Pitanje može li se — i kako se — njegovati domoljubne vrijednosti uz prakticiranje katoličke vjere, te treba li to uopće činiti, i dalje se razvija na dosad neviđene načine. To je sasvim prirodno, budući da katolička vjera nužno usmjerava čovjeka prema vječnom životu, na način na koji to zemaljsko državljanstvo ne čini. To ostavlja prostora za raspravu i promišljanje o odnosu između Crkve i države, vjerske i građanske dužnosti, te zakona i slobode.
Katolička tradicija blagoslovljena je dugom poviješću promišljanja o tim pitanjima. Sveti Augustin iznio je radikalnu tvrdnju da kod kršćana ljubav prema Bogu treba prevladati do te mjere da se svi zemaljski interesi i osobne želje trebaju podrediti toj ljubavi.
U poganskom svjetonazoru to dvoje nije bilo moguće razdvojiti. Građanske i vjerske dužnosti bile su isprepletene i nerazdvojive. U antičkom Rimu politeističko štovanje i žrtvovanje nisu samo bili dopušteni, već su se smatrali svetom građanskom obvezom. Ako bi ih se zanemarilo, carstvo bi mogla zadesiti propast. Niti jedna važna politička odluka nije se donosila, niti se bitka vodila, bez pažljivog savjetovanja s auspicijama, koje su se uglavnom temeljile na tumačenju ptičjih iznutrica.
Kršćanstvo, kako objašnjava Augustin, razdvaja to dvoje, tako da pojedinci mogu biti građani i Božjega grada i Zemaljskoga grada, budući da sve — obitelj, trgovina, vlast — može biti oblikovano ljubavlju prema Bogu i doprinositi čovjekovu pravom cilju: sjedinjenju s Njime. Paganizam, s druge strane, svijet — „kozmos” — vidi kao krajnji horizont, a bogove kao dio toga svijeta. Bogovi su najviši i najbolji, ali, za razliku od kršćanskoga Boga, oni su ipak dio stvorenoga svijeta.
Kršćanska vjera, nasuprot tome, gleda na potrebe svijeta i bitne značajke kozmosa kao na nešto što proizlazi iz slobodnog, nenametnutog izbora Stvoritelja. Za kršćane, svijet ili “kozmos” nije krajnji horizont, već rezultat Božje velikodušnosti i Njegova slobodnog čina stvaranja. U kršćanstvu je moguće zamisliti svijet kao nešto što nikada nije postojalo — što je za poganski način razmišljanja bilo nezamislivo.
Zašto je to važno za domoljublje? Zato što omogućuje vrstu građanske i vjerske slobode koja je u antičkom svijetu bila jednostavno nezamisliva. Otvara prostor za “imunitet od prisile”, koji ljudima omogućuje da svoju dužnost štovanja Boga vrše isključivo na temelju zahtjeva Božjega grada.
„Jedno je od temeljnih načela katoličkog nauka da čovjekov odgovor Bogu u vjeri mora biti slobodan“ (Dignitatis Humanae, 10). To znači da je sastavni dio odanosti katolika svojoj domovini njihova zahvalnost na slobodi koja je utkana u temelje njihove države. Obilježavanje Dana neovisnosti, na primjer, izraz je zahvalnosti što živimo u zemlji koja priznaje i omogućuje slobodu ne samo u vjerskom životu, nego i u građanskom djelovanju usmjerenom prema Božjem gradu.
Ako zanemarimo ponovno razmatranje razlike između kršćanskog i poganskog svjetonazora, skliznut ćemo u nepovjerenje prema slobodi koju nam naša zemlja pruža. Da bismo se zaštitili od takvog nepovjerenja, moramo se prisjetiti i toga da nam upravo ta sloboda koju uživamo također daje mogućnost da tu slobodu vežemo uz istinu. I to je temelj katoličkog socijalnog nauka, što se jasno vidi u jednoj izvanrednoj enciklici pape Leona XIII. iz 1888. godine, pod naslovom Libertas Praestantissimum (O naravi ljudske slobode).
Lav XIII. skrenuo je pozornost na bitnu povezanost između ljudske slobode i istine, naglašavajući da sloboda koja odbija biti vezana uz istinu tone u puku proizvoljnost i podlaže se samodopadnosti i niskim strastima.
Više od stoljeća kasnije, papa Ivan Pavao II. u Centesimus Annus podsjetio je da je izvor svakog zla na koje je Lav XIII. želio odgovoriti u enciklikama Libertas Praestantissimum i Rerum Novarum upravo jedna vrsta slobode — ona „koja se, u području gospodarskog i društvenog djelovanja, odvaja od istine o čovjeku.”
Odanost vlastitoj domovini, poznata kao “domoljublje”, usađuje u srce ljubav prema naciji koja izričito priznaje i zastupa obvezu poštivanja i zaštite slobode koja je, za katolike, ne samo u skladu s ljudskim dostojanstvom, već i ključna za traženje Božjega grada na način koji je u skladu sa samim Evanđeljem.
I Lav XIII. i Ivan Pavao II. bili su svjesni da građani jedne nacije, poput naše, mogu ozbiljno podbaciti u življenju u skladu sa svrhama kojima je građanska sloboda namijenjena. No obojica su također znala da bi, ako država ograniči građanske i vjerske slobode iz tog razloga — tj. zato što ne postoji jamstvo da će građani tu slobodu povezati s istinom — posljedice bile još pogubnije. Zato je Lav XIII. napisao: „Kad god su heretici ili novotari napadali čovjekovu slobodu, Crkva ju je branila i štitila to plemenito dobro od uništenja.” Potom navodi povijesne trenutke, poput kriza manihejstva i jansenizma, kada je Crkva s posebnom ozbiljnošću proglašavala i branila ljudsku slobodu.
Papa Lav XIV. jasno je dao do znanja da je takva sloboda također od presudne važnosti za vrstu međureligijskog dijaloga koji može promicati mir u svijetu.
„Vjerujem da religije i međureligijski dijalog mogu dati temeljni doprinos stvaranju ozračja mira,” rekao je članovima diplomatskog zbora 16. svibnja. „To naravno zahtijeva puno poštivanje vjerske slobode u svakoj zemlji, budući da je vjersko iskustvo bitna dimenzija ljudske osobe. Bez toga je teško, ako ne i nemoguće, postići pročišćenje srca potrebno za izgradnju miroljubivih odnosa.”
