„Ako sam krivo rekao, dokaži da je krivo! Ako li pravo, zašto me udaraš?“ (Iv 18,22)
Sveti Padre Pio je rekao: „Rastava braka je grdoba i sramota zadnjih vremena, isprevrnuće obitelji i društva… RASTAVA ZNAČI DOVRŠENJE BOŽJEG PROKLETSTVA NAD ČITAVIM LJUDSKIM RODOM.“[1] Nisu li to pretjerane riječi? Ne, nisu pretjerane riječ, štoviše, to su istinite riječi. A istina je jedino bitna, jer Isus kaže (Iv 8,31): „Istina će vas osloboditi!“ Natjerat će nas na razmišljanje i ozdraviti od zabluda.
Kako se u iskri se požar skriva, a u pahulji snijega lavina, tako se u rastavi braka krije veliko zlo za cijelo čovječanstvo. Rastava braka doprinosi poremećaju spolnog identiteta kod djece rastavljenih roditelja, što automatski povećava broj homoseksualnih osoba, operacija za promjenu spola – sakaćenje zdravog organizma, sterilnost, psihičke depresije, umjetnu oplodnju, surogat majčinstvo… A rezultat svega toga bit će psihički posve rastrojeno društvo – društvo psihopata. Tko želi koristiti razum – koji je Bog dao svakom čovjeku da se njime služi – vidjet će da su to činjenice.
U Danskoj je 2006. godine provedeno jedno opširno istraživanje na razini cijele države, kojim su obuhvaćeni SVI DANCI OD 18 DO 49 GODINA kako bi se saznalo u kojoj mjeri događaji iz djetinjstva utječu na to hoće li neka osoba kada odraste izabrati brak ili homoseksualno partnerstvo. Evo rezultata te studije: „Naša prospektivna (dalekovidna) analiza, koja se temelji na cjelokupnom stanovništvu, dokazuje da razni događaji iz djetinjstva, koji su se dogodili unutar vlastite obitelji, snažno utječu na to hoće li osoba kad odraste odabrati brak ili homoseksualno partnerstvo. U homoseksualne odnose češće su se upuštali oni muškarci koji su kao djeca doživjeli razvod roditelja i koji nisu živjeli s ocem…“ „U Engleskoj je provedeno istraživanje među 1600 djece kojim je dokazano da djeca neizmjerno pate zbog rastave roditelja. Na pitanje što bi promijenili kad bi bili kralj ili kraljica i kad bi mogli donositi zakone, najviše djece je odgovorilo: „Zabranili bi razvod.[2]
Isus govori: „Iz jedne uništene obitelji mogu izaći samo muževi i žene koji će biti uzrok sve većim ruševinama… I uistinu vam kažem: bilo bi bolje kad više ne bi bilo ni brakova ni djece na zemlji, nego da postoje obitelji koje više nisu škole kreposti, čistoće, ljubavi, zajedništva, vjere… Uništavate i rastavljate. Plod tog vašeg razbijanja obitelji – najsvetijeg oblika društvene zajednice – već sada gledate i podnosite. Samo nastavite tako, ako hoćete. Ali nemojte jadikovati ako ova zemlja uvijek sve više i više postaje pakao, boravište nakaza…“[3] „Svima koji uništavaju obitelji, prijeti prokletstvo od Boga. I vjerujte da to ne govorim tek tako… SVIJET SE MRVI U RUŠEVINE ZATO ŠTO SU SE NAJPRIJE UNIŠTILE OBITELJI… Gledajte povijest svijeta: puna je primjera. Bludnost je uvijek u trostrukoj kombinaciji koja izaziva vaše ruševine: bludnost, novac i oholost. („A oholost je požuda duha tj. pameti koja umišlja da zna više od Boga, i to je najveći grijeh, jer to je isti Luciferov grijeh. Bog oprašta tolike stvari, Njegova svjetlost svijetli da osvijetli neznanja i rasprši sumnje. ALI NE OPRAŠTA OHOLOSTI KOJA ISMIJAVA BOGA – GOVOREĆI DA ZNA VIŠE OD NJEGA.“[4]) Čitavi narodi i države su bile uništene, svjetovni razdori, čitave nacije su bile odcijepljene od krila Crkve, sve radi bludnosti… I logično je da tako bude, jer požuda trne Svjetlo Duha i ubija Milost. A bez Milosti i bez Svjetla Duha vi se ne razlikujete od životinja i zato činite djela životinjska… Činite tako, ako vam se tako sviđa. Ali sjetite se, o iskvareni koji oskvrnjujete kuće i srca djece s vašim grijesima, da Ja vidim, pamtim i čekam vas. U pogledu vašeg Boga, koji je ljubio malene i koji je zbog djece stvorio obitelj, vidjet ćete svjetlost koju ne biste željeli vidjeti, a koja će vas ošinuti poput groma.“[5]
Ni jedno dijete koje je odrastalo samo s jednim roditeljem nije bez rana. Da dijete uspostavi normalan i zdrav odnos prema oba spola, djetetu je potrebna ljubav i prisutnost oba roditelja, i oca i majke (muškarca i žene), onako kako je to sam Bog odredio. Tko je iznad Boga?! Sve drugo je grijeh koji okrutno ranjava čovječju dušu i protivi se i Božjem zakonu koji je upisan u svako ljudsko srce. Rana koju roditelji nanose djetetu rastavom je nezacjeljiva. Ta rana može stvoriti negativni odnos djeteta prema bližnjima, prema samome sebi i prema Bogu. Opće je poznato da mnoga djeca, koju je biološki otac ranio na bilo koji način, nisu mogla moliti Oče naš jer ih je to Oče asociralo na zemaljskog oca. Iza toga, naizgled malog problema, može se kriti veliki problem, velika provalija koja stoji na putu između djeteta i Boga. Ta provalija trebala je biti ispunjena ljubavlju očevom, bezuvjetnom ljubavlju da bi dijete moglo vjerovati i u bezuvjetnu Božju ljubav. Bog svoju ljubav na djecu izlijeva preko roditelja i ako roditelji ne iskažu ljubav prema djetetu, ono će teško moći vjerovati i da ga Bog ljubi. Prema tome, roditelj koji uskrati djetetu ljubav često mu oduzima i vjeru u Boga jer dijete veoma često poistovjećuje zemaljskog oca s našim nebeskim Ocem. Djeca lakše i brže prebole smrt roditelja nego odlazak roditelja iz obitelji zbog preljuba. Jer smrt roditelja boli, ali nije izdaja, ne ponižava, ne donosi osjećaje krivnje, manje vrijednosti i odbačenosti. Tu nikakvi novci ni materijalna sigurnost ne mogu nadoknaditi ni izliječiti ranjeno i izdano dječje srce. Zato treba slušati Božju Riječ koja kaže: „Ne sagriješi bludno“, „Ne učini preljuba“, „Što je Bog sastavio čovjek neka ne rastavlja.“ Upravo to, što Crkva, poslušna Božjoj zapovijedi, ne odobrava rastavu braka, ni pričest rastavljenima, pomaže supružnicima da nadvladaju poteškoće u braku. Jer Bog vidi budućnost i zna kako su strašne i dalekosežne posljedice rastave braka.
