Za sv. Edith Stein božanska je ljepota „krajnji temelj ili uzrok svega što je lijepo” i lijek protiv praznine i površnosti svijeta koji traži ljepotu bez oslanjanja na Boga.
Tako tvrdi Elizabeth Mitchell, autorica knjige St. Edith Stein’s Aesthetic: Beauty and Sanctity, Masterpiece of the Divine Artist iz 2025., kapitalnog djela o Židovki koja je prešla na katoličanstvo, postala karmelićanka, uzela redovničko ime sv. Terezija Benedikta od Križa te 1942. umrla kao mučenica u Auschwitzu. Papa sv. Ivan Pavao II. proglasio ju je svetom 1998. godine.
Stein je Boga doživljavala kao „Vječnog Umjetnika, Božanskog Umjetnika” koji „uvijek stvara, uvijek oblikuje, uvijek usavršava svoje stvorenje”, objašnjava Mitchell u intervjuu za National Catholic Register 11. kolovoza. Govori i o obraćenju svetice, o tome kako nam njezin život i njezino učenje mogu pomoći razumjeti patnju te koje praktične pouke umjetnici, pisci i obični vjernici danas mogu izvući iz njezina herojskog života.
Mitchell, koja je doktorirala na Edith Stein, danas je ravnateljica privatne katoličke škole Trinity Academy u Pewaukeeu u Wisconsinu.
Dr. Mitchell, što vas je prvo privuklo sv. Edith Stein i zašto ste željeli napisati knjigu o njezinu shvaćanju ljepote?
Kroz svoje prijateljstvo sa sv. Edith naučila sam da ona, kao članica zajedništva svetih, zagovara za ljude i da po Božjoj providnosti može na iznenađujuće načine postati prisutna u njihovim životima. Vjerujem da nije pretjerano reći: ako upravo sada čitate ovaj intervju i pitate se zašto vam je došao u ruke, Bog se možda služi ovim susretom s Edith Stein – po njezinu zagovoru – kako bi vas privukao nečemu određenom. Možda dubljem prijateljstvu s njom, njezinu zagovoru u nekoj posebnoj potrebi ili, kao u mom slučaju, nekom projektu prema kojem vas ona svojim molitvama pred Bogom usmjerava.
Kad sam 1998. sjedila na Trgu sv. Petra na njezinoj kanonizaciji, nisam ni najmanje slutila da ću je jednoga dana tako dobro upoznati. Ali ona je imala druge planove! U svojoj knjizi Konačno i vječno biće odlučno kaže: „Ono što nije bilo u mom planu, bilo je u Božjem planu.”
Njezina razmišljanja o estetici protkana su kroz različita njezina djela. Njezini su spisi bili raspršeni zbog evakuacija i bombardiranja tijekom Drugoga svjetskog rata. Moja je knjiga sinteza njezina cjeloživotnog rada na toj temi.
Kako je Edith Stein razumjela ljepotu i po čemu se to razlikuje od načina na koji ljudi danas često gledaju na ljepotu?
Opet, vaše pitanje pogađa samu bit. Ljepota je opsesija današnje kulture. Za njom tragamo i želimo je posjedovati u bezbrojnim oblicima. Elegantni iPhone, savršen selfie… Ali takvi su oblici ljepote površni i ostavljaju nas praznima. Oni obećavaju da će nas ispuniti i zadovoljiti, ali to ne čine.
Zašto? Zato što nas istinska ljepota vodi prema svome izvoru; ona nije sama sebi svrhom. Ona je Božje svojstvo. Bog je Ljepota.
Izrazi istinske ljepote privlače nas jer su odsjaj apsolutne, vječne, božanske i nedokučive Božje Ljepote. Bog je Ljepota, Istina i Dobrota. Osmijeh, topla riječ ohrabrenja, krajolik, simfonija – sve su to izrazi nečega dubljeg, nečega božanskog. Oni su objave svoga prauzora: Božanskog Prauzora.
Stein se u svom posljednjem djelu – Znanost Križa, koje je bilo otvoreno na njezinu stolu na dan uhićenja – usuđuje reći: „Sva istinska umjetnost jest objava, a svako umjetničko stvaralaštvo jest sveta služba.”
