Raspravljao sam o tome kako privući druge Kristu i Crkvi, ali kada je riječ o oblikovanju ljudi kao predanih katolika koji će se tijekom cijeloga života posvećivati vršenju Božje volje, ništa ne može nadmašiti obitelj. Uvijek me iznova iznenađuje koliko često katolici zanemaruju ovaj temeljni čimbenik u spasenju vlastite djece. Katolička obitelj je konačna škola svetosti za svaki životni poziv, a mladi koji život započnu bez čvrstog temelja u ljubavi i milosti nalaze se u golemom nepovoljnom položaju kad se suoče s kušnjama svijeta, tijela i đavla. Obitelj je, prema Božjem naumu, ne samo konačna, nego i najintimnija škola ljubavi, milosti, pouzdanja u Boga, ljudske stabilnosti i blagostanja. A takva obitelj počinje brakom dvoje duboko predanih i duhovno oblikovanih katolika.
Možda je prva i najčešća pogreška koju danas činimo u stvaranju obitelji ta što odvajamo pojam obiteljskog života od pojma romantične ljubavi. Već od prvog „spoja“ mladići i djevojke trebali bi si postavljati pitanje bi li osoba s kojom ulaze u romantičnu vezu bila ne samo dobar životni partner, nego i dobar otac ili dobra majka — a to počinje zajedničkom vjerom. Svaki brak nosi rizik, ali šanse za uspjeh značajno se smanjuju ako mladić i djevojka nisu barem svjesno na putu da postanu ozbiljni katolici s dubokim duhovnim životom koji mogu dijeliti. Roditelji ne odgajaju djecu samo za „uspjeh“ u ovom svijetu; što je daleko važnije, odgajaju ih za vječni život — i to tako da i sami roditelji postaju sve više usmjereni prema vječnom životu s Bogom.
Naravno, svaki bračni par započinje s određenim stupnjem nezrelosti, uključujući i duhovnu nezrelost. Brak jest — i zamišljen je da bude — vlastita škola svetosti, vlastito sjedinjenje s Kristovim patnjama, vlastiti put prema poslušnosti i bliskosti s Bogom. Stoga, za dobrobit i supružnika i djece, temeljna predanost ovom zvanju trebala bi postojati od samoga početka — a ako nije prisutna, postoji hitna potreba da se takvo razumijevanje i predanost što prije usvoje. To je osobito važno u odgoju djece, jer bračni par ne može prenijeti dubok odnos s Kristom na svoju djecu ako ga sami nemaju.
Trajni izvor milosti
Autentični obiteljski život, naravno, predstavlja stalan izvor milosti i rasta u veću i dublju Božju obitelj. Djeca moraju u svojim roditeljima vidjeti snažnu predanost kako sakramentalnom životu Crkve, tako i obiteljskom i osobnom životu molitve i pobožnosti prema Bogu. Otac Patrick Peyton, poznat kao „svećenik krunice“, skovao je poznatu izreku: „Obitelj koja zajedno moli, ostaje zajedno.“ Još važnije, obitelj koja zajedno moli ima mnogo veću šansu da svaki njezin član — a osobito svako dijete — razvije svoj osobni i blizak odnos s Bogom, koji se s vremenom očituje u vlastitim obrascima osobne molitve i stalnoj svijesti o Božjoj prisutnosti.
Osim toga, svaka obitelj je veličanstvena škola kršćanskog služenja. Dok muž brine o svojoj ženi, a žena o svome mužu, i ako su blagoslovljeni djecom, oboje brinu o svojoj djeci i služe im, tako i djeca moraju postupno biti uvedena u odgovornost da se brinu jedni za druge, pa čak i za svoje roditelje. Uz redovitu dnevnu molitvu i raspodjelu „kućanskih poslova“ koji djecu uvode u odgovornosti obiteljskog života, stalna pažnja starijih i sposobnijih članova prema potrebama mlađih i manje sposobnih postaje ne samo dio obiteljskog poziva na ljubav, nego i izvrsna škola nesebičnosti i služenja.
Štoviše, sve što se u obitelji čini, treba biti u zahvalnosti Bogu i na Njegovu slavu. S obzirom na prisutnost molitve i služenja u obiteljskom životu, to ne mora biti izraženo na upadljiv način; potrebno je samo da to postupno postane način života — uobičajena praksa stavljanja drugih na prvo mjesto, kao nešto što je Bogu ugodno i svima na dobro. Ova milošću ispunjena pažnja prema potrebama drugih nije stvar vanjskog pokazivanja, nego svijesti o važnosti pomaganja drugima. I obitelji ne smiju zaboraviti da se ta pomoć ne odnosi samo na materijalne stvari i zadaće, nego i na duhovno razumijevanje i duhovni rast.
