Papa Lav XIV. istaknuo je važnost sakralne glazbe u liturgiji, pozvavši na očuvanje glazbene baštine Crkve, uz istodobno poticanje zdrave inkulturacije mjesnih tradicija.
„Stoga je skladatelj sakralne glazbe pozvan upoznati i očuvati glazbenu baštinu Crkve, dopuštajući joj da nadahnjuje nove skladbe u službi liturgije, pritom poštujući suvremenu osjetljivost i različite kulturne tradicije“, rekao je Lav.
U svom obraćanju tijekom opće audijencije u Vatikanu 19. kolovoza papa je nastavio svoju katehezu o konstituciji Drugoga vatikanskog sabora o liturgiji Sacrosanctum Concilium.
Bila je to njegova treća opća audijencija ovoga mjeseca koja se održala unutar Bazilike svetoga Petra zbog visokih ljetnih temperatura u Rimu.
Sakralna glazba – sastavni dio liturgije
Lav je govorio o naglasku koji je Drugi vatikanski sabor stavio na ulogu sakralne glazbe u liturgiji.
„Dokument navodi: ‘Glazbena predaja sveopće Crkve neprocjenjivo je blago, veće i od bilo koje druge umjetnosti’“, objasnio je Lav.
Također je istaknuo da sakralna glazba potiče i molitvu i zajedništvo među vjernicima.
„Glazba je, naime, dio liturgijskoga čina, a ne samo ukrasni dio slavlja“, rekao je Lav. „Posebice, glazba izražava osjećajnu dimenziju molitve, kako kaže sveti Augustin: Cantare amantis est, odnosno: ‘Pjevanje pripada onima koji ljube.’“
„Pjevanje također potiče zajedništvo. Ono pridonosi jedinstvu srdaca, nadilazi razlike među ljudima i okuplja sve u slavljenju Boga kroz simfoniju glasova“, dodao je.
Predaja, inkulturacija i aktivno sudjelovanje
Papa je zatim objasnio da, upravo zato što je sakralna glazba toliko važna, liturgiju treba slaviti dostojanstveno, uz glazbu koja je istodobno plemenita i jednostavna. Istaknuo je i ulogu gregorijanskoga pjevanja i orgulja u poticanju pobožnosti tijekom liturgije.
„Sabor stoga pridaje veliku vrijednost gregorijanskom pjevanju, ne isključujući iz slavlja druge vrste sakralne glazbe. Posebna se pozornost posvećuje i orguljama, dok je uporaba drugih instrumenata dopuštena ‘pod uvjetom da su instrumenti prikladni ili da se mogu prilagoditi svetoj uporabi, da odgovaraju dostojanstvu hrama i da doista pridonose izgradnji vjernika’“, rekao je Lav.
Lav je govorio i o inkulturaciji crkvene glazbe, odnosno uključivanju različitih kulturnih tradicija u glazbeni život Crkve.
„Tema bliska obnovi koju je donio Sabor jest inkulturacija, pa tako i na području sakralne glazbe. Posebice, kada je riječ o glazbenim tradicijama različitih kultura, Sabor naglašava važnost njihova ozbiljnog uzimanja u obzir, jer su one dio vjerskoga i društvenoga života naroda.“
Papa je također potaknuo vjernike da sudjeluju u pjevanju pojedinih dijelova mise kako bi se izrazila svetost otajstava koja se slave.
„Sacrosanctum Concilium posvećuje veliku pozornost temi aktivnog sudjelovanja vjernika“, rekao je Lav. „A kada je riječ o konkretnom načinu na koji se to može ostvariti kroz posebnu ulogu sakralne glazbe, Konstitucija daje jasan odgovor: ‘narod treba poticati na sudjelovanje poklicima, odgovorima, psalmima, antifonama i pjesmama’, a treba poticati i ‘pobožnu šutnju’.“
Izvor: EWTN News
Poruka je prilično zanimljiva, osobito zato što Lav XIV. ne suprotstavlja tradiciju i suvremenost, nego pokušava pokazati kako trebaju stajati jedno uz drugo.
Što je papa zapravo rekao?
Ja bih njegovu poruku sažela ovako:
Crkvena glazba nije ukras mise. Ona je dio liturgije i treba pomagati čovjeku da se moli, da sudjeluje i da se sjedini s drugima.
Iz toga proizlazi nekoliko dosta konkretnih stvari.
- Tradicija se ne treba odbaciti zbog suvremenosti.
Papa vrlo jasno govori o čuvanju glazbene baštine Crkve. Zato gregorijansko pjevanje nije nešto zastarjelo što treba „maknuti“ da bi misa bila suvremena.
Ali jednako je važno ovo: on kaže da ta baština treba nadahnjivati nove skladbe.
