Nedavno sam slušao intervju Michaela Knowlesa s kardinalom Raymondom Burkeom. Pred kraj intervjua razgovarali su o tradicionalnoj latinskoj misi. Njegova je Eminencija rekao:
„Mislim da je najvažnije da oni koji vole tradicionalnu latinsku misu [TLM] daju do znanja svojim biskupima, a ponajviše Svetom Ocu, svoju želju da se klanjaju prema ovom obliku liturgije te da pritom ne dovode u pitanje valjanost Drugoga vatikanskog koncila.“
Kad sam to čuo, potaknulo me da Svetom Ocu uputim pismo, u skladu sa svojim kanonskim pravom i obvezom (ZKP, kan. 212, §2). Međutim, taj kanon kaže da svoja mišljenja ne trebamo priopćavati samo „svetim pastirima“, nego i „ostalim Kristovim vjernicima“. U tom duhu i kao svoj doprinos „sinodalnom dijalogu“, želim podrobnije podijeliti ono što sam napisao papi Leonu XIV.: želim sudjelovati u bogoslužju prema tradicionalnoj latinskoj misi jer mi je tako lakše razumjeti liturgiju i u njoj sudjelovati.
Odrastao sam kao katolik i pohađao katoličku srednju školu, ali tek sam na fakultetu počeo istinski vjerovati u vjeru i prihvaćati je. Župa u kojoj sam odrastao bila je tipična, ali ne i ekstremna crkva „duha Drugoga vatikanskog koncila“. Katolicizam, kakav sam tada poznavao, smatrao sam nezanimljivim, nerazumnim i pomalo neugodno besmislenim. To se dramatično promijenilo kada sam se susreo s intelektualnom tradicijom Crkve i istodobno upoznao svojeg najbližeg duhovnog mentora, svojega bivšeg župnika i sveučilišnog kapelana. Pod njegovim sam vodstvom počeo ponovno usmjeravati svoj život prema Istini.
Ali postojala je ozbiljna zapreka. Razumski sam shvaćao zašto Crkva uči da su „Kristova žrtva i euharistijska žrtva jedna te ista žrtva“ (KKC 1367). Vjerovao sam da je to teološki utemeljeno, ali to nisam mogao sam vidjeti i iskusiti. Jednostavno se nije „poklapalo“ s mojim osobnim iskustvom liturgije.
Moj me župnik pozvao, zajedno s još nekoliko mladića sa sveučilišta, da na njegov slobodan dan odemo na latinsku misu – bilo je to u vrijeme Summorum Pontificum. Bila je to tiha misa u ružnoj kapelici samostana. Nisam imao pojma što svećenik govori ni što radi. Mislio sam da će to biti „obična“ misa na latinskom. Međutim, vrlo brzo sam s velikom znatiželjom shvatio da je oblik molitve drukčiji od svega što sam dotad iskusio. Kada je posvećena hostija bila podignuta, sve mi je odjednom postalo jasno. Prvi put sam shvatio da se doista nalazim na Kalvariji.
I danas, na svoje žaljenje, ne znam latinski. Ako nemam svoj misal, osim redovitih dijelova mise ne razumijem što svećenik govori. Međutim, ni bogoslužje na narodnom jeziku samo po sebi ne jamči liturgijsko razumijevanje i sudjelovanje. Mnogi čuju riječi na engleskom, ali ipak ne razumiju što se zapravo događa – osobito kada je riječ o liturgiji kao žrtvi. Nadalje, nije zapravo latinski jezik ono što me tada dotaknulo i što me i danas duboko dotiče kada sudjelujem na TLM-u; iako je jezik važan, riječ je o mnogo više od toga. Riječ je o cjelokupnom iskustvu žrtve, koje je u tradicionalnom obredu jasno, a ipak otajstveno izraženo.
Prije nego što nastavimo, trebali bismo pojasniti žrtveni karakter liturgije. Poslužimo se objašnjenjem Drugoga vatikanskog koncila:
„Liturgija se stoga s pravom smatra vršenjem Kristove svećeničke službe. U njoj se osjetilnim znakovima označuje i na način vlastit svakomu od tih znakova ostvaruje posvećenje čovjeka, a otajstveno Tijelo Isusa Krista, tj. Glava i njegovi udovi, vrši potpuno javno bogoštovlje.“ (Sacrosanctum Concilium, 7)
Što to točno znači? Ključno je zapamtiti da liturgija „uprisutnjuje“ žrtvu na Kalvariji, a ne da je ponavlja ili prinosi neku drugu žrtvu (usp. KKC 1366). Tijelo prineseno na križu isto je ono Tijelo koje se prinosi na oltaru, ali na nekrvni način; isti čin Sina koji sebe prinosi Ocu događa se ovdje i sada (usp. KKC 1365; Mediator Dei 70). Cijela je Crkva prisutna i djelatna jer Krist prinosi cijelo svoje Tijelo, a ono uključuje i njegovo Mistično Tijelo. Mi, kao Mistično Tijelo, prinosimo sebe zajedno s Njegovim prvenstvenim djelovanjem i pod njim, kao Glave i Velikog Svećenika, koje se ostvaruje po zaređenom svećeniku (MD 69; KKC 1548). Svi vidljivi, vanjski i osjetilni znakovi u liturgiji – arhitektura, glazba, riječi, geste itd. – trebali bi odgovarati tim sakramentalnim stvarnostima.
