Hamasovi militantni su 7. listopada izveli napad bez presedana na vojne i civilne ciljeve u južnom Izraelu. Videozapisi otkrivaju hladna, namjerna ubojstva (ratne zločine) nad civilima, koja su na kraju ostavila oko 1 200 mrtvih Izraelaca, izazivajući opću osudu protiv ovog terorističkog zločina.
Jedan takav glas bio je kardinal Pierbattista Pizzaballa, latinski patrijarh Jeruzalema, koji je u pozivu za molitvu za okončanje nasilja (24. listopada) izjavio da takav napad „ni na koji način nije dopušten i ne može ga ne osuditi“. Također je izrekao jednaku osudu za izraelski odgovor, uključujući njihovo trenutno bombardiranje Gaze.
Usmjeravajući svoj um prema uspostavljanju mirnog i stabilnog rješenja, jeruzalemski kardinal je ponovio ono što jednodušni i postojani glas Crkve u regiji, zajedno s međunarodnom zajednicom, ocjenjuje korijenskim zlom sukoba: izraelski vojna okupacija međunarodno priznatog palestinskog teritorija.
„Okončanjem desetljeća okupacije i njezinih tragičnih posljedica, kao i davanjem jasne i sigurne nacionalne perspektive palestinskom narodu može započeti ozbiljan mirovni proces“, osvrnuo se latinski patrijarh Jeruzalema. „Ukoliko se ovaj problem ne riješi u korijenu, nikada neće biti stabilnosti kojoj se svi nadamo“, zaključio je.
Dok je ovo prozivanje izraelske okupacije široko priznato u cijelom svijetu, kao što delegacije nacionalnih vlada redovito pokazuju, za Amerikance općenito, ovaj izraz je znatno manje shvaćen. Prema jednoj anketi iz 2016., samo 39.8% odrasle američke internetske populacije razumije osnovne probleme izraelsko-palestinskog sukoba, a gotovo polovica (49.2%) ukazuje na radikalno pogrješno razumijevanje.
Organizacija za ispitivanje javnog mnijenja zaključila je da je taj fenomen vjerojatno posljedica „pretežno negativnog izvještavanja medija o Palestincima“, što vjerojatno pridonosi „osnovnom neuspjehu Amerikanaca da shvate bitne činjenice o situaciji na Bliskom istoku“.
Katekizam Katoličke Crkve uči da mediji imaju obvezu pružiti cjelovitu informaciju javnosti, a kada se nedovoljno prezentiraju bitne činjenice, poput osnovnog uzroka ovog sukoba, čini pravo nasilje jer se utječe na „sposobnost spoznaje, koja je uvjet svake prosudbe i odluke“.
Od Šestodnevnog rata koji je započeo izraelskim napadom na Egipat 1967., Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda (UNSC) nazivalo je „područja okupirana“ od strane Izraela kao rezultat ratnog uspjeha. Rezolucija 242 Vijeća sigurnosti UN-a iz tog vremena pozivala je na „povlačenje izraelskih oružanih snaga s (palestinskih) teritorija okupiranih“ tijekom ove invazije. Te regije uključuju Pojas Gaze i Zapadnu obalu, koja je do danas ostala pod izraelskom vojnom upravom.
Vojne okupacije jednog naroda nad drugim postojale su kroz povijest, uključujući višegodišnju okupaciju Francuske od strane nacističke Njemačke tijekom Drugog svjetskog rata – tijekom koje su Francuzi bili podvrgnuti izrugivanju, premlaćivanju, policijskom satu, nestašici hrane, pothranjenosti itd.
Slično ovom poglavlju francuske povijesti, danas se Palestincima na okupiranim teritorijima upravlja u skladu s diktatom vojnog zakona okupacije koja sustavno oduzima domicilnom stanovništvu najosnovnija ljudska prava. Ta okupacija traje već 57 godina.