Iako istraživanja nedvojbeno dokazuju da rastava braka doprinosi poremećaju spolnog identiteta i homoseksualnosti, PAPA POBUDNICOM AMORIS LAETITIA (8. POGLAVLJE) POTIČE RASTAVU jer dopušta pričest rastavljenima pa civilno vjenčanima. Potiče ono što Bog najviše mrzi, jer Bog jasno kaže (Mal 2,13-16): „Ja mrzim otpuštanje žena, i onoga koji nevjerom haljine svoje kalja.“ Mnogi su rekli da će se rastati od svoje ‘frigidne’ ili ‘rastrošne’ žene čim papa dozvoli pričest rastavljenima po civilno vjenčanima. I umjesto da takvi porade na sebi i svom odnosu prema Bogu i prema ženi, oni su čekali da papa ‘dozvoli razvod’, jer kako drugačije protumačiti papinu pobudnicu Amoris laetitia koja dopušta pričest rastavljenima koji žive u grijehu bludnosti i preljuba? Znači li to da Božje zapovijedi „Ne sagriješi bludno“ i „Ne učini preljuba“ više ne vrijede? Isus govori: „Koliko prolivenih suza zbog jedne bludnosti! Da, bludnosti, jer sve se može svladati kada je duh ispravan. Ali kada je duh pohotan, i kad se želi zadovoljiti vlastita požuda, sve se nudi kao opravdanje za okriviti drugoga: i ženska neosjetljivost, i gunđavi jezik, i sklonost prema raskoši… A sve se to svlada kada je duh ispravan i kada se ljubi na svet način“ – (Spjev, III/1., str 214).
Gospodin je rekao (Post 2,24, Mat 4,6): „Njih dvoje će biti jedno tijelo“, a jedno tijelo ima jedan duh. Bez sjedinjenja duha nema ni potpunog sjedinjenja tijela. Ako suprug nije čist od duhova bludnosti, ‘frigidna’ žena – bolje reći čista žena, ima osjećaj da ju to sjedinjenje prlja i zato ga izbjegava. Obično se tada misli da žena nije emocionalno dovoljno zrela, te se kopa po njenoj prošlosti i traži se uzrok problema (koji nekada ne isključuje emotivne rane, traumatična iskustva ili tjelesne smetnje). No, vrlo često je uzrok nastalih problema duhovne naravi. Jer njezin čisti duh odbija sjedinjenje s tijelom koje se nije oslobodilo duhova bludnosti. Njen duh i njeno tijelo se na nesvjesnoj razini protive tom sjedinjenju i pri snošaju se ženi grče vaginalni mišići te snošaj postaje tehnički nemoguć ili jako bolan. Tu pojavu medicina naziva vaginizam te smatra da se pojavljuje kod žena koje se u braku osjećaju emotivno zlostavljane i da one na taj način nesvjesno protestiraju protiv zlostavljanja. Ženu se često ni krivu ni dužnu optužuje i izruguje zbog frigidnosti i neznanja umjesto da se to neznanje poštuje, jer to je sveto neznanje i nije mu potrebna nikakva poduka. Kao što novorođenče ne treba poučavati kako sisati, tako i bračni čin dolazi sam po sebi; ako su supružnici čisti, bez duhova bludnosti i pornografije i ako među njima vlada čista, sveta, istinska ljubav.
O tom sukobu duhova govori i Francis MacNutt u knjizi Oslobođenje od zlih duhova, u kojoj piše: „Jedan me misionar zamolio da govorim mladeži o tome što ne valja s predbračnim odnosima. (…) Kad god netko stupi u spolnu vezu, uspostavlja se trajna spona koja ostaje sve dok ne bude slomljena – ne tako što će se taj par razići, već nekom vrstom molitve za oslobođenje. Evanđelje kaže: ‘Ne znate li da su vaša tijela Kristovi udovi? Hoću li dakle uzeti udove Kristove i učiniti ih udovima bludničinim? Nipošto! Ili zar ne znate: tko uz bludnicu prione, jedno je tijelo? Jer veli se: Bit će njih dvoje jedno tijelo. A tko prione uz Gospodina, jedan je duh’ (1 Kor 6,15-17). Sveti Pavao ne kaže točno kakav spoj nastane kad čovjek postane jedno s bludnicom, ali poučava da se nešto dogodi u duhovnom području. Ako je muškarac imao spolni odnos sa šest žena prije ženidbe, on uz sebe vuče još šest osoba u bračni krevet i od samog početka u taj brak se unosi duhovna zbrka. To objašnjava zašto se u današnje (promiskuitetno) vrijeme toliko brakova lomi.“[6] O tome govori i John Stanford: „Gospodin čini da par, kad se seksualno sjedini, doista postaje jedno tijelo. Zato, kad god netko ispovijeda grijeh razvrata ili preljuba, ne samo da treba izgovoriti oprost za pokajnika, nego treba zazvati autoritet Gospodina Isusa Krista i od pokajnika otpustiti duh druge osobe.“ Dalje u knjizi navodi primjer: „Jednom mi je u savjetovalište došla žena koja se zbog nečeg osjećala prljavom svaki put kad je imala odnos s mužem. Imali su sedmero djece. Njezini stavovi prema spolnosti bili su zdravi. U njezinom djetinjstvu nisam pronašao ni zlostavljanja ni rane, koje bi bile uzrokom tih negativnih osjećaja. Na kraju se ispostavilo da je njezin muž dovodio mlade ljude u njihovu vikendicu na homoseksualne orgije. Nije ni čudo što se osjećala prljavom… Evanđelje kaže (Lk 6,43): ‘Nema dobra stabla koje bi rađalo nevaljalim plodom.’ Razvrat i preljubništvo su zlo. Istinska ljubav ne može proizvesti razvrat i preljubništvo.“[7] O tom sukobu duhova govori i kardinal Medina koji kaže: „Postoje neuredni seksualni predbračni odnosi koji izrazito negativno utječu na suživot u braku ako se za njih ne učine djela pokore, a osobito ako se i dalje nastavlja nezrelo i egoistično ponašanje.“[8] Ako muž nije čist od duhova bludnosti, žena stalno živi u strahu od napada, to jest od sjedinjenja s onim od koga bi joj trebala dolaziti zaštita i sigurnost. U takvim slučajevima bračni čin nije predanje već silovanje. Da i ovisnost o pornografiji može biti uzrok problema u braku, govori Kirk Franklin, jedan od najpoznatijih izvođača gospela koji je osvojio tri Grammyja i autor je mnogih hitova kršćanske glazbe. Nakon što se uz puno truda i uz pomoć ljudi iz Crkve oslobodio ovisnosti o pornografiji, rekao je: „Smatram da je pornografija spolni čin istovjetan varanju.“ Njegova supruga Tammy kaže: „Uz vlastitog supruga sam se osjećala prljavo.“[9]
Postoje razni pokreti za zaštitu prava žena, a zaboravlja se da je Crkva najveća zaštitnica ženskih prava. Odnos muža i žene Evanđelje uspoređuje s odnosom Krista i Crkve. Krist je toliko ljubio Crkvu da je za nju život svoj dao. Riječ Božja kaže: „Žene, pokoravajte se svojim muževima“ (Kol 3,19), ali također kaže: „Muževi, ljubite svoje žene kao što je Krist ljubio svoju Crkvu te je za nju život svoj dao“ (Ef 5,22-25). Koja to žena ne bi bila podložna svome mužu kad bi ju muž toliko ljubio da je za nju spreman i život svoj dati? Ako je muž spreman i umrijeti za ženu, onda mu ništa drugo neće biti teško za nju učiniti. Odnosit će se prema njoj kao prema sebi ravnoj, uvijek će joj pomagati, nikada joj ništa neće nažao učiniti. Oni koji su zatrovani duhom bludnosti u ženi ne vide ženu, dijete Božje, svoju sestru u Kristu, budućeg stanovnika neba, već u ženi vide samo ženku – objekt za zadovoljavanje svoje sjetilne požude. „Čisti sve vide čisto, a okaljanima ništa nije čisto jer su im okaljani razum i savjest“ (Tit 1,15). Nečisti sve vide nečisto i u najčišćim međuljudskim odnosima jer polaze od svoje zatrovane nutrine.
