Koliko dugo Vatikan može šutjeti o kineskoj represiji u Hong Kongu i o izvješćima o progonima i konc-logorima za preodgoj različitih vjernika u ostatku Kine? Jasno je da su ljudi u Rimskoj kuriji (prvenstveno državni tajnik kardinal Pietro Parolini), koji su sastavili još uvijek neobjavljeni sporazum s komunističkom vladom, dovedeni u moralnu dilemu.
Ako se izjasne, mogu ugroziti sporazum (što ne bi baš bila tragedija, jer je on samo pogoršao ugnjetavanje i doveo do još većeg otvorenog progona kršćana u Kini). Ako se ne izjasne, riskiraju još više jer bi svojom pasivnošću zapravo postali sudionici, vidljivi sudionici u represiji i potencijalnoj likvidaciji herojskog katoličkog naroda, novih svjedoka vjere i mučenika u Kini.
Nije moralo biti ovako. Baš kao što je vatikanski PR stroj sposoban potaknuti kampanje radi promicanja papa Franjine brige i zauzetosti oko zaštite okoliše, imigranata, smrtne kazne – a sada i nuklearnog oružja- to isto je mogao učiniti i sa zločinima nad svim kršćanima, osobito katolicima, te ga učiniti daleko vidljivijim i hitnim prioritetom za sve one, bilo gdje u svijetu, koji obraćaju pažnju na moralno vodstvo Crkve. I to ne samo u Kini, jer se kršćani progone u raznim žarištima širom svijeta, a sve je više i antikršćanskih napada i u zapadnim zemljama poput Francuske, Velike Britanije, pa čak i u SAD-u.
Mnogi katolici bili su s pravom uznemireni kad je biskup Marcelo Sánchez Sorondo, voditelj Papinskog vijeća društvenih znanosti, na povratku iz službenog posjeta Kini, rekao: “Upravo oni najbolje provode socijalni nauk Crkve.” To je bilo tako apsurdno – imajući u vidu vjersku represiju, štetu za okoliš, prisilne pobačaje, orwellovski nadzor vlastitog naroda – da ne zaslužuje nikakav komentar.
Međutim, pogrešne prosudbe nisu ograničene na Kinu. Vatikan trenutno provodi konstantnu kritiku protiv zapadnog svijeta, odnosno protiv navodne ksenofobije, razuzdanog gospodarstva i ekoloških „grijeha“ Europe i Sjeverne Amerike. I potrebno je potaknuti rasprave o tim i drugim javnim pitanjima. Ali pojednostavljeni progresivizam koji je Rim prihvatio vezano uz te prilično složene teme čini da su njegove pozicije u velikoj mjeri beskorisne – te ih ostatak svijeta uglavnom ignorira.
U međuvremenu, samo u proteklih nekoliko mjeseci, vidjeli smo napade na katoličke crkve – organizirane napade, ne samo sporadično nasilje – u Kini, Argentini, Čileu, Nikaragvi, Venezueli, Egiptu, Iraku, Indiji, Šri Lanki, Nigeriji ( gdje je oteto nekoliko svećenika), a popis se nastavlja. No, jesu li ove izravne prijetnje Crkvi dobile primjerenu pažnju Rima? Prozvati počinitelja i vlade, koje takvo ponašanje često omogućuju, zahtijevalo bi strog nastup i rječnik koji nije samo sentimentalan govor o zajedničkom traženju dobra i prakticiranju prijeko potrebnog dijaloga.
Danas više ne znamo ni što imamo zajedničko sa zapadnim zemljama. Ideja da se možemo pozivati na neka zajednička humanitarna načela na međunarodnoj razini – je vrlo upitna. Drugačiji pogledi na dobro (ili zlo) prilično su istaknuti u svijetu te zaslužuju biti osuđeni kad rezultiraju nasiljem nad nevinima, bilo da se radi o Kini, Bliskom Istoku ili razvijenim zemljama. One koji imaju takva stajališta nećemo pridobiti za humaniju odnosno kršćansku viziju sa svojim trenutno slabim apelima na dijalog i bratstvo. Nekima su dijalog i lažno bratstvo – ako ne postoje moralna i vojna sredstva zaštite nevinih od napada – samo drugo ime za slabost i dekadenciju.
Katolicizam je nekada bio jedinstveno kršćansko tijelo koje je imalo snažno i koherentno viđenje potrebe za suradnjom sa svim ljudima dobre volje, ali i spremnost da se suprotstavi onima koji nisu dobronamjerni. Je li još uvijek?
Nije dobro, međutim, kada dopuštamo da nas nerealistične i utopijske vizije očaraju, i to dok se širom svijeta nastavljaju ozbiljne prijetnje i stvarni progoni naše braće u vjeri i mnogih drugih nevinih ljudi.
Ne možemo dopustiti da nas naša želja za boljim odnosima – s Kinom, muslimanskim svijetom ili svjetovnim silama u našoj sredini – spriječi da izrečemo neke teške istine i djelujemo u skladu s njima. Manje od toga bi značilo daljnju patnju i smrt onih koje smo odgovorni zaštititi.