Tijekom posljednjih desetljeća katolički i pravoslavni biskupi u regiji, zajedno s drugim kršćanskim vođama, radili su na podizanju svijesti o ozbiljnom ugnjetavanju i patnji koja je nanesena 5 milijuna Palestinaca koji žive pod ovom vojnom okupacijom, intervjuima, intervencijama, konferencijama, osobnim svjedočanstvima itd. No, možda najopsežnija izjava stigla je 2009. s dokumentom pod naslovom Trenutak istine: Riječ vjere, nade i ljubavi iz srca palestinske patnje.
Organizirana i sastavljena od klera, znanstvenika i aktivista, dokument Kairos na 14 stranica navodi da je to „riječ kršćanskih Palestinaca svijetu o onome što se događa u Palestini“. Odbor za izradu nacrta uključivao je umirovljenog latinskog patrijarha Michela Sabbaha, fra Jamal Khader Daibes, koji je sada katolički biskup u Jordanu, i nadbiskup Atallah Hanna iz Grčke pravoslavne patrijaršije Jeruzalema.
U vrijeme objavljivanja također su ga podržali poglavari kršćanskih crkava u Svetoj zemlji, uključujući latinskog patrijarha Fouada Twala, grčkog pravoslavnog patrijarha Teofila III. i Pizzaballu, koji je u to vrijeme bio šef franjevačke kustodije Svete zemlje. Izjavu su podržali i poglavari sljedećih lokalnih crkava: armenske pravoslavne, koptske, sirijske pravoslavne, maronitske, etiopske, luteranske, anglikanske i drugih.
Čitajući ga poput papinske enciklike, te kršćanske zajednice karakteriziraju ovaj dokument kao vapaj „pod izraelskom okupacijom, uz vapaj nade u nedostatku svake nade, vapaj pun molitve i vjere u Bogu koji je uvijek budan, u Božjoj božanskoj providnosti za sve stanovnike ove zemlje”.
Događa se i „konfiskacija zemlje, izraelska naselja pustoše našu zemlju, zid razdvajanja pretvara gradove u zatvore“.
Objašnjavajući stvarnost na terenu, palestinski kršćani navode da „izraelska okupacija palestinskog teritorija dovodi Palestine do lišavanje slobode i sve što proizlazi iz ove situacije“, uključujući konfiskaciju međunarodno priznatog palestinskog teritorija za ekspanzionističke ciljeve cionizma.
„Izraelska naselja pustoše našu zemlju”, opisuju kršćanski vjerodostojnici, „kontrolirajući naše prirodne resurse, uključujući vodu i poljoprivredno zemljište, lišavajući tako stotine tisuća Palestinaca” potrepština za rad i život.
Od 1967. Izrael je izgradio 163 takva naselja na palestinskoj zemlji s 98 dodatnim predstražama, koje su sada dom za više od 500 000 židovskih doseljenika. Samo prošlog mjeseca 145 nacionalnih vladinih izaslanstava u UN-u ponovno je potvrdilo nezakonitost ovih naselja. Rezoluciji se protivilo samo sedam nacija, uključujući Izrael, SAD i Kanadu.
Daljnji doprinos projektu konfiskacije zemlje je ogromna izraelska barijera razdvajanja koja često vijuga daleko izvan linije primirja iz 1967.
„Razdjelni zid podignut na palestinskom teritoriju… pretvorio je naše gradove i sela u zatvore, odvajajući ih jedne od drugih“, stoji u dokumentu Kairos. Ova i druge politike uzrokuju „razdvajanje između članova iste obitelji, čineći obiteljski život nemogućim tisućama Palestinaca“.
Tijekom godina, latinski patrijarhat osudio je izgradnju zida razdvajanja u ime potlačenih obitelji tvrdeći da ova „nepravda koja im je učinjena“ zanemaruje temeljna prava Palestinaca. Palestinske kršćanske vođe također su zavapili protiv „svakodnevnog poniženja kojem smo izloženi na vojnim kontrolnim točkama, dok se probijamo do poslova, škola ili bolnica“.
Takve kontrolne točke postoje čak i unutar palestinske zemlje. Izvješća pokazuju da izraelsko vojno osoblje može zadržati pojedince bez ikakvog razloga, podvrgnuti pretresu do svlačenja ili čak spriječiti da dođu do bolnice tijekom hitnog slučaja.