I upravo u mjeri u kojoj osjećamo radost pred ljepotom, mi smo ljudi. „Samo ljudsko biće”, objašnjava ona u djelu Konačno i vječno biće, „a ne nerazumna životinja, pronalazi radost u ljepoti.” Taj susret doživljavamo kao nešto što dotiče i pokreće našu dušu da odgovori.
Kako su nastale Steinine ideje o ljepoti, istini i dobroti i kako ih možemo primijeniti na kulturu koja često razdvaja ljepotu od istine i dobrote?
Steinino razumijevanje ljepote ukorijenjeno je u misli sv. Tome Akvinskog. Zapravo, Stein je na njemački prevela cijelo Akvinčevo djelo Quaestiones Disputatae de Veritate. Napisala je i dramu u kojoj sv. Toma Akvinski razgovara o filozofiji s Edmundom Husserlom, utemeljiteljem fenomenologije, na rođendanskoj proslavi njemačkog akademika!
Govoreći o ljepoti, istini i dobroti, ona u djelu Konačno i vječno biće objašnjava:
„Kao što postoje božanska istina i božanska dobrota koje su krajnji temelj ili uzrok svega što je istinito i dobro, tako mora postojati i božanska ljepota kao krajnji temelj ili uzrok svega što je lijepo.”
Moderni svijet razdvaja istinu od Istine, ljepotu od Ljepote i dobro od Dobrote. Ostaje nam praznina „Šupljih ljudi”, kako je tako upečatljivo opisuje T. S. Eliot. Naša kulturna obnova ovisi o tome da se vratimo Izvoru svega.
Stein svetost opisuje kao svojevrsno „umjetničko djelo” koje oblikuje Bog. Što to znači za obične vjernike koji nastoje živjeti svoju vjeru?
Kao što kardinal Raymond Burke tako rječito objašnjava u predgovoru ovoj knjizi: „Stein objašnjava kako svaka osoba, predana Kristu u vršenju Očeve volje u svemu, može postati živo umjetničko djelo, remek-djelo Boga, Božanskog Umjetnika.”
Stein Boga naziva Vječnim Umjetnikom, Božanskim Umjetnikom. On uvijek stvara, uvijek oblikuje, uvijek usavršava svoje stvorenje. On djeluje na nama kao na svojem umjetničkom djelu. Ipak, dopušta nam, kao svojim djelima, da svojom slobodnom voljom sudjelujemo u onome što ćemo postati.
Možemo slijediti njegove „poteze prstima” i „udarce dlijetom”, a možemo se i opirati njegovu oblikovanju.
Poznajemo ljude u svojim životima koji su remek-djela. Svetost govori kroz njih. Očima svoje duše vidimo da su potpuno ono na što ih je Bog pozvao.
Svaki je dan za svakoga običnog čovjeka – za tebe i mene – dan u kojem On usavršava svoje umjetničko djelo. On zna! Moramo Mu potpuno prepustiti da nas oblikuje u ono što nas poziva da postanemo: Njegovo remek-djelo.
Edith Stein bila je i filozofkinja i karmelićanka. Kako je njezin molitveni život promijenio ili produbio njezine ideje o ljepoti?
Radost u praćenju razvoja njezine misli jest u tome što vidimo kako njezina katolička vjera prožima njezino razumijevanje ljudske osobe kao Božjeg umjetničkog djela. Dok susreće Boga kao izvor svega smisla, njezina estetika postaje poziv na svetost.
Na kraju je skovala izraz „živa slika” u djelu Znanost Križa. Govori nam da smo mi živa slika Krista.
Njezina vlastita nepokolebljiva vjera u Krista pretvara i nju samu u živu sliku dok umire mučeničkom smrću u Auschwitzu. Oni koji su je vidjeli u logorima opisali su je kao „živu Pietà”.
Bog je Michelangelo koji oblikuje remek-djelo Steinina predanja samoj sebi i njezine smrti, pretrpljene in odium fidei, iz mržnje prema katoličkoj vjeri. Kakav vrhunac svega što je proučavala i pisala o čovjeku kao živom umjetničkom djelu!