Katolički katekizam za odrasle kaže: „U nekim krajnjim okolnostima može biti nerazborito da bračni par i dalje živi skupa. Ali, takvi slučajevi, ipak, ne mogu opravdati zahtjev da se rastavi sam sakramentalni ženidbeni ugovor niti dati pravo da se uđe u novu ženidbu. Crkva ostaje vjerna Kristovoj riječi koja isključuje rastavu braka[10] te neće i ne može dopustiti rastavu braka (ukoliko je brak valjano sklopljen), niti novu ženidbu. Nerazrješivost braka vjenčanim parovima pomaže nadvladati teškoće koje mogu zaprijetiti bračnom životu. Što je, dakle, Bog sastavio, čovjek neka ne rastavlja. Oni koji su, sklopivši nevaljalu ženidbu, teško prekršili Božji ili Crkveni zakon i počinili niz grijeha u tom sjedinjenju, dužni su se što prije vratiti u stanje milosti i dotad ne pristupati svetoj pričesti.“[11]
Isus govori: „Svijet se mrvi u ruševine zato što su se najprije uništile obitelji… Gledajte povijest svijeta: puna je primjera… Čitave države su bile uništene, svjetovni razdori, čitave nacije su bile odcijepljene od krila Crkve… sve radi bludne gladi njihovih upravitelja (Salomon, Henrik VIII, Martin Luther…) Činite tako, ako vam se tako sviđa. Ali sjetite se, o iskvareni koji oskvrnjujete kuće i srca djece s vašim grijesima, da Ja vidim, pamtim i čekam vas. U pogledu vašeg Boga, koji je ljubio malene i koji je zbog djece stvorio obitelj, vidjet ćete svjetlost koju ne biste željeli vidjeti, a koja će vas ošinuti poput groma.“ (Oganj ljubavi, str. 29-30.) Svetoj Brigiti, naučiteljici Crkve, Gospa govori: „Onaj papa, koji bi ukinuo celibat, bio bi osuđen na vječnu propast.“ (Sveta Brigita Švedska i njezine objave, str., 150-152.) Što bi se tek moglo reći za papu i one svećenike koji odobravaju pričest rastavljenima, pa samo civilno vjenčanima? Jer od ta dva zla, koja prijete današnjoj Crkvi, ne zna se koje je veće zlo. Jer pripuštanje rastavljenih pa civilno vjenčanih na svetu pričest, osim svetogrđa, potiče bludnost, preljub i rastavu braka. Crkva dopušta svetu pričest čak i ubojicama, i lopovima, ako se iskreno kaju i mole za oprost Boga i čovjeka, i trude se ispraviti posljedice svojih grijeha. Ali, vođena Duhom Svetim Crkva ne dopušta svetu pričest bludnicima i preljubnicima koji i dalje ostaju u grijehu živeći bez sakramenta ženidbe, upravo zato što su teške i nesagledive posljedice grijeha bludnosti, preljuba i rastave braka. Riječ Boja kaže: „Djeca preljubnička neće doći do savršenstva, i rod nezakonite ložnice propada. Okrutna je kob grešna roda i potomstvo bezbožnika nije ni za što, nečisti izdanci ne ukorijene se duboko i nemaju čvrsta temelja, ako se na čas i razgranaju, slabo ukorijenjeni, na vjetru se zaljuljaju, iščupa ih sila vihora i polomi grane što tek su izbile i plod im je beskoristan, nezreo za jelo i nije ni za što. Djeca rođena iz nezakonita spavanja, svjedoče na sudu o zlu roditelja“ (Mudr 3,16 i 4,3-6).
„Pod utjecajem velikih psihologa Siegmunda Freuda, C. G. Junga i Alfreda Adlera, homoseksualnost je bila svrstana među psihičke poremećaje spolnog identiteta. Siegmund Freud je tvrdio da je homoseksualnost „nastala zbog nekog poremećaja u spolnom razvoju.“ No, on je smatrao da pojedinac zbog toga nije oslobođen od odgovornosti za svoje nemoralno ponašanje. Prema Freudu, takav spolni čin proizlazi iz ljudske slobode da bira, tako da taj čin ima jednu moralnu odgovornost… Slično Freudu, govorio je i C. G. Jung. Po njemu, homoseksualnost je jedan potisnut i neizgrađen čimbenik muškosti u muškarcu. Umjesto da razvije taj čimbenik iz dubine vlastite psihe, on muškost traži u spajanju s drugim muškarcem na biološko-seksualnoj razini.“ Prema Anni Freud, kćeri Siegmunda Freuda, homoseksualni čin je pokušaj muškarca da se identificira s muškosti, s kojom se nije uspio identificirati u djetinjstvu. Takvo stajalište bilo je neupitno sve do 1973. godine kada je Američko udruženje psihijatara odlučilo izbrisati homoseksualnost sa popisa psihičkih bolesti. U međuvremenu je znanost dokazala da ne postoji homoseksualni gen, te da se nitko ne rađa kao homoseksualac ili kao lezbijka. To dokazuje, između ostalog, i istraživanje provedeno na jednojajčanim blizancima. Kad bi homoseksualnost bila prirođena tada bi jednojajčani blizanci imali jednaku seksualnu sklonost, a upravo se to ne događa…. Kada se ozbiljna znanstvena istraživanja, koja dokazuju da je svaka vrsta homoseksualnosti rezultat nekog nedostatka ili povrede u djetinjstvu, isključe kao politički nekorektne, onda preostaje samo to da se ljudsku slobodu uzme kao apsolut (kao vječno i nepromjenjivo pravo) kako bi se opravdalo i legaliziralo prakticiranje homoseksualnosti. Tada osobne potrebe pojedinaca postaju jedini kriterij slobode i sve je dozvoljeno. A posljedice toga jesu velike fizičke i psihičke opasnosti za cijelo društvo… Ugledni međunarodni stručnjak na području homoseksualnost J. M. Bailey za dva zadnja istraživanja kaže: ‘Ove studije sadrže do sada najbolje objavljene podatke o povezanosti homoseksualnosti i psihičkih oboljenja. I sve pokazuju da je kod homoseksualnih osoba bitno veća opasnost obolijevanja od emocionalnih problema: sklonosti samoubojstvu, teških depresija i anksioznih poremećaja… Posebno zabrinjava povećani broj samoubojstva među homoseksualnom mladeži. U Berlinu, u kojemu se u svakom pogledu podržava i potpomaže homoseksualce, među mladim gejevima i lezbijkama ima do sedam puta više pokušaja samoubojstva nego među mladim heteroseksualnim osoba.’“[12]
Unatoč tome, VATIKANSKA DEKLARACIJA FIDUCIA SUPLICANS DAJE SVEĆENICIMA DOZVOLU ZA BLAGOSLOV HOMOSEKSUALNIH PAROVA i drugih neregularnih veza i time samo potiče homoseksualnost i rastavu braka. Potiče ono što čovječanstvo vodi u najdublji ponor nemorala. Fiducia Suplicans tvrdi da se nauk Crkve o braku ne mijenja, da je pastoralno vodstvo jedno, a doktrinarno učenje drugo, i da blagoslov ne znači odobravanje grijeha, ali blagoslov je blagoslov, bio on ovakav ili onakav, uvijek će se shvaćati kao odobravanje grijeha i povećat će broj homoseksualnih veza i rastava braka. Da se blagoslov shvaća kao odobravanje, vidimo i po reakcijama Katoličkog koledža za žene Sant Mary College u Notre Dame u Indiani. Oni su, kako kažu, pozivajući se na riječi pape Franje, odlučili na ženski koledž primati i biološke muškarce koji se identificiraju kao žene. Zbog pritiska javnosti morali su odustati od te namjere. Hoće li sutra i u sjemeništa za formaciju svećenika primati biološke žene koje se identificiraju kao muškarci i koje su operacijom ‘promijenile’ spol?