U nastavku, kršćani su osudili kako Palestinci u Gazi žive „u neljudskim uvjetima, pod trajnom blokadom i odsječeni od ostalih palestinskih teritorija“. Od 2007. Izrael je isključio sav izvoz iz ograđenog pojasa i strogo kontrolirao sav uvoz hrane, lijekova i drugih bitnih potrepština desetkujući gospodarstvo, uzrokujući paralizirajuću zdravstvenu krizu i stvarajući zapanjujuću nezaposlenost (46,6%) s 81,5% stanovništva koji živi ispod granice siromaštva u ovoj regiji koja se često naziva velikim koncentracijskim logorom.
A s obzirom na izraelsku „Dahiya doktrinu” koja uključuje eksplicitnu politiku primjene nerazmjerne sile i uništavanja civilnih ciljeva u prkoseći moralnim načelima i međunarodnom pravu, narod Gaze redovito je bio izložen masakru okupacijskih snaga, uključujući 2008. – 2009. (1400 ubijenih, uključujući 300 djece), 2014. (preko 2 000 ubijenih, 500 djece) i 2023. (trenutno više od 15 000 ubijenih, uključujući 6 150 djece i 4 000 žena s jasnim dokazima zločinačke genocidne namjere i akcije koja se provodi protiv svih 2 200 000 milijuna Palestinaca)
Tijekom izraelskog vojnog napada na Gazu (2014.), latinski patrijarh Fouad Twal opisao je „uvjete u Gazi“ kao „očajnu zemlju pod opsadom, u kojoj mogu rasti samo strah i frustracija koji pothranjuju mržnju“. To ukazuje na to da Gaza postane tvornica očajnih ljudi, koji postaju ekstremisti.
Tisuće političkih zatvorenika držanih zbog kršenja vojnih naredbi, uključujući zabrane prosvjeda, političkih letaka i mahanja zastavama.
„Izbjeglice su također dio naše stvarnosti“, objašnjeno je u dokumentu Kairos. Nakon što je Izrael protjerao oko 700 000 Palestinaca 1948., i još više 1967., „većina njih još uvijek živi u logorima pod teškim okolnostima. Oni naraštaj za naraštajem čekaju svoje pravo na povratak. Kakva će biti njihova sudbina?”
„A zatvorenici? Tisuće zatvorenika koji čame u izraelskim zatvorima dio su naše stvarnosti”, žalili su se kršćanski vođe u vezi s upornim zlostavljanjem koje se danas provodi nad 5 200 palestinskih političkih zatvorenika (tj. talaca), uključujući 33 žene i 170 djece, od kojih je više od 1 200 držano bez pokrenutog kaznenog procesa i presude.
Iako mnogi također tvrde kako su Palestinci u Gazi zapravo zatvorenici, Ujedinjeni narodi su u srpnju ove godine izvijestili da je „od 1967. Izrael zatočio približno milijun Palestinaca na okupiranom području, uključujući desetke tisuća djece“.
U jednom izvješću iz 2020. pokazalo se da mnoge međunarodne organizacije, a to je potvrdila i organizacija Save the Children, koje je pokazala da su djeca „suočena s nehumanim postupanjem kao što su premlaćivanja, psihičko zlostavljanje, tjedni u samici i uskraćivanje pristupa odvjetniku tijekom ispitivanja“.
Posljednjih godina veliki broj uhićenja Palestinaca događa se zbog ‘kršenja’ izraelskih vojnih naredbi, a prema Al Jazeeri, samo jedna od ovih 1 600 vojnih zapovijedi kriminalizira građanske aktivnosti kao što su sudjelovanje u prosvjedima, tiskanje i distribucija političkog materijala zajedno s mahanjem zastavama i drugim političkim simbolima, smatrajući takve aktivnosti „neprijateljskom propagandom“ i „huškanjem“.