Dobri roditelji, naravno, neće preopterećivati svoju djecu duhovnim vježbama do te mjere da one postanu predmet straha ili prisile. Istovremeno, „prirodni čovjek“ često će se pobuniti u njihovoj djeci, baš kao što se to često događa i u njima samima. Ovdje, kao i u svakom ljudskom pothvatu, ključni su elementi duhovna struktura, dobar primjer i uzorna strpljivost. Uz duboko sudjelovanje u životu Crkve i sakramenata, mnogi – uključujući i mene – preporučuju svakodnevno moljenje krunice. I mala djeca mogu sudjelovati u toj praksi, uz znatnu fleksibilnost s obzirom na njihovu sposobnost koncentracije — i na čestu radost starijih članova obitelji.
Možda iznad svega, djeca bi trebala biti jasno svjesna da njihovi roditelji svakodnevno odvajaju vrijeme za molitvu.
Obrazovanje
Od presudne je važnosti za odgoj obitelji ispravna katolička izobrazba djece. Gotovo je uvijek doslovno gore nego beskorisno slati našu djecu u svjetovne škole, pa i sveučilišta, koja su u današnje vrijeme u svojoj biti usmjerena na razaranje vjere u Boga, opredijeljenosti za istinu i života molitve.
Kako Katolička Crkva uči, roditelji su prvi i glavni odgojitelji svoje djece. Kao takvi, ne mogu prepustiti tu odgovornost do te mjere da više nemaju stvarnu kontrolu nad njom. Još manje mogu, u biti, „oprati ruke“ od toga, kao da ispravan odgoj i oblikovanje njihove djece nije jedna od njihovih najtemeljnijih odgovornosti. Strašno je vidjeti roditelje koji se nominalno smatraju katolicima, a ne odgajaju svoju djecu u dubokom iskustvu međusobne ljubavi i učenja ukorijenjenog u Kristu. Iskreno govoreći, roditelji će za svoje propuste na ovom području morati nadoknađivati neprestanim molitvama za svoju odraslu, zalutalu djecu — ili će za te propuste morati odgovarati pred Bogom, jer nisu izvršili svoju najvažniju bračnu odgovornost: duhovnu brigu za vlastitu djecu.
No, želim naglasiti da osnovno obilježje ili iskustvo obiteljskog života ne bi smjelo biti osjećaj ograničenja ili tereta. Spoj ljubavi, odgovornosti, međusobne brige i sve dubljeg osobnog rasta unutar obitelji trebao bi biti neraskidivo povezan s našom ljubavlju i slavljenjem Boga, te s radošću zbog darova koje nam je On udijelio. Tamo gdje postoji istinska ljubav, prisutna je i duboka i autentična radost. Ali u našem sekularnom svijetu, potrebno je žrtvovati čitav niz osobnih želja kako bismo oblikovali članove svoje obitelji (uključujući i sebe same) da mogu iskusiti sve dublju radost i sigurnost u spoznaji da je taj put bio najbolji mogući put za njihov obiteljski život.
I zato se moram vratiti na širu poruku o načinima na koje možemo privući druge Kristu i Njegovoj Crkvi. Jer dobar katolički obiteljski život daleko je najučinkovitiji od svih tih načina. Zapravo, dobar obiteljski život nadilazi same članove obitelji te privlači i počinje oblikovati prijatelje i posjetitelje. Ako u tome zakažemo zbog vlastitog odbijanja ili nemara, imat ćemo mnogo toga za što ćemo morati odgovarati. No, ako postanemo svjesni svojih propusta, možemo ih nadoknaditi stalnom molitvom za svoju odraslu djecu, moleći Gospodina i Gospu da se za njih pobrinu bolje nego što smo to mi sami učinili. U svakom slučaju, pitanje obiteljskog života nalazi se u samom središtu problema kako privući ljude Kristu i Njegovoj Crkvi. Tajna je, na kraju, u tome da istinski ljubimo druge i omogućimo im da tu ljubav dožive — što će ujedno biti i završna tema ove serije o tome kako druge privući natrag k Bogu.