Da se blagoslov shvaća kao odobravanje homoseksualnosti govore i bivši homoseksualci. Jedan od njih je i Garret D. Johnson, koji je 15 godina živio homoseksualnim načinom života. Nakon obraćenja uz pomoć prijatelja iz Crkve, kaže: „Čuo sam od jednog redovnika: ‘Crkva bi trebala promijeniti nauk o spolnosti i homoseksualcima treba dopustiti da se vjenčaju’. Zatim sam isto čuo od svećenika: ‘Homoseksualnost je način na koji je Bog stvorio dio ljudske rase’. Zatim od biskupa: ‘Homoseksualci imaju pravo na crkveni blagoslov’. A sada od pape Franje čujem: ‘Biti homoseksualac nije zločin. Bog nas voli takve kakvi jesmo’. Ove njihove riječi su velika tama za svjetlo koje mi je dano u Crkvi – tama koja me sada, u svojoj lažnoj suosjećajnosti, nastoji vratiti u isti ponor i ropstvo grijeha iz kojeg me je prije oslobodila… U svom nastojanju da donesu utjehu i slobodu osobama koje se identificiraju kao homoseksualci oni ih guraju u sve veće ropstvo i sprečavaju nas da rastemo u našem odnosu sa Kristom i njegovom Crkvom… Svećenici, koji bi nam, govoreći istinu, trebali pomoći da se oslobodimo robovanja homoseksualnosti, u svojoj lažnoj suosjećajnosti, sprečavaju nas od slobode u jedinom identitetu koji je uistinu važan. A taj identitet je da smo svi mi sinovi i kćeri Božje. Ovo otvoreno pismo pišem svećenicima, biskupima i što je najvažnije papi Franji jer patim zbog njihovih riječi njihovih i djela… Osjećam se napušteno i ostavljeno od onih koji su pozvani biti najbliže Kristu i koji bi trebali voditi Njegovo stado na zelene pašnjake gdje se možemo hraniti istinom i cvjetati u svetosti. Umjesto toga, mene i moju braću i sestre koji doživljavaju istospolnu privlačnost Crkva hrani lažnim milosrđem i ‘utješnim’ otrovom ovoga svijeta… Mnogi u Crkvi su izdali svoj zavjet zaređenja i posvećenja: da će odagnati zabludu i braniti istinu naučavanu u Svetom Pismu. Bog ne može blagosloviti grijeh. Papa Benedikt XVI je jednom rekao: ‘Svijet ti nudi utjehu. Ali ti nisi stvoren za utjehu. Stvoren si za veličanstvenost’. Stoga molim papu Franju da nam pomogne govoreći istinu koju svi trebamo čuti…“[13] Prakticiranje homoseksualnosti je zločin koji vapi Nebu za osvetom jer da nije zločin Bog ne bi dopustio uništenje Sodome i Gomore. Da nije zločin ne bi Mojsijev zakon tražio smrtnu kaznu ‘ako bi muškarac legao sa muškarcem kao što se lijega sa ženom’ Moglo bi se reći da je kazna kamenovanja koju je propisivao Mojsijev Zakon prevelika, ali kod Boga koji je pravedan i kazna je pravedna, tj. proporcionalna je težini grijeha i nesagledivim posljedicama toga grijeha. Ali, otkad se milosrđe Božje po Isusu Kristu spustilo na zemlju, Bog daje grešnicima vremena za obraćenje. Ostavlja žito i kukolj da rastu zajedno sve do žetve. (Iv 1,17) „Jer Zakon bi dan po Mojsiju, ali milost dođe po Isusu Kristu.“
Nije grijeh biti napastovan, ali grijeh je popustiti napastima i grešnim požudama tijela. Svaki čovjek koji griješi u dubini svoje duše zna da griješi, jer Riječ Božja kaže (Jer 31,339): ‘Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce’. „Buntovan čovjek može taj moralni zakon izbjegavati, može ušutkavati glas razuma i savjesti sa galamom svojih neobuzdanih strasti, ali ne uspijeva nikada, ni zauvijek, ugušiti taj unutarnji glas razuma i savjesti, jer su oni glas Božji koji odjekuje u svakom čovjeku; bio on katolik ili nevjernik, raskolnik ili Židov, krivovjerac ili izopćen, tako da bi svako razumno stvorenje upoznalo i živjelo, ako hoće, prema propisima vječnog Božjeg zakona.»[14] te postiglo svrhu za koju je stvoreno, a to je Nebo. Čovjek često i svojevoljno guši taj glas razuma i savjesti, jer ga ne želi čuti – da se ne bi morao mijenjati. Čovjeku je ugodno ne znati, ne čuti ili zaboraviti ono što bi mu moglo biti na osudu. A Bog ne vrši nasilja čovjekovoj slobodi. Daje nam sredstva – sakramente i Zapovijedi – da bi nas vratio na dobar put, ali ako čovjek ne želite ići ‘uskim’ putem, Bog ga ne sili da ne njemu ostane.