Druga vojna naredba iz 1970. uspostavila je izraelske vojne sudove za suđenje zatvorenim Palestincima pod okupacijom „i u osnovi zabranila sve oblike palestinskog otpora izraelskoj okupaciji [definirajući to] kao ‘terorizam’”. Što se tiče tih tisuća zatvorenika, kršćanski su vođe zahtijevali kada će biti slobodni? Također, od tada je srušeno više od 56 tisuća palestinskih kuća srušeno, što pokazuje prijezir prema međunarodnom pravu.
Nadalje, sa zidom razdvajanja koji dijeli četvrti, „Jeruzalem je i dalje pražnjen od svojih palestinskih građana, kršćana i muslimana. Oduzimaju im se osobne iskaznice, što znači gubitak prava na boravak u Jeruzalemu. Njihovi su domovi srušeni ili izvlašteni”, žale se kršćanske vlasti. Prema Izraelskom odboru protiv rušenja domova, izraelske vlasti su od 1967. srušile, otprilike, 56 445 palestinskih domova.
“Palestinci unutar Države Izrael… također su pretrpjeli povijesnu nepravdu”, nastavili su crkveni velikodostojnici. Iako su državljani Izraela, oni „i dalje trpe diskriminirajuću politiku“.
Upozoravajući u to vrijeme na „sve veću orijentaciju Izraela prema rasističkom razdvajanju i nametanju zakona koji niječu naše postojanje i naše dostojanstvo”, kršćanski su autori točno anticipirali donošenje tzv. Zakona o nacionalnoj državi (2018.) koji je Izrael definirao kao nacionalna država židovskog naroda ignorirajući čak i postojanje arapskih ili drugih manjina, a još manje njihova ustavna prava.
„Drugim riječima, zakon kaže da nema jednakih prava između Židova i Arapa i država odbija priznati njihovo postojanje”, upozorila je tada Latinska patrijaršija.
I puno prije ovog razvoja događaja, dokument Kairos potvrdio je patnju Palestinaca pod apartheidskim režimom, što je također priznalo nekoliko istaknutih izraelskih čelnika poput bivših premijera Ehuda Baraka i Ehuda Olmerta, zajedno s bivšim izraelskim veleposlanikom u Južnoj Africi Alonom Lielom. Nadalje, bivši specijalni izvjestitelj UN-a John Dugard, Južnoafrikanac, koji je istraživao stanje ljudskih prava na okupiranim teritorijima, izvijestio je: „Ne oklijevam reći da su zločini Izraela beskrajno gori od onih koje je počinio apartheidski režim u Južnoafričkoj Republici“.
Uz to, „vjerska sloboda je strogo ograničena, sloboda pristupa svetim mjestima uskraćena je [većini Palestinaca] pod izlikom sigurnosti“, tvrde crkveni velikodostojnici. Nastavljajući, ovi autori dalje žale na „izraelsko nepoštivanje međunarodnog prava i međunarodnih rezolucija, kao i na paralizu arapskog svijeta i međunarodne zajednice pred ovim prijezirom“.
„Krše se ljudska prava i unatoč raznim izvješćima domaćih i međunarodnih organizacija za ljudska prava, nepravda se nastavlja”, napisali su. Sveukupno, Vijeće sigurnosti UN-a izdalo je 79 rezolucija usmjerenih protiv Izraela zbog teških kršenja međunarodnog prava, potvrđujući pravo izbjeglica na povratak, definirajući legitimne granice obiju strana i osuđujući Izrael za višestruke nezakonite napade, kršenja ljudskih prava i još mnogo toga.
Dok su katolički biskupi iz cijeloga svijeta dodatno izrazili stalnu podršku provedbi međunarodnog prava u regiji, Sinoda Svete Stolice o Bliskom istoku (2010.), održane za vrijeme pontifikata pape Benedikta XVI., ponovno je potvrdila ovo diplomatsko stajalište na razini sveopće Crkve.
Zahtijevajući provedbu rezolucija Vijeća sigurnosti UN-a i kraj izraelske okupacije, sinodski su oci žalili zbog patnje palestinskog naroda uključujući „nedostatak slobode kretanja, zid razdvajanja i vojne kontrolne točke, političke zatvorenike, rušenje domova, poremećaj društveno-ekonomskog života i tisuće izbjeglica“.
