Richard Rex, povjesničar sa Sveučilišta Cambridgea, provokativno je sugerirao da je katoličanstvo danas upleteno u treću veliku krizu u svojoj dvomilenijskoj povijesti.
Prva kriza bila je žestoka rasprava koja je podijelila Crkvu po pitanju „Što je Bog?“. Na to su pitanje biskupi konačan dali odgovor na Prvom nicejskom saboru (325.) i Kalcedonskom saboru (451.). Prvi nicejski sabor potvrdio je da je Isus uistinu Bog, druga osoba Trojstva; a Kalcedonski sabor potvrdio je da su utjelovljenjem druge osobe Trojstva, božanstvo i čovještvo ujedinjeni u jednoj osobi Isusa Krista. Tako su Prvi nicejski sabor i Kalcedonski sabor uspostavili trinitarne i inkarnacijske temelje kršćanskog pravovjerja za sva vremena.
Druga kriza, koja je dovela do raspada zapadnog kršćanstva u raznim protestantskim reformacijama u šesnaestom stoljeću, vrtjela se oko pitanja: „Što je Crkva?“. Tridentski koncil dao je pravovjerni odgovor na to pitanje, u odgovorima koji su s vremenom dorađeni naukom pape Pija XII. o Crkvi kao „mističkom tijelu Kristovu”, a kasnije na Drugom vatikanskom saboru Dogmatskom konstitucijom o Crkvi i Izvanrednom konstitucijom na Biskupskoj sinodi (1985.), koja je sintetizirala nauk Drugoga vatikanskog sabora opisujući Crkvu kao zajedništvo učenika u poslanju.
I proživljavamo li danas treću krizu? Profesor Rex smatra da proživljavamo, tvrdeći sljedeće: „…pitanje koje bi moglo biti izraženo kroz tvrdnju „Što je čovjek“? Činjenica da se ova formulacija sada sama po sebi smatra problematičnom, simptom je samog stanja koje nastojim dijagnosticirati. Što je, drugim riječima, biti čovjek?” To je, s pravom tvrdi Rex, ono što je danas sporno u „čitavoj abecedi vjerovanja i praksi: pobačaj, biseksualnost, kontracepcija, razvod, eutanazija, obitelj, spol, homoseksualnost, liječenje neplodnosti…”. I tako dalje i tako dalje, preko bojnih polja kulturnog rata koji se, počevši izvan Crkve, sada vodi unutar kućanstva vjere.
Prvo je bila teološka kriza, u doslovnom značenju teologije: „govoru o Bogu”. Zatim ekleziološka kriza. A sada antropološka kriza. Prethodne dvije krize odnosile su se na podjele Crkve. Treća bi mogla biti, kao što pokazuje njemačko otpadništvo koje prijeti razbiti jedinstvo Katoličke Crkve, napuštanje biblijski utemeljenog razumijevanja ljudske osobe od strane istaknutih biskupa, teologa i aktivista.
Pitanje „Tko smo mi kao ljudska bića?“ najoštrije postavljaju rodna ideologija i transrodna pobuna. Ovo je sada došlo do točke apsurda u kojoj je „drag queen na otoku Man” (kako je Mary Wakefield izvijestila prošlog mjeseca u Spectatoru) „obavijestio učenike 7. razreda da postoje točno 73 “roda“. Kad je jedno hrabro dijete inzistiralo da postoje samo dva spola, drag queen je navodno odgovorio ‘Uznemirio si me’ i poslalo dijete iz razreda“.
Ali postoji nešto još gore od ovog napuštanja razuma u obrazovnom sustavu, a to je napuštanje medicinskog profesionalizma od strane američkih liječnika koji, više pod utjecajem rodne ideologije nego “znanosti“, propisuju lijekove za blokiranje puberteta i hormone za promjenu spola kod djece koja pate od ozbiljnih mentalnih problema.
Urednici uglednog britanskog novinskog časopisa The Economist (čvrsto lijevog centra u svojoj politici) doveli su u pitanje ovo terapeutsko eksperimente u SAD-u, čiji urednici primjećuju da su „medicinski sustavi Britanije, Finske, Francuske, Norveška i Švedska podignuli uzbunu, opisujući [ove] tretmane kao ‘eksperimentalne’ i pozivajući liječnike da ih provode s ‘velikim medicinskim oprezom’”.
Zatim je tu Cole Aronson, ortodoksni Židov i zagriženi student filozofije, koji je objavio razornu etičku kritiku operacije “promjene spola” na web stranici Public Discourse. Aronson je zaključio primjećujući da nisu samo oni s ljevice ti koji moraju preispitati rodnu ideologiju i transrodnost: „Konzervativci moraju birati između svog impulsa da puste ljude da žive kako žele i svog protivljenja groznim stvarima koje rade znanstvenici i kirurzi”.
Glas Crkve ovdje je prečesto utišan, upravo zato što je Crkva zarobljena u krizi oko “nas”: krizi oko naravi i sudbine čovjeka. Evanđelje zahtijeva pastoralnu ljubav prema onima koji pate od rodne disforije i osjećaju istospolnu privlačnost. To milosrđe, međutim, mora uključivati kazivanje istine o tome tko smo, što učimo iz božanske objave i ljudskog razuma. A ono što saznajemo iz tih izvora jest da je rodna ideologija lažni bog i jednako destruktivna za tijelo i dušu, poput Baala i Moloha.
Tko će imati hrabrosti ovo reći na sljedećoj papinskoj konklavi, i prije toga na nadolazećoj Sinodi o sinodalnosti?