Kardinal Burke kaže: „Homoseksualnost negira očitu istinu: biološku stvarnost spolnosti, i tvrdi da ‘muški’ i ‘ženski’ spol ovise o kulturi, a ne o biološkoj datosti ili anatomskoj stvarnosti… Nemoguće je imati identitet koji ne poštuje pravu ljudsku prirodu muškarca i žene. To je ludilo koje će izazvati ogromnu štetu u društvu, i onima koji tu teoriju podržavaju… U pojedinim mjestima bilo tko može promijeniti identitet i reći: ‘Danas sam muškarac, a sutra ću biti žena.’ Treba jasno reći da je homoseksualni čin grijeh, i da uzrokuje ozbiljnu štetu ljudskoj osobi i cijelom društvu. Što uzrokuje homoseksualnost, to pitanje je sporno i jako složeno. Svaku osobu ‘treba prihvaćati s poštovanjem, suosjećanjem i obazrivošću’ kako nas uči Katekizam Katoličke Crkve (br. 2358). Svaka osoba ima svoju priču i proživjela je iskustva koja su pridonijela načinu na koji sebe doživljava. Katekizam Katoličke Crkve uvodi pojam uzroka i posljedica kada opisuje razloge zbog kojih nekoga privlači osoba istoga spola, te govori o ‘psihičkom nastanku’ homoseksualnog stanja (br. 2357). Ali ‘psihički nastanak’ isključuje, iz perspektive Crkve, bilo kakvo ‘ontološko’ objašnjenje homoseksualnosti. Drugim riječima, Crkva se ne slaže da su te osobe ‘takve rođene’. U Pismu biskupima o pastoralnoj brizi za homoseksualne osobe, Joseph Ratzinger je napisao: ‘Na poseban način biskupe tražimo da se pobrinu svim sredstvima koja su im na raspolaganju da podupru razvoj pastoralne skrbi za homoseksualne osobe. To bi moglo obuhvaćati suradnju psiholoških, socioloških i medicinskih znanosti, držeći se uvijek u punoj izvornosti nauka Crkve’. A nauk Crkve uči da je prakticiranje homoseksualnosti grešan čin. Potrebno je, dakle, pokušati razumjeti uzroke istospolne privlačnosti: možda postoji poteškoća u odnosu s ocem ili sa pretjerano posesivnom majkom, možda homoseksualno iskustvo u vrlo osjetljivoj dobi, ili čak spolno zlostavljanje. Moramo pomoći mladićima i djevojkama u boljem razumijevanju sebe i njihove privlačnosti prema istom spolu, kako bi mogli shvatiti da nisu ‘takvi rođeni’. Gospodin nije stvorio ‘homoseksualne osobe’, stvorio je ‘muško i žensko’, stoga to ne može biti nečiji stvarni identitet. Takva privlačnost ili sklonost, nije sama po sebi grijeh, može se shvatiti samo kao ranjena priroda. Ali ako netko pristane na tu napast, dovodi se do čina koji su ‘u sebi neuredni’ tj. grešni.“[15]
Bivši homoseksualac, dr. Richard Cohen, doživio je osobnu promjenu u heteroseksualca i danas je jedan od vodećih stručnjaka u terapiji seksualne orijentacije. Dr. Cohen je magistar psihologije, psihoterapeut i pedagog, član je udruženja NARTH (Nacionalna udruga za istraživanje i terapiju homoseksualnosti) i ravnatelj Međunarodne zaklade za izlječenje homoseksualnosti, osnovane 1990. godine sa sjedištem u Washingtonu. Zaklada organizira obrazovne programe, savjetovanja i seminare za izlječenje pojedinaca, obitelji, terapeuta i svećenika. Richard Cohen živi sa suprugom i troje djece u Washingtonu. Napisao je više stručnih knjiga, a među njima i Iskorak iz homoseksualnosti. On kaže: „Nitko se ne rađa kao homoseksualna osoba. Ne postoje znanstvene činjenice koje potkrepljuju genetsku ili biološku osnovu homoseksualne privlačnosti… Ljudi mogu odlučiti da će se promijeniti i postati heteroseksualni…Svatko može ostvariti što god poželi… Naravno, danas će mnogi reći da se nitko ne može osloboditi homoseksualnosti. To je mit. Promjena je moguća… Privlačnost prema osobama istog spola je psihološka obrana od dvaju osnovnih problema. Prvo, od povreda koje nisu izliječene, i drugo, od neispunjenih potreba za ljubavlju. Kada ta dva temeljna problema budu riješena, nastat će dubok osjećaj unutarnje promjene i uslijedit će buđenje heteroseksualnih želja. Kada osobe nauče povećati osjećaj vlastite vrijednosti pomoću učenja novih vještina, doživljaja vrijednosti kroz odnos s Bogom, izlječenja povreda iz djetinjstva, i zadovoljenja nezadovoljenih potreba za ljubavlju, postat će upravo onakvi kakvima ih je Bog zamislio. Muško – muško, a žensko – žensko.“ Homoseksualne osobe otuđuju se od svoje muškosti ili ženskosti i očajnički pokušavaju nadomjestiti taj nedostatak vezujući se za osobu istog spola… Do sada sam uspio iz homoseksualnosti izvesti na tisuće muškarce, žena i adolescente, zato što nisam poslušao kada su mi govorili: „Budi iskren prema sebi, rođen si takav, prihvati to.“ Shvatio sam odakle potiče moja žudnja za istim spolom, kako mogu izliječiti te povrede i kako mogu zadovoljiti nezadovoljene potrebe iz djetinjstva… Moj položaj je jedinstven zato što sam nekoć bio klijent, a sada sam terapeut… Doživio sam vjerski preobražaj i to mi je pomoglo da prestanem sa homoseksualnim načinom života.
U našoj obitelji neprekidno je bilo svađe i suza… U višim razredima osnovne škole počeo sam osjećati privlačnost prema osobama istog spola… Htio sam imati nekoga i nekome pripadati. Moji seksualni doživljaji s prijateljima iz škole bili su sve brojniji…. Sa sedamnaest godina krenuo sam u potragu za homoseksualnom vezom. Otišao sam u fitnes centar i upoznao čovjeka koji me je pozvao u svoj stan… Nisam ni znao da dva muškarca mogu raditi ono što mi je on toga dana radio. Osjećao sam kao da su mi se duša i tijelo razdvojili. Izašao sam iz njegova stana i išao kući podzemnom željeznicom. Dok sam čekao vlak, otišao sam u mračan kut i počeo snažno jecati. Osjećao sam se oskvrnuto i razočarano. Tražio sam ljubav i sigurnost a osjećao sam se kao da me je netko silovao… Shvatio sam da tražim prisnost a ne seks. Morao sam nadoknaditi sve trenutke koje nisam dijelio sa svojim ocem… Homoseksualni osjećaji su obrana od postojećih konflikata te način ublažavanja boli i neugode. Oni su neriješena trauma iz djetinjstva, davni i zamrznuti osjećaji, povrede koje nikada nisu izliječene… Homoemocionalna potreba za ljubavlju jest nesvjestan nagon za povezivanjem sina s ocem ili kćeri s majkom. To je skrivena i duboka povreda duše svake osobe koja osjeća privlačnost prema osobama istog spola. Da aktivnog homoseksualca pitate traži li u naručju drugog muškarca očevu ljubav, on bi to zanijekao. To je često skrivena, nesvjesna potreba, zakopana duboko u psihi. Kao što dr. Harville Hendrix kaže: ‘Svatko od nas sazrije noseći u sebi probleme iz djetinjstva, znali mi to ili ne, htjeli mi to priznati ili ne. Te potrebe moraju biti zadovoljene jer njihovo zadovoljenje u našem nesvjesnom dijelu uma znači opstanak. Stoga, njihovo zadovoljenje postaje misija u ljubavnim vezama odraslih.’ Glavni uzrok zaokupljenosti seksom kod homoseksualaca je nedostatak ljubavi u obitelji, a drugi važan razlog je nedostatak povezanosti s Bogom, našim Nebeskim Ocem.“[16]