Iskrivljavanje sukoba zapravo dodatno onemogućuje Palestincima ostvarenje prava na odupiranje izraelskoj vojnoj okupaciji. Suočen s takvom realnošću, dokument Kairos opisuje kako „Izrael opravdava svoje postupke kao samoobranu, uključujući okupaciju, kolektivno kažnjavanje i sve druge oblike odmazde protiv Palestinaca.”
„Prema našem mišljenju, ova vizija je obrat stvarnosti. Palestinski pokret otpora okupaciji ne bi postojao da nije bilo otpora, straha i nesigurnosti“, napisali su velikodostojnici. „Stoga pozivamo Izraelce da okončaju okupaciju. Tada će vidjeti novi svijet u kojem nema straha, prijetnje, već sigurnosti, pravde i mira”.
Dok je odgovor na nepravdu okupacije bio različit među različitim skupinama Palestinaca tijekom godina, uključujući pokušaje pregovora palestinskih vlasti koji su proizveli malo opipljivih rezultata, drugi su odabrali „put oružanog otpora“, podsjetili su prelati.
„Izrael je ovo iskoristio kao izgovor za optuživanje Palestinaca da su teroristi i bio je u mogućnosti iskriviti pravu prirodu sukoba, predstavljajući ga kao izraelski rat protiv terorizma, a ne izraelsku okupaciju suočenu s palestinskim pravnim otporom s ciljem njegovog okončanja“, pojasnile su kršćanske vođe.
Kasnije su pozvali Izrael na odustajanje „od nepravde prema nama i zaustavljanje okupacije te se pri tome pretvarajući se da je to borba protiv terorizma. Korijeni ‘terorizma’ su u počinjenoj ljudskoj nepravdi i u zlu okupacije. Oni se moraju ukloniti ako postoji iskrena namjera uklanjanja ‘terorizma’“.
„Pozivamo narod Izraela na partnerstvo u miru, a ne u ciklusu beskrajnog nasilja. Oduprimo se zajedno zlu, okupaciji i paklenom krugu nasilja”, napisali su.
Slijedeći kršćansko ispovijedanje vjere, crkve se nastavljaju baviti pogrješkama kršćanskog cionizma koji pokušava „pridati biblijski i teološki legitimitet kršenju naših prava. Tako su obećanja, prema njihovom tumačenju, postala prijetnja samoj našoj egzistenciji. Sama ‘radosna vijest’ u Evanđelju za nas je postala ‘vjesnik smrti’“.
„Pozivamo teologe na produbljivanje razmišljanja o Božjoj riječi i na ispravljanje tumačenja kako bi u Božjoj riječi vidjeli izvor života za sve narode”, napisali su.
Podsjećaju također da prisutnost „kršćana i muslimana Palestinaca nije slučajna, već duboko ukorijenjena u povijesti ove zemlje”, čime potvrđuju su svoje pravo na život tamo kao slobodni ljudi.
Stoga, izjavili su: „izraelska okupacija palestinske zemlje je grijeh protiv Boga i čovječanstva jer lišava Palestince njihovih osnovnih ljudskih prava, darovanih od Boga. To nanosi i štetu Izraelcima koji su postali okupatori baš kao što se iskrivljuje slika Palestinaca koji živi pod okupacijom“.
„Smatramo svaku teologiju, naizgled utemeljena na Bibliji ili na vjeri ili na povijesti, koja legitimira okupaciju, daleko od kršćanskog nauka, jer poziva na nasilje i sveti rat u ime Boga Svemogućeg, podređujući Boga privremenom ljudskom interesa i iskrivljavanje božanske slike u ljudskim bićima koja žive pod političkom i teološkom nepravdom“, proglasili su prelati.
