Postavljaju se mnoga pitanja vezana uz Papin posljednji kanonski napad protiv Opusa Dei. Prvo od njih je- što nije bilo u redu sa statusom quo? Pomislio bih kako čovjek, koji je zainteresiran za nove ideje i eksperimente u pastoralnom radu, ne bi smatrao potrebnim popravljati ono što nije pokvareno. Je li bilo problema s Opusom Dei? Nešto što ga je navelo da poduzme tolike korake da proturječi onome što je njegov utemeljitelj smatrao ključnim za njegovu daljnju dobrobiti za Crkvu? Čisto sumnjam.
Prvo, papa nije zaredio za biskupa novog prelata Opusa Dei 2016. To je bilo nešto što su i sveti Ivan Pavao II. i papa Benedikt XVI. dodijelili prelaturi. To je bio očiti znak za stvari koje su kasnije uslijedile.
Drugo, u apostolskoj konstituciji Praedicate Evangelium, prelatura je premještena u razrađeni pastoralni organigram Vatikana kako bi ovisila o Dikasteriju za kler umjesto o Kongregaciji za biskupe. Zatim dolazi motu proprio izdan 8. kolovoza ove godine, kojim je utvrđeno da prelat Opusa Dei definitivno neće biti zaređen za biskupa. Dopušteno mu je, da nosi naslov monsinjora. Ali većina ljudi zna koliko papa visoko cijeni monsinjore.
Ne treba biti kanonski pravnik da bi se uvidjelo da ovi koraci nisu namijenjeni promicanju prelature, već da je stave na razinu drugih instituta. Kad je status prelature dodijeljen, sjećam se da je bilo mrmljanja redovnika i svećenika o “posebnim privilegijama” i političkim vezama. Papa Franjo kaže da oduzimanje titule biskupa iz prelature “znači jačanje odlučnosti kako je, za zaštitu posebnog dara Duha, potreban oblik upravljanja koji se temelji više na karizmi nego na hijerarhijskom autoritetu”.
To razmišljanje me podsjeća na knjigu Leonarda Boffa, navodno prijatelja Svetog Oca, pod naslovom Karizma i moć. Tema knjige bila je da je institucionalnost Crkve stala na put Duhu Svetome. Imam dva prigovora papi za korištenje te ideje: jedan je taj što papa Franjo nije ni spomenuo da su dva sveca, sveti Josemaría Escriva i sveti Ivan Pavao II., o statusu prelature razmišljali drugačije nego on. On ponovno – kao kad je nametnuo ograničenja u vezi s tradicionalnim, takozvanim tridentskim obredom Euharistije – poništava odluku nedavnih papa.
Jedan biskup je izjavio da nova pravila smatra netočnim tumačenjem Drugog vatikanskog sabora. “Osobne prelature su pravna stvarnost, nastala na Drugom vatikanskom koncilu, za svrhe navedene u Presbyterorum Ordinis, i ne bi se trebale asimilirati u kategoriju klerikalnih udruga.”
Opus Dei neće kritizirati papinu odluku, a pitanje se čini usko kanonskim. Bilo je vrlo malo prosvjeda zbog poteza. Opus Dei se neće braniti od papinskog naloga; bilo bi čudno čuti da se Opus Dei, posvećen poslušnosti, usprotivi nečemu što je papa učinio. Malo je vjerojatno da će se i drugi suprotstaviti onome što izgleda kako da se odnosi samo na jednu skupinu ljudi.
I, budimo iskreni, Opus Dei nema puno prijatelja. Dan Brown i društvo praktički su učinili ime Opus Dei anatemom za ljude koji nemaju pojma o tome što ono zapravo jest. Ljudi u Crkvi (neznanje je posvuda) koriste ime kao zamjenu za sve što je reakcionarno. Posebna struktura Opusa Dei smeta nekima iz razloga koje ne mogu otkriti. Je li to ljubomora ili konzervativno-liberalne tenzije, ili nešto treće? Prilično sam siguran da se rijetko radi o osobnom iskustvu karizmi ili iskrenoj duhovnosti članova Opusa Dei.
Ideja svetog Josemarije o prelaturi navodno je bila inspirirana nekim latinskim natpisima koje je čitao o kanonskoj strukturi vojnih redova, što mu je pomoglo da smisli jedinstvenu strukturu za karizmu kojoj je posvetio svoj život. Posebnost poziva za laike koji su uključeni u Opus Dei ojačana je činjenicom da su “članovi” odgovorni biskupu. Ali prelatura je sada dodijeljena dikasteriju za svećeničke institute, a papa je naglasio da Opusom Dei upravljaju župne i biskupijske strukture.
Ovo se možda ne čini problematičnim. Međutim, što je s laicima i laikinjama koji su posvetili svoje živote Opusu Dei i žive u zajednici? Imali su više stabilnosti u prelaturi kako se prije shvaćala.
A postoji šokantan primjer iz Španjolske o tome što bi ta tvrdnja o autoritetu lokalnog biskupa mogla značiti. Sveti Josemaría sanjao je o izgradnji svetišta u čast Djevice Marije. Crkva, Torreciudad, izgrađena je donacijama i godinama su u njoj radili svećenici Opusa Dei koji su služili stotinama tisuća hodočasnika koji su posjećivali svetište. Sada je mjesni biskup potvrdio svoja prava nad crkvom i preuzeo njezinu upravu. “To nije ništa drugo do konfiskacija dobara koje je izgradio, upravljao njima i služio se Opus Dei, rekao mi je jedan izvor.
Cijela me ova priča podsjeća na nešto što se dogodilo 1773. U Dominus ac Redemptor, Klement XIV. je raspustio isusovački red. Očito, ne možemo usporediti ono što smatram kanonskim reformama koje su, čini se, protivne viziji Opusa Dei, s Klementovim dekretom protiv Isusovačkog reda. Međutim, ohrabrujuće je prisjetiti se da ono što jedan papa sruši, drugi može ponovo izgraditi. Isusovci su, ironično, preživjeli u zemljama koje nisu bile prijateljski raspoložene prema papinstvu i nisu dopuštale objavljivanje dekreta, sine qua non crkvenog zakona prije nego što se razvila moderna komunikacija. Papa Pio VII., 1801. godine, poništio je ukidanje koje je odredio njegov prethodnik i vratio Isusovački red u život Crkve.
Moj izvor nije bio baš optimističan u pogledu budućnosti Opusa Dei, ali osjećam da nismo vidjeli još sve od njih. Igrat će na duže staze, poslušno, s pobožnošću i upornošću svog utemeljitelja, i stanje će se zasigurno popraviti.