Ideja za blagoslov homoseksualnih parova mogla se roditi samo u paklu, jer Bog ne može blagosloviti grijeh, a svećenici koji daju takav blagoslov nisu službenici Crkve nego su službenici pakla. Ne može se služiti dvojici gospodara suprotnih interesa: Kristu i Crkvi, ili papi Franji i globalistima. Svećenici trebaju izabrati kome će služiti. Sveti biskup Ivan Fischer i Thomas More rekli su kralju Henriku VIII: „Nije ti dopušteno zbog ljubavnice Anne otpustiti svoju zakonitu ženu Katarinu“, i zato im je kralj Henrik dao odrubiti glave. Ivanu Krstitelju je također odrubljena glava samo zato što je rekao Herodu: „Nije ti dozvoljeno…“ Svećenicima danas nitko neće odrubiti glavu, a ipak mnogi šute i blagoslivljaju grijeh i daju blagoslov i Sveti Sakrament grešnicima. (Ezek 33,8): „Reknem li bezbožniku; Bezbožniče, umrijet ćeš!, a ti šutiš i ne opomeneš bezbožnika da se vrati sa svojega zlog puta, bezbožnik će propasti zbog svojega grijeha, ali ću krv njegovu tražiti iz tvoje ruke. Ali, ako bezbožnika opomeneš, a on se ne vrati sa svojega zlog puta; on će propasti zbog svojega grijeha, a ti si spasio život svoj.“ Gospa govori don Gobbiju: „Uzrok snažnog širenja zabluda i velikog otpada od vjere jesu nevjerni pastiri. Oni šute kad bi morali odvažno govoriti kako bi osudili zablude i obranili Istinu… Skriveni su u koži jaganjaca. Oni su nijemi psi, koji puštaju da se rasprši njihovo stado.“[17] Prakticiranje homoseksualnosti je teška izopačenost koja se protivi zdravom razumu, naravnom zakonu, božanskoj Objavi, Zapovijedima i nauku Crkve. Pored toga, takav blagoslov potiče i umnožava homoseksualne veze, daje podršku za svaki spolni čin prije braka i izvan braka, bilo između ljudi istog spola ili različitog spola, daje podršku bezbožnoj rodnoj ideologiji i potiče promjenu spola. A to je nemoguće, jer spolnost je duboko utkana u našu genetsku strukturu i ne može se promijeniti nikakvom operacijom za promjenu spola.
„Profesor emeritus Paul McHugh, vodeći psihijatar sa sveučilišta u Baltimoreu, tvrdi da je poremećaj spolnog identiteta psihički problem, koji se ne rješava kirurškim putem. Dr. Paul kaže: ‘Osobama koje misle da su zarobljene u pogrešnom spolu treba pomoći da se prilagode stvarnosti, a ne ih podržavati u njihovim fantazijama.’ Profesor Paul radi na sveučilištu na kojem su se počele obavljati prve operacije za promjenu spola u SAD-u. Naknadne studije nad tim pacijentima dovele su do toga da je isto sveučilište prekinulo tu praksu, zaključivši kako su operacije za promjenu spola pogrešne i izrazito štetne. U članku objavljenom u Wall Street Journalu, dr. Paul McHugh je napisao: ‘Intenzivan osjećaj neke osobe da je transrodna predstavlja psihički poremećaj s dva aspekta. Prvi je taj što je ideja o pogrešnom spolu potpuno pogrešna – jednostavno ne odgovara fizičkoj stvarnosti. Drugi aspekt je taj što takav pristup dovodi do vrlo ozbiljnih psihičkih problema koji se ne mogu riješiti amputacijom njihovih zdravih organa’. McHugh navodi veliku Švedsku studiju objavljenu u znanstvenom časopisu Plos One journal, koja pokazuje da je stopa samoubojstva među osobama koje su imale operaciju za promjenu spola 20 puta veća od stope samoubojstva u populaciji koja nije transrodna. Podaci su dobiveni nakon ispitivanja 324 osobe koje su se podvrgle operaciji za promjenu spola. Zaključci studije su zapanjujući: ‘Rezultati studije pokazali su znatno veću stopu smrtnosti od svih uzroka, veću stopu kardiovaskularnih bolesti, veću stopu samoubojstva, pokušaja ubojstva i psihijatrijskih liječenja kod transrodnih osoba koje su imale operaciju promjene spola… Dr. McHugh tvrdi: ‘Promjena spola’ je biološki nemoguća. Osobe koje su se podvrgle operaciji promjene spola ne postaju žene iz muškarca ili muškarci iz žena. Umjesto toga, postaju feminizirani muškarci ili maskulinizirane žene. Tvrditi kako se radi o pitanju ljudskih prava i poticati kiruršku promjenu spola u stvarnosti znači promicati i ugađati psihičkom poremećaju.“[18]
„Walt Hayer je na vlastitoj koži iskusio posljedice rodne ideologije i što znači podvrgnuti se operaciji za promjenu spola. Njegova borba u pronalaženju vlastitog identiteta počela je kad je imao samo četiri godine. Roditelji su ga često ostavljali kod bake. Ona bi ga presvlačila u haljinice od djevojčica. ‘Više me je voljela kao djevojčicu. Rekla mi je da to bude naša tajna.’ Njegovi roditelji su napokon saznali što se s njim događalo kod bake te više nikada nije sam išao k baki. Očev posvojeni brat, koji je u to vrijeme bio tinejdžer, Walta je na obiteljskim skupovima odvlačio u garažu i seksualno ga zlostavljao. Kad se požalio majci, nije mu vjerovala. Očeve odgojne mjere bile su agresivne. Izvana se nije moglo primijetiti koliko je Walt patio. U školi je bio uspješan. No u nutrini se borio s masom pitanja: ‘Tko sam ja – jesam li dječak ili sam djevojčica? Zašto me ujak zlostavlja? Na poslovnom planu bio je veoma uspješan. Završio je studij i zaposlio se u NASA-i kao inženjer svemirskog programa. Nakon nekog vremena upoznao je djevojku s kojom se nakon dvije godine se oženio. Izvana je izgledalo da Walt ima sasvim pristojan obiteljski i poslovni život, čak je postao i otac. A onda su pitanja i rane iz djetinjstva počele izlaziti van. Počeo se tajno odijevati u žensku odjeću i odlaziti u barove. Da bi ostao neopažen, dao je otkaz i zaposlio se u automobilskoj industriji koja je zahtijevala više putovanja. Postao je jedan od najuspješnijih ljudi u tvrtki. Odlučio je posjetiti kirurga dr. Stanlaya Bibera, poznatog kao stručnjaka na svjetskoj razini, za tzv. ‘operacije za promjenu spola’. Nakon sastanka, koji je trajao 45 minuta, dr. Biber je pogledao Walta i rekao: ‘Ti imaš rodnu distrofiju. Ono što trebaš napraviti je podvrgnuti se operaciji za promjenu spola, uzeti hormone i postati žena.’ Walt je bio šokiran. Rekao je: ‘Čini mi se da je prekratko vrijeme za napraviti takvu procjenu.’ ‘Ne. Ti si savršen kandidat za to. Bavim se već godinama ovim poslom’, uvjeravao ga je doktor.