Kada sudjelujem na TLM-u, to odmah vidim – čak i na tihoj misi i u razdobljima osobne duhovne suhoće. Vidim kako je svaka svećenikova gesta, riječ i radnja pažljivo usmjerena prema oltaru radi prinosa koji nadilazi njega samoga. Ako je svećenik slavi s iskrenom pobožnošću, na čudesan mi način prenosi težinu svoje službe.
Tradicionalni oblici arhitekture i oltari – čak i kada nisu raskošni – pomažu mi razumjeti da boravim na posebnom, svetom mjestu, dok nebeski prinos prodire u vrijeme i prostor kroz žrtvu koja se odvija pred mojim očima (usp. SC 8). Glazbeni tijek TLM-a ostavlja dojam da se, kada jednom započne, gotovo ne može zaustaviti jer smo gotovo neprestano „uzimani“ u božanski život. Gregorijanski koral daje mi osjećaj kao da anđeli pjevaju nada mnom i pomažu mi prinijeti nakanu moje mise tamo gdje „moji slabi osjeti posustaju“ (Tantum Ergo). No, po mom mišljenju, najvažnije je to što sam oblikovan tako da razumijem na koji način zapravo „sudjelujem“ u prinosu.
Drugi vatikanski koncil izričito je rekao da je „puno i djelatno sudjelovanje“, odnosno „potpuno svjesno“ sudjelovanje, glavni cilj liturgijske obnove (SC 14). U potpunosti se slažem da je puno i djelatno sudjelovanje potrebno vjernicima; upravo sam to najdublje shvatio na TLM-u. Međutim, vjerujem da smo zaboravili kako liturgijsko sudjelovanje nije prvenstveno vanjsko, nego, kako je učio papa Pio XII., ponajprije unutarnje (MD 24). Taj unutarnji duh potom treba biti izražen i prema van kako bismo štovali Boga cijelim svojim bićem, dušom i tijelom.
Ako postoji vanjsko djelovanje bez unutarnjeg sudjelovanja, onda to nije puno i djelatno sudjelovanje, i obrnuto. Ali ako se unutarnji duh uruši, urušit će se i njegov vanjski izraz. Kao što slušanje engleskog jezika ne znači nužno da razumijemo ono što slušamo, tako ni izgovaranje odgovora i pjevanje pjesama samo po sebi ne znači nužno puno i djelatno sudjelovanje. U tom smislu liturgijsko je sudjelovanje također žrtveno.
Prisjetimo se da su, budući da je Tijelo sjedinjeno s Glavom u prinosu, vjernici sjedinjeni sa svećenikom – koji jedini vrši taj čin kao predstavnik Krista, Glave, a ne kao predstavnik vjernika (usp. MD 92). To, međutim, ne znači da vjernici ne čine ništa ili da je njihovo sudjelovanje površno. Prepoznajući žrtvu koju Krist prinosi po svećeniku, Pio XII. kaže da bi „svi kršćani trebali, koliko je to ljudski moguće, imati iste nutarnje raspoloživosti kakve je imao božanski Otkupitelj kada je samoga sebe prinio kao žrtvu“ (MD 81), kako bi „s Velikim Svećenikom i po njemu prinijeli sami sebe kao duhovnu žrtvu“ (MD 99).
Budući da na TLM-u lakše razumijem liturgiju kao žrtvu, lakše mi je u njoj sudjelovati s tim unutarnjim, žrtvenim duhom. Nemam osjećaj da moram nešto posebno „činiti“, jer kada je moje srce položeno na oltar, Krist dolazi da bude raspet u meni (usp. Gal 2,20). To onda potiče moje vanjsko sudjelovanje, a ne ga ometa. Na TLM-u osjećam poticaj pjevati latinske napjeve, izgovarati odgovore i pažljivo paziti na svoje držanje, kao da sve to izvire iz moga srca kao prinos. Nadalje, budući da se TLM toliko razlikuje od svega drugoga što činim i doživljavam, snažno me potiče da svoj život usmjerim prema liturgiji i prema onome što u njoj činimo, a ne obrnuto.
