio bilo kakav kompromis kad je bio u pitanju grijeh i govor o ljubavi, nekako se pretvorio u ljubaznog liberalnog učitelja. Ovaj bezopasni Isus nikada ne zahtijeva da preobrazimo naše živote prihvaćajući potpunu Istinu. Umjesto toga recikliraju se prazne fraze poput “svatko ima svoju istinu”, “čini ono što osjećaš da je najbolje”, “budi iskren prema sebi”, “zagrli svoju priču”, “tko sam ja da sudim” itd. I ne morate se bojati: ovaj Isus jamči Raj za sve.
To, međutim, nije Krist objavljen u Svetom pismu. Kao što je Joseph Ratzinger napisao u svojoj knjizi iz 1991. godine “Zagledan u Krista”:
Isus koji se slaže sa svim i svakim, Isus bez svetog gnjeva, bez surove istine i istinite ljubavi, nije pravi Isus kojeg nam donosi Sveto Pismo, nego bijedna karikatura. Koncepcija “evanđelja” u kojem je odsutna ozbiljnost Božjeg gnjeva nema nikakve veze s biblijskim Evanđeljem.
Ovdje je ključna riječ “ozbiljnost”. Sentimentalizam na kojem inzistira veliki dio Crkve usredotočen je na umanjenu važnost i jasnoću kršćanske vjere. To je posebno istina u odnosu na spasenje duša. Bog u potpunosti objavljen u Kristu je milosrdan, ali on je također pravedan i jasan u onome što od nas očekuje jer nas ozbiljno shvaća. Jao nama ako mu na isti način ne uzvratimo.
Kako je onda Crkva velikim djelom potonula u veliki sentimentalizam? Evo tri glavna uzroka.
Prvo, zapadni svijet se utopio u sentimentalizmu. Kao i svi ostali, katolici su osjetljivi na kulturu u kojoj žive.
Drugo, razmislimo o tome kako danas mnogi katolici shvaćaju vjeru. Za mnoge, ona i jest “vjera osjećaja”. Time mislim da se značaj kršćanske vjere prvenstveno procjenjuje po osjećajima prema onome što ona može učiniti za mene, moju dobrobit i moje brige.
Katolička vjera se ne može usredotočiti na mene i moje osjećaje. Ona je usredotočena na – ISTINU.
Ljudsko ispunjenje i spasenje stoga uključuje slobodno i stalno odlučivanje prilagođavanja istini. Nije riječ o podređivanju Istine mojim osjećajima. Zapravo, ako katolicizam ne govori o Istini, koji mu je smisao?
Treće, sentimentalnost u Crkvi proizlazi iz napora da se smanji i naruši značaj naravnog zakona još od Drugog vatikanskog sabora.
A ovo je cijena: kada jednom izgurate razum na periferiju vjere, počinjete zamišljati da je vjera na neki način neovisna o razumu; ili da je vjera na neki način inherentno neprijateljska prema razumu; ili da vaša vjerska uvjerenja ne zahtijevaju da ih objašnjavate drugima. Krajnji rezultat je umanjena briga za razumnost vjere. To je siguran način da završimo u močvari sentimentalizma.
Mogu se spomenuti i drugi razlozi sentimentalnosti u današnjoj Crkvi: nestanak logike iz obrazovnih kurikuluma, prekomjerno oslanjanje na (lošu) psihologiju i (lošu) sociologiju nekih klerika, sklonost promatranju djelovanja Duha Svetoga kao nečega što bi moglo (čak) proturječiti Kristovom učenju, duhovno osiromašenim liturgijama, itd. Popis je dugačak.
Izbjegavanje affectus po solam neće biti lako. To je jednostavno dio zraka koji udišemo na Zapadu. Štoviše, neki od onih koji su najodgovorniji za formaciju u katoličkoj vjeri su vrlo osjetljivi na sentimentalnost. Ali, ako ne imenujemo i osporavamo neobuzdani emocionalizma koji danas ugrožava svjedočanstvo Crkve o Istini, riskiramo da u bliskoj budućnosti postanemo još jedna nevladina udruga.
To znači, postali bi stvarno nebitni.
Sažetak kolumne -a objavljene u catholicworldreport.