Ipak, prošle su još dvije godine prije nego se odlučio na operaciju. Imao je 42 godine kad je priznao ženi sve što se s njim događalo. Na kraju joj je rekao: „Mi se trebamo razvesti i ja trebam promijeniti spol.“ Posljedice njegove odluke bile su katastrofalne. Izgubio je obitelj, djeca više nisu htjela čuti za njega, a nakon operacije i promjene imena u Laura Jansen izgubio je i posao te nije mogao pronaći drugi. Walter kaže: „U roku od samo nekoliko mjeseci postao sam beskućnik i pravi alkoholičar.“ Dodirnuvši dno dna, Walter je krenuo na sastanke liječenih alkoholičara. Pastor i njegova obitelj primili su ga u svoju kuću i brinuli se o njemu. Uspio je dobiti posao i upisao se na kalifornijsko sveučilište Santa Cruz. Studirao je psihologiju s ciljem da postane savjetnik. Radio je dvije godine u klinikama i u tom je vremenu došao do zapanjujućeg otkrića. Kaže: ‘Shvatio sam da nitko ne može promijeniti spol. Cijela stvar je mit, zabluda, psihološki poremećaj, i to me počelo mučiti. Shvatio sam da sam kao žena bio varalica, jer ja se nisam promijenio, samo sam učinio da izgleda da jesam. Na vozačku dozvolu vratio sam svoje muško ime, Walt. Počeo sam se i odijevati kao Walt. Otkrio sam da je sva ta borba oko spolnog identiteta, u tome, što ljudi ne razumiju da pete od psihičkih problema. Problem roda je samo pokazatelj dubljih problema koji muče djecu, kao što sam bio ja. Naime, patio sam od disocijativnog poremećaja koji je uzrokovan seksualnim, psihičkim i fizičkim zlostavljanjem. To se očitovalo na način da sam htio pobjeći od spola kojemu sam pripadao.’ Walt je ponovno prihvatio svoj biološki spol i ponovno je ‘promijenio’ spol u muški. U međuvremenu je primio intenzivnu kognitivnu terapiju koja mu je pomogla da spozna traumu koju je doživio u ranom djetinjstvu. U svjetlu te spoznaje njegova rodna dezorijentiranost je nestala…
Walt je napisao nekoliko knjiga o ljudima koji žale zbog operacije za promjenu spola, a tih je veoma mnogo. Njegova najnovija knjiga Trans Life Survivors (Preživjeli transrodni način života) iznosi traumatične priče ljudi koji su upali u zamku transrodnog lobija i popularne promjene rodnog spola. Jedan od njih je Billy, koji se nakon promjene spola opet vratio u prvobitno stanje. Zaljubio se i na kraju se vjenčao za ženu s kojom je dobio djecu. Drugi, Kevin, svjedoči da je njegova promjena spola bila najveća pogreška u životu. Treći, Trend se veoma raduje što će mu se odstraniti umetci iz grudi i što će opet staviti mušku odjeću u svoj ormar. Trend kaže: ‘Jedva čekam da postanem ono što uistinu jesam! Ispod šminke i ženske odjeće skrivao se maleni dječak koji je nosio duboke rane iz djetinjstva i koji je želio postati poznat i popularan…’ Operacije za promjenu spola su plod bolesne industrije, politike i farmaceutske industrije koja okreće mnogo novca, jer transrodne osobe postaju ovisne o lijekovima i hormonima kroz čitav život. Transrodni lobi (LGBT) ne dopušta osobama s poremećajem spolnog identiteta (rodnom distrofijom) da potraže terapiju koja istražuje psihološki uzrok poremećaja, stoga što je to oprečno njihovoj tvrdnji da postoje slučajevi u kojima je ženski mozak zarobljen u tijelu muškarca i obratno. Walt preko primjera vlastitog života želi upozoriti na opasnosti koje se kriju iza laži rodne ideologije, i kaže: ‘Nasuprot onomu što možda mislite, operacija promjene muškog spola u ženski je samo u nazivu… To je samo kozmetički proces u kojem je promjena samo izvana, jer u stvari ni jedan ‘ženski dio‘ nije upotrebljiv. Nijedna operacija, hormonalna injekcija, ili bilo što drugo ne može promijeniti tvoj spol koji je upisan u tvoj DNK. Jedino što operacija mijenja jest tvoj liječnički nalaz, podatke u rodnom listu i činjenicu da je promjena spola napravljena na operacijskom stolu. Ali DNA analiza potvrdit će da nije bilo promjene’.“[19]
Nažalost, papina dozvola za blagoslov homoseksualnih parova samo će povećati broj homoseksualaca i operacija za ‘promjenu’ spola. A kako homoseksualci žele djecu, POVEĆAT ĆE SE BROJ SUROGAT MAJČINSTVA, TRGOVINA SPERMOM, IZVANTJELESNE OPLODNJE, UBIJANJA TEK ZAČETE DJECE IZ ‘EPRUVETE’… jer samo 7 posto djece začete u ‘epruveti’ rađaju se živa. Od 2 200 000 miliona embrija iz ‘epruvete’, godišnje se rađa oko 55 tisuća djece. Ostalih više od 2 miliona djece godišnje se zamrzava ili se koriste za istraživanje na embrijima i budu bačena u kontejnere za medicinski otpad. U Hrvatskoj se jajne stanice, spermiji i embriji zamrzavaju i čuvaju pet godina, a nakon toga ti mali anđeli skrivenih krila završe u smeću. Prof. dr. Balthasar Staehelin kaže: „Ljudski život, a time i vječni život, to treba osobito naglasiti, počinje – kako po kršćanskoj tako i po prirodno-znanstvenoj predodžbi o čovjeku – spajanjem jajne i sjemene stanice. U trenutku tog spajanja počinje i nastanjivanje Boga u čovjeku. Bog uzima svakog čovjeka, pa i posve sićušni embrij natrag k sebi u besmrtnost svoje vječne krasote. (Stossel, P., Mirjam, zašto plačeš? str. 132.) Isus govori: „Jednakosti začeća i rađanja djece čovjeka i žene na zemlji, istovremeno odgovara jedna druga jednakost na nebu: stvaranju duše koja se ima uliti u zametak, da postane zametak čovjeka, a ne životinje. I duša prati čovjeka od časa kada je stvorena do smrti, i nadživi ga, jer je besmrtna, u očekivanju općeg uskrsnuća tijela, da se tada opet združi s uskrsnulim tijelom…“- Spjev, VI/2., str. 102.) Prema tome, koja je razlika između ubijanja djeteta u sićušnom embriju, ubijanja djeteta prilikom pobačaja ili ubijanja odrasla čovjeka? Ne varajmo se, nema razlike. Riječ Božja kaže (Jer 1,5): „Prije nego izađe iz krila majčina, ja te posvetih.“ „Veoma je velika strogost kojom Bog sudi one koji abortusom unište život, pa bio i embrionalan, ili koji je tek došao na svijet, sprečavajući im da prime Sakrament krštenja koji odstranjuje Istočni grijeh i otvara Nebo. Zašto tolika strogost ako ne stoga, što te nevine duše bivaju stoljeća i tisućljeća, do konca svijeta, odijeljene od Boga, u Limbu, u stanju koje nije patnja, ali nije ni blaženstvo Raja.“ (Apokalipsa. str. 24.)