Unatoč neizvještavanju u američkim srednjostrujaškim medijima – bilo čega što pruža potpuniji i uravnoteženiji pogled na sukob – dokument Kairos probio se u Sjedinjenim Američkim Državama nakon što je pokriven u prilogu 60 Minutes (2012.) pod naslovom „Kršćani u Svetoj zemlji“. Gledatelji su dobili uvid u to koliko dugo će izraelska vlada ići u svojim naporima na suzbijanje bilo kakve informacije koje bi mogle razotkriti ono što ovi kršćanski prelati nazivaju izraelskim iskrivljenim narativom o sukobu.
Dok se ovaj prilog snimao i producirao, a prije njegovog objavljivanja, izraelski veleposlanik u Sjedinjenim Američkim Državama Michael Oren nazvao je Jeffa Fagera, predsjednika CBS News, u očitom pokušaju da zaustavi objavljivanje priloga. Doimajući se pomalo začuđenim, voditelj emisije, Bob Simon, naznačio je da se nikada u svojoj dugoj karijeri nije suočio s takvim lobiranjem.
Jedan je kolumnist primijetio da time što su se „toliko trudili miješati“ u izvješće 60 Minutes, „vlada i ministarstvo vanjskih poslova Izraela dokazuju koliko je politika te zemlje za osudu“.
Doista, usredotočenost Izraela na to kako ga doživljava američka javnost, posebno u pogledu njihove vojne okupacije i kolonizacije palestinskih teritorija, daleko nadilazi ovaj pojedinačni incident. U dokumentarcu iz 2016. pod naslovom Occupation of the American Mind (OAM), filmaši istražuju kako izraelska vlada sa svojim saveznicima oblikuje medijsko izvještavanje zamagljujući temeljne činjenice sukoba, uključujući minimiziranje okupacije, koristeći retoriku testiranu u fokusnim grupama osmišljenu da tumačiti sukob kao da se radi o „teroru, a ne teritoriju“ i izostavljanju ogromnog broja palestinskih civilnih žrtava kao samo nenamjerne posljedice izraelske odmazde protiv „neizazvanog nasilja“.
Izraelski lobisti u ovim naporima imaju saveznike u srednjostrujaškim medijima. Prema židovskom autoru i aktivistu Normanu Finkelsteinu, srednjostrujaški mediji uvijek daju prednos interesima država klijenata poput Izraela. Međutim, postoji „sekundarni faktor, a to je etnički element. U mnogim od tih novina i medija općenito postoji velika prisutnost Židova i postoji osjećaj židovske etničke solidarnosti, što igra ulogu u tome kako ti mediji prezentiraju takve teme“. No, Finkelstein nastavlja naglašavajući da se mnogi Židovi, posebno mlađi naraštaji, odriču takve izraelske politike i snažno protestiraju protiv nje.
Takvi židovski prebjezi uključuju i novinara i pisca Maxa Blumenthala koji je citiran u OAM-u koji sažima prioritet i učinkovitost izraelskog ministarstva propagande, navodeći da je to „jedan od najsofisticiranijih ogranaka njegove vlade. To je oružje izraelskog ratovanja“.
Autorica i novinarka Alison Weir tvrdi kako su izraelski propagandni mehanizmi također usredotočeni na upravljanje i cenzuriranje informacija na internetu. To uključuje izraelske vojnike koji su raspoređeni na internetsko bojište promičući cionistički sadržaj s ciljem „zauzdavanja protuizraleskih aktivnosti“ i dijeleći proizraelski sadržaj čestim korištenjem „trikova i lukavstva“.
U ovim ciljevima pomažu organizacije poput Nacionalne unije izraelskih studenata od 300 000 članova, koja je 2011. godine pokrenula projekt za plaćanje studentima od 2 000 američkih dolara za tjedni rad protiv neprijateljskih mrežnih stranica. To je također uključivalo usklađene napore da se preprave unosi na Wikipediji u cilju borbe protiv onih koji kritiziraju izraelsku vladu.
Ostale cionističke inicijative usredotočile su se na regrutiranje dobrovoljaca za uređivanje unosa na Wikipediji s naglaskom na „čuvanje tajnosti” kako bi njihovi ciljevi izmakli otkrivanju. To je uključivalo tečajeve o uređivanju Wikipedije s ciljem „da se osiguraju informacije koje će odražavati svjetonazor cionističkih grupa“.