Dakle, nije poruka:
„Vratimo sve na gregorijanski koral.“
Nego prije:
„Poznajmo ono što je Crkva primila i iz toga stvarajmo dobro i dostojno novo.“
- Nije svaka pjesma prikladna samo zato što je lijepa ili popularna
Ovo mi se čini jednom od najvažnijih stvari.
Papa kaže da glazba mora biti u službi liturgije.
To znači da pitanje nije samo:
„Je li pjesma lijepa?“
„Vole li je ljudi?“
„Hoće li svi pjevati?“
nego i:
„Pomaže li ova glazba upravo onome što se sada u liturgiji događa?“
To je velika razlika.
Primjerice, pjesma može biti vrlo lijepa duhovna pjesma, ali ne mora nužno biti najbolji izbor za određeni trenutak mise.
- Gitara sama po sebi nije problem
Ovo je također važno jer se često napravi umjetna podjela:
orgulje = tradicionalno i dobro
gitara = moderno i loše
Papa to zapravo ne govori.
On posebno ističe orgulje, ali izričito kaže da su dopušteni i drugi instrumenti, pod uvjetom da odgovaraju svetoj uporabi, dostojanstvu prostora i da pridonose izgradnji vjernika.
Dakle, nije presudan instrument nego način na koji se koristi.
Gitara može biti potpuno prikladna sakralnoj glazbi.
Ali može biti i potpuno neprikladna ako glazba postane koncert, zabava ili nastup izvođača.
- „Aktivno sudjelovanje“ ne znači da moramo stalno nešto pjevati
Ovo mi je možda najljepši dio njegova govora.
Papa podsjeća da Sacrosanctum Concilium govori o aktivnom sudjelovanju vjernika, ali odmah uz pjevanje navodi i:
„pobožnu šutnju“.
To je jako važno.
Aktivno sudjelovati u misi ne znači nužno stalno biti aktivan izvana.
Čovjek može duboko sudjelovati tako da:
- pjeva,
- odgovara,
- sluša psalam,
- sluša Božju riječ,
- moli,
- šuti,
- sabire se.
Zato je i tišina dio aktivnog sudjelovanja.
- „Singing belongs to those who love“ – ovo je zapravo prekrasna misao
Papa citira svetoga Augustina:
Cantare amantis est – „Pjevanje pripada onima koji ljube.“
To mijenja perspektivu.
Ne pjevamo zato da bismo pokazali koliko lijepo pjevamo.
Ne pjevamo zato da bi zbor zvučao profesionalno.
Ne pjevamo zato da „popunimo tišinu“.
Pjevamo jer ljubimo Boga.
I zato papa kaže da pjevanje povezuje ljude: različiti ljudi, različiti glasovi, različite sposobnosti — ali zajedno postaju „simfonija glasova“.
- A ovo o inkulturaciji je posebno važno za naše područje
Papa izričito govori o glazbenim tradicijama različitih kultura.
To znači da Crkva ne treba svugdje zvučati potpuno jednako.
Dalmatinska, hrvatska, afrička, latinoamerička ili azijska kršćanska zajednica mogu imati različite glazbene izraze.
Ali postoji kriterij:
lokalna tradicija treba biti uključena u liturgiju tako da zaista služi liturgiji.
Zato inkulturacija nije:
„Uzmimo bilo koju popularnu glazbu i stavimo je na misu.“
Nego:
„Kako ljepotu i iskustvo našega naroda izraziti glazbom koja je dostojna svetoga slavlja?“
I tu dolazimo do današnjih misa
Mislim da se papina poruka može pretvoriti u vrlo jednostavan „filter“ za svaku pjesmu:
- Je li sakralna?
2. Odgovara li trenutku liturgije?
3. Pomaže li molitvi?
4. Može li u njoj sudjelovati zajednica?
5. Čuva li dostojanstvo liturgije?
6. Je li glazba u službi Boga i zajednice — ili izvođača?
Ako pjesma zadovoljava to, nije problem što je nova.
Ako ne zadovoljava, nije problem samo zato što je stara.
I zato bih rekla da je papina poruka puno dublja od rasprave „gregorijansko ili gitara?“
On zapravo govori:
Ne birajte između tradicije i suvremenosti. Birajte ono što je istinito, lijepo, dostojanstveno i doista služi liturgiji.
I još nešto mi se čini posebno zanimljivim: ovo je vrlo povezano s onim o čemu smo nedavno razgovarale uz Tereziju — razlika između onoga što izvana izgleda kao aktivnost i onoga što se stvarno događa u odnosu s Bogom. Ovdje je gotovo ista logika: možemo imati prekrasan zbor, savršenu glazbu i puno pjevanja, a ipak izgubiti ono najvažnije ako glazba više ne vodi prema Bogu i otajstvu koje se slavi.