„Surogat majčinstvo najviše škodi djetetu… Mnogo takve djece cijeli život provede u potrazi za svojim korijenima. Dijete ima pravo znati svoje genetsko porijeklo, a često ne poznaje ni donatora sjemena, ni surogat majku koja ga 9 mjeseci nosila i rodila. Istraživanja pokazuju da je odvajanje od surogat majke glavni uzrok fiziološkog stresa za dojenčad, koji katkad može trajno promijeniti strukturu dječjeg mozga. Razdvajanje od majke može dovesti do povećanja lučenja hormona stresa – kortizola, što može uzrokovati smanjenje imuniteta i krvarenja u mozgu koji mogu dovesti šizofrenije, PTSP, autizma te poteškoće u učenju. Odvajanje od surogat majke često je povezano sa suicidnim sklonostima, problemom s drogom i alkoholom te nemogućnosti stvaranja intimnih odnosa… Bez obzira na mnoge teškoće koje pogađaju djecu začetu putem donirane sperme i surogat majčinstva, reproduktivna industrija – prodaja sperme i iznajmljivanje maternice, raste i zarađuje više milijardi dolara godišnje…“[20]
Što napraviti kad „dijete iz epruvete“, napuni osamnaest godina i sazna da mu je otac oženjen, da ima drugu djecu, i da sjeme je prodavao samo zato da nešto zaradi? Kako će se ono osjećati kada sazna da ima još na desetke braće i sestara za koje ne zna ni tko su ni gdje su? Ljudska spolnost se svela na industriju, a djeca na trgovačku robu koja se može naručiti po željama kupaca. Danas svatko može naručiti dijete kao kućnog ljubimca. Zaboravlja se da je svaki čovjek od samog začeća čovjek, jedinstvena osoba, neponovljiva, nezamjenjiva, besmrtna po dioništvu u božanskoj naravi i Bogu vrjednija od čitavog svemira.
Još jedan veliki problem umjetne oplodnje je mogućnost začeća između bliskih krvnih srodnika, a kasnije, kada djeca odrastu, i mogućnost nehotičnog incesta, jer donatori sperme najčešće nisu poznati. Kako je bolno ne poznavati svoje porijeklo; svoje roditelje, svoju braću i sestre! Osjećaju li se ta djeca kao izgubljena bića? Osjećaju li se kao ničija djeca? Djeca bez identiteta? Velike su psihičke posljedice koje imaju djeca začeta sjemenom anonimnog donatora. Potresna su njihova svjedočanstva. U Washington postu objavljeno je jedno takvo svjedočanstvo. Studentica Catarina Clark, koja je začeta umjetnom oplodnjom, govori: „Ljutila me pomisao na to da su svi fokusirani na roditelje kad se radi o začećima pomoću donatorskih jajnih stanica. Svi suosjećaju s primateljem, koji želi imati dijete. Donatorima je zagarantirana anonimnost i oslobođeni su svake odgovornosti prema ‘tvorevini’ svoje donacije – prema svojoj djeci. (…) Sve dok su odrasli sretni, začeće donatorskim stanicama je uspješno, zar ne? Pa, baš i ne! Djeca rođena pomoću tih trgovačkih transakcija su također ljudi… Kad sam pročitala razmišljanja nekih majki koje su se odlučile na takvo začeće, osjećala sam se poniženom i degradiranom na razinu bočice smrznute sperme. Činilo mi se da majke i donatore uopće nije briga za osjećaje koji se mogu pojaviti kod nas, djece rođene njihovim ‘trgovanjem.’ Mi, koji smo rođeni doniranom spermom, nećemo zauvijek ostati mala djeca. Mi rastemo i oblikujemo svoja mišljenja o načinu na koji smo došli na svijet. Lišeni smo temeljnog prava da znamo odakle dolazimo, koja je naša povijest i tko su oba naša roditelja.“[21] Tko ih je to mogao osloboditi svake odgovornosti prema vlastitoj djeci? Koji to zakon? Gdje im je srce, gdje im je savjest, gdje je čovječnost, gdje su osjećaji? Kako je bolno ne poznavati svoje roditelje i znati da su te se odrekli i prije nego što su te upoznali. Kako je bolno znati da su te odbacili kao kakvu bezvrijednu krpu, kao da nisi ljudsko biće. Braća i sestre hodaju ulicom i ne poznaju se. Roditelji-donatori prolaze pokraj svoje djece, i ne znaju da su to njihova djeca. Donatori sjemena kriju se iza ‘zagarantirane anonimnosti’. Gdje je nestao čovjek?
U Ponovljenom zakonu piše: „Ako budeš vjerno slušao Gospodina, Boga svojega, i ako budeš izvršavao njegove zapovijedi, Gospodin će ti dati blagoslov u tvojim žitnicama i u svakom poslu tvojih ruku… Ali, ako ne budeš slušao Gospodina, Boga svojega, i savjesno ne slušaš sve njegove zapovijedi i naredbe, Gospodin će na tebe poslati prokletstvo, zabunu i strah u svim radovima što ih poduzmeš dok za kratko vrijeme posve ne propadneš zbog svojih zlih djela…“
[1] Medvid, B., Otac Pio govori svijetu, Jelsa, 2005., str. 35-37.
[2] Kuby, G., Svjetska seksualna revolucija, Benedikta, Zagreb, 2013., str. 240., 266.
[3] Valtorta, M., Otvorite vrata Spasitelju – Razmatranje o obitelji, Jelsa, 1989. str.. 20.
[4] Spjev, VII/1., str. 169.
[5] Valtorta, M., Oganj ljubavi, Jelsa, str., 29-30.
[6] MacNut, F., Oslobođenje od zlih duhova, Zagreb, 2005., str. 123.
[7] Sandford, J. & M., Vodič za oslobođenje i nutarnje iscjeljenje, Požega, 2004., str. 273 i 277.
[8] Esteveza, M., Krepost čistoće, Obiteljski centar, Zagreb, 2010., str. 34.
[9] Halužan, M., Ovisnost o pornografiji, Zagreb, Book, 2013., br. 42.
[10] Mt 19,3-12; Mk 10,1-12; Lk 16,8; Mt 5,31-32.
[11] Lawler, R., Katolički katekizam za odrasle, HKD Sv. Ćirila i Metoda, Zagreb,1979., str. 419.
[12] Gabriele Kuby, Svjetska seksualna revolucija, Benedikta, Zagreb, 2013., str. 238-243.
[13] https:/www.crisismagazine.com/opinion/holy-father-please-don t-abandon-us?
[14] Valtorta, M., Pouke na temelju Pavlove poslanice Rimljanima, Jelsa, 2000., str. 189.
[15] Burke, kardinal Raymond Leo, Nada za svijet, Sofijina Kuća, Vis, str. 93-96.
[16] Richard Cohen, Iskorak iz homoseksualnosti, str. 17-23., 28-29., 36., 57., 59., 122.
[17] Svećenicima Marijinim predragim sinovima, str. 337.
[18] https://www.zdravstveniodgoj.com – Poremećena fantazija o promjeni spola
[19] https://www.narod.hr/ Životna priča Walte Hayera : Razotkrivanje laži rodne ideologije
[20] https://thembeforeus.com/by-pretending-surrogacy-is-a-right-adults-deny-the-rights-of-children/
[21] https://neuron.mefst.hr/docs/katedre/med-humanistika/Medicina/
L.B.
(autor poznato redakciji)