Čini se kako ovi napori svakako imaju utjecaja jer je jedno izvješće pokazalo da je bilo „gotovo deset puta više članaka o ubijenoj izraelskoj djeci nego članaka o ubijenoj palestinskoj djeci“, unatoč tome što je ubijeno najmanje deset puta više palestinske djece.
Dužnosnici izraelske vlade također su stupili u odnose s velikim tehnološkim korporacijama kao što su Google i Facebook kako bi „izgradili kolaborativni radni aparat“ za cenzuru određenih materijala koje smatraju prijetećima, pod krinkom da potiču huškanje. Čak je 2016. godine Fortune izvijestio da „Facebook, Google i YouTube udovoljavaju do 95% izraelskih zahtjeva za brisanje sadržaja za koji vlada kaže da potiče palestinsko nasilje“.
Sažimajući značenje iza ovih brojnih napora, Weir piše: „Budemo jasni, ovo je okupacijska vojska koja tajno radi na postizanju cenzure izvještavanja o zločinima“. Palestinsko nasilje proizvod je „nepravde i mržnje koju potiče okupacija“, a otpor je „pravo“.
Doista, ti su zločini toliko veliki da su prelati u Svetoj zemlji (zajedno s mnogim Židovima) naznačili da je izraelska vlada kriva čak i za nasilni otpor Palestinaca. U već spomenutoj izjavi umirovljenog latinskog patrijarha Twala u vezi s izraelskim postupanjem prema stanovništvu u Gazi kao osmišljenom da proizvede „očajne ljude“ koji se „lako mogu pretvoriti u ekstremiste spremne na sve“, pokazuje što je rezultat okupacije.
Terorizam, koji se definira kao (prijetnja) nasilje, obično protiv civila, s političkim ciljem, počinjen je mnogo puta na teritoriju Izraela – Palestine. Npr. za ubojstvo tri oteta izraelska mladića, što je bio rezultat osvete zbog ubojstva palestinskog mladića, izraelska vlada pokrenula je vojnu kampanju kolektivnog kažnjavanja ratnog zločina, oduzevši živote više od 2 300 Palestinaca (500 djece) i ranivši više od 17 000, od kojih su velika većina bili civili.
Suočeni s izraelskom okupacijom koja je u tijeku, gdje se „grade naselja, zemlja konfiscira, obitelji razdvajaju, voljeni se uhićuju, pa čak i ubijaju“, biskupi su napisali da su mnogi Palestinci „očajavali nad svakom nadom da će postići pravedno rješenje za sukob kroz pregovore“. Stoga se čak i teroristički činovi, „koji se ni na koji način ne mogu opravdati”, ipak moraju prepoznati kao „proizvodi nepravde i mržnje koju okupacija potiče u srcima onih koji su takvim djelima skloni”.
Otpor okupaciji ne može se poistovjetiti s terorizmom
„U isto vrijeme, moramo priznati da se otpor okupaciji ne može izjednačiti s terorizmom”, nastavili su biskupi. „Otpor okupaciji je legitimno pravo, terorizam je dio problema“.
Ista grupa prelata ponovno je naglasilo ovu točku 2016. kada je izjavilo da je palestinski otpor, tijekom tzv. ubodne intifade, koja je u to vrijeme odnijela živote trideset Izraelaca i više od dvjesto Palestinaca, bio „rezultat beznađe … posebno među [palestinskim] mladim ljudima koji su uvjereni da nemaju što izgubiti jer ne vide budućnost“.
Ovaj „bezkrajni ciklus nasilja“ nastaje zbog nedostatka bilo kakve „vizije za alternativnu budućnost“, napisali su biskupi. „Izlazak iz kruga nasilja je dužnost svih, tlačitelja i potlačenih, žrtava i viktimizatora“.
Prelati i crkve koje stoje iza dokumenta Kairos navode da usprkos kontinuiranoj okupaciji, bez čak ni „tračka pozitivnog očekivanja“, njihova „nada ostaje jaka“ budući da dolazi od Boga. „Samo je Bog dobar, svemoguć i pun ljubavi i njegova će dobrota jednog dana pobijediti zlo u kojem se nalazimo“.