Vaša je knjiga također biografska, ne bavi se samo estetikom. U jednom odlomku objašnjavate kako je Stein došla do vjere kada je vidjela hrabrost i prihvaćanje kršćanske prijateljice čiji je suprug, Steinina bivša profesorica, upravo umro. Možete li nam reći više o tom ključnom trenutku i možda o još nekim pričama koje otkrivaju njezinu osobnu svetost?
Oduvijek me fasciniralo to što je Stein došla do vjere kroz susrete s običnim, živim ljudima od krvi i mesa. Nazivala ih je „živim slikama”, a oni su joj otkrivali istinu vjere.
Krista je vidjela i razumjela kao osobu kada je jedna žena s košarom za kupovinu kleknula u molitvu u frankfurtskoj katedrali. „To nikada nisam mogla zaboraviti”, čudila se Stein u svojoj autobiografiji Život jedne židovske obitelji.
Križ susreće kao stvarnost kada je njezina udovjela prijateljica Anna Reinach zamoli da dođe i razvrsta papire Annina pokojnog supruga. Anna je sabrana i crpi snagu iz križa usred svoje žalosti. Prema jednoj biografiji, Stein je rekla: „To je bio trenutak kada je moja nevjera bila razbijena.”
Zatim Stein čita život sv. Terezije Avilske, od korica do korica, u jednoj noći. U zoru zatvara knjigu i izjavljuje: „Ovo je istina.”
Stein tada doista počinje živjeti svoju vjeru. Postaje katolkinja; ulazi u Karmel. Kada je nacisti progone zbog njezina židovskog podrijetla, ima hrabrosti otići u sjedište Gestapoa i izgovoriti: „Hvaljen Isus Krist!”
Odlazi u smrt u Auschwitzu, uvjerena da Krist može iskoristiti njezino potpuno predanje za svoju svrhu i svoju slavu.
Kako nam Steinin život i njezina smrt u Auschwitzu pomažu razumjeti njezinu viziju patnje, ljepote i svetosti te koje praktične pouke umjetnici, pisci i obični vjernici danas mogu izvući iz njezina herojskog života?
Kada se osjećamo najbespomoćnije, najneadekvatnije, najbeskorisnije, Krist može upotrijebiti našu patnju, naše sjedinjenje s Njim, za svoju slavu. Stein je duhovno umrla sama sebi prije nego što je prihvatila fizičku smrt u Auschwitzu kao prinos Kristu.
„Želiš li biti potpuno sjedinjen s Raspetim?” pita ona u svojoj autobiografiji. „Ako si u tome ozbiljan, snagom Njegova Križa bit ćeš prisutan na svakoj bojišnici, na svakom mjestu patnje, donoseći onima koji trpe utjehu, ozdravljenje i spasenje.”
Stein bi rekla da umjetnici, pisci i svi mi ne možemo susresti ljepotu, susresti Boga, a ostati isti. Moramo se preobraziti. Kako piše u Znanosti Križa:
„Raspeti od umjetnika zahtijeva više od pukog prikazivanja slike. On zahtijeva da umjetnik, kao i svaka druga osoba, slijedi Njega: da i sam sebe oblikuje i dopusti da bude oblikovan u sliku Onoga koji nosi križ i koji je raspet.”
Krist ne radi u tvom uredu. On nije u tvojoj kuhinji dok kuhaš večeru. Ti si ondje. On te je ondje postavio. Ti si ondje da Njega učiniš prisutnim.
Moramo postati Njegova slika. A tada On može dotaknuti svaku dušu s kojom nas dovede u kontakt.
Dok slavimo blagdan još jednog mučenika Holokausta, sv. Maksimilijana Kolbea (14. kolovoza), ovo vidimo vrlo jasno. Krist je bio u Auschwitzu, u sv. Edith Stein i u sv. Maksimilijanu. Krist je položio svoj život za svoje prijatelje kroz sv. Edith Stein i kroz sv. Maksimilijana – svoje žive slike.
To je Njegov zadivljujući i savršeni plan: remek-djelo Božanskog Umjetnika.