Tu liturgijski prinos života laika – o kojem su učili Pio XII. (MD 104) i Drugi vatikanski koncil (Presbyterorum Ordinis 5; SC 48) – postaje osobito intenzivan. Kao muž, ljubim li svoju ženu na takav način da Krist tu ljubav može pridružiti vlastitom prinosu kada dođem na misu? Kao odgojitelj, poučavam li na isti način? Hoću li dopustiti da liturgija oblikuje žrtveni ritam mojih patnji i žalosti? Zanimljivo je da mi je upravo TLM pomogao razumjeti nauk Drugoga vatikanskog koncila o prinosu života laika. Za to sam učenje čuo tek kada me taj svećenik uveo u tradicionalnu liturgiju.
U ovom trenutku možda će vas iznenaditi kada čujete da redovito nedjeljom sudjelujem na Novus Ordu. Ne pišem ovo kao „tradicionalni katolik“ koji isključivo i samo sudjeluje na TLM-u, premda na njoj sudjelujem kad god se u mojoj biskupiji slavi o posebnim blagdanima. Sudjelovao sam i na takozvanom „jednorogom Novus Ordu“ (unicorn Novus Ordo) – ad orientem, s gregorijanskim koralom, oltarnom pregradom itd. – tijekom svojih putovanja. Doživio sam mnoga duboka molitvena iskustva na misama Novus Orda, osobito na onima koje su bile svečanije i tradicionalnije. Ipak, TLM mi je draži i, kada bih mogao, isključivo bih na njoj sudjelovao. Nisam zainteresiran za „reformu reforme“.
Ne poričem da Novus Ordo može dovesti do iskustava posvećenja koja sam opisao – to je očito bilo slučaj i sa svetim Karlom Akutisom. Ne poričem da se može slaviti na način vrlo sličan TLM-u. Ne vjerujem da su katolici koji sudjeluju na TLM-u automatski svetiji niti da su katolici koji sudjeluju na Novus Ordu manje vrijedni. Ne odbacujem potpuno ideju međusobnog obogaćivanja, premda vjerujem da TLM u tome ima veću ulogu. Također priznajem da moja poteškoća sa sudjelovanjem na Novus Ordu, kao grešnika, može biti – i često jest – moja vlastita krivnja.
Ipak, istina je da mi na Novus Ordu žrtveno razumijevanje i sudjelovanje ne dolaze lako – čak ni uz sve moje teološko znanje. Zašto? Zato što je stalno iskustvo svetih znakova više stvar oblikovanja nego akademskog proučavanja. Meni su znakovi na TLM-u djelotvorniji. Moje je sudjelovanje na Novus Ordu plodonosno zato što ondje svoju liturgijsku viziju i sudjelovanje usmjeravam prema sjećanju na ono što sam doživio na TLM-u.
Imao sam mnoga duboka molitvena iskustva na misama Novus Orda, osobito na onima koje su bile svečanije i tradicionalnije. Ipak, TLM mi je draži i, kada bih mogao, isključivo bih na njoj sudjelovao. Nisam zainteresiran za „reformu reforme“.
Ovo je moje iskustvo. Ne pokušavam ga nametnuti drugima niti propitivati one koje Novus Ordo duhovno hrani. Međutim, ovo je iskustvo nedvojbeno vrlo rašireno – osobito među mladim katolicima. Postoji razlog zašto na bogoslovijama FSSP-a ima listu čekanja i zašto tradicionalna duhovna zvanja rastu čak i unutar Novus Orda. Ne poričem autoritet Drugoga vatikanskog koncila niti činjenicu da je postojala, a i danas postoji, potreba za određenom liturgijskom obnovom. Ipak, slažem se s Josephom Ratzingerom, budućim papom Benediktom XVI., koji je rekao:
„Onaj tko ne smatra da je sve u toj reformi dobro ispalo i koji drži da su mnoge stvari podložne reformi ili da ih čak treba preispitati, zbog toga nije protivnik ‘Koncilu’.“
(Gesammelte Schriften: Theologie der Liturgie, 576)
Ne znam koje je rješenje za rastuću liturgijsku podjelu u Crkvi, ali znam da se to pitanje u konačnici neće riješiti kanonskim kaznama ili dekretima. Također vjerujem da dugoročno nije održivo imati dva „izraza“ rimskog obreda; ali ni to se neće riješiti tako da se jedan od njih na brzinu ukine. Stoga, zašto sam odlučio podijeliti svoje iskustvo?
Iskreno sam molio našega Svetog Oca da ponovno uspostavi Summorum Pontificum pape Benedikta XVI., kako bi, oslobađanjem pretkoncilske liturgije da diše zajedno s pokoncilskom liturgijom, Duhu Svetome bilo omogućeno da polako i organski pronađe rješenje za ovu složenu krizu – čak i ako će za to trebati naraštaji koji će živjeti dugo nakon mene.