Ipak, na temelju Kristova poziva da ljubimo svoje neprijatelje, ove kršćanske crkve pojašnjavaju da „vidjeti lice Božje u svakome ne znači prihvaćanje zla ili agresije s njihove strane. Umjesto toga, ova ljubav nastoji ispraviti zlo i zaustaviti agresiju“. Stoga se treba oduprijeti izraelskoj okupaciji, i prelati navode: „to je zlo i grijeh kojemu se treba oduprijeti i ukloniti ga“.”
Iako je takav otpor „pravo i dužnost za kršćanina… to je otpor s ljubavlju kao logikom. Stoga je to kreativan otpor jer mora pronaći ljudske načine koji uključuju ljudskost neprijatelja“, uvjeravajući ih da prekinu svoju agresiju i vraćaju Palestincima njihovu „zemlju, slobodu, dostojanstvo i neovisnost”.
Stoga ovi prelati pozivaju „sve crkve i kršćane u svijetu” da stanu uz njih „protiv nepravde i apartheida” u Palestini i „rade za pravedan mir” u regiji. „Pitanje našoj braći i sestrama u Crkvama danas je: Možete li nam pomoći da vratimo svoju slobodu?”, preklinjali prelati.
Osuđujući „sve oblike rasizma, bilo vjerskog ili etničkog, uključujući antisemitizam i islamofobiju“, prelati su pozvali kršćane diljem svijeta „da kažu riječ istine i zauzmu stav istine u odnosu na izraelsku okupaciju Palestine“.
Zapravo, umirovljeni jeruzalemski patrijarh Sabbah okarakterizirao je odgovor kršćana diljem svijeta kao jedinu nadu palestinskog naroda za život, slobodu i mir.
„Svjetski čelnici odrekli su se svoje dužnosti”, primijetio je u govoru 2017. godine. „Hoće li i crkve abdicirati i ušutkati svoj proročki glas i djelovanje? Jedina preostala nada je u proročkom glasu i djelovanju crkava“.
Prepoznajući dobrotu na Zapadu, umirovljeni jeruzalemski patrijarh nastavio je kako „postoji i smrtonosni politički Zapad, spreman na stvaranje novog Bliskog istoka, bez obzira na cijenu. Za te zapadne političare kršćani ne postoje; njima je svejedno hoćemo li živjeti ili umrijeti. Od stvaranja države Izrael, ovaj politički Zapad vjeruje da se Bliski istok mora prilagoditi ovoj novoj stvarnosti“, koja za Palestince znači „uništavanje poljoprivrede, konfiskaciju zemlje, rušenje kuća, uhićenja, političke progone, opsadu Gaza…”.
Iako je to bila tabu tema dugi niz godina u Sjedinjenim Američkim Državama, u novije vrijeme izraelski lobisti sve se više prepoznaje kao pokretačka snaga koja je nepobjedivo osigurala gotovo bezuvjetnu potporu supersile stalnim kršenjima međunarodnog prava od strane Izraela, kako financijski tako i putem diplomacije, čak i na štetu američkih interesa.
Autori važnog djela na tu temu, profesori Stephen Walt s Harvarda i John Mearsheimer sa Sveučilišta u Chicagu, napisali su: „Jezgru lobija čine američki Židovi koji ulažu značajne napore u svom svakodnevnom životu da unaprijede interese Izraela, čak i na štetu SAD-a“. Ovi autori također priznaju kako i mnogi nežidovi sudjeluju u ovom procesu, dok se mnogi Židovi snažno protive takvoj politici.
„Ako ubojiti Zapad želi život, mora svoju politiku u regiji promijeniti u politiku života”, izjavio je patrijarh Sabbah. „Naša budućnost, postojanje ili ne, ovisi o zapadnoj politici smrti ili života“. „Naš strah nije od naših ljudi, od muslimana”, rekao je. „Naš strah je od Amerike“.
