„Sada vidite da sam ja, samo ja! Nema Boga osim mene. Ja usmrćujem i oživljujem, ranjujem i liječim, i nitko iz moje ruke ne izbavlja.“
— Deuteronomija 32,39
Godine 1966. Philip Rieff u knjizi The Triumph of the Therapeutic napisao je: „Religiozni čovjek rođen je da bude spašen; psihološki čovjek rođen je da bude zadovoljan.“ U jednom smo trenutku prešli određeni prag i šire vrijednosti zapadne kulture počele su više naglašavati samoostvarenje i slobodu od ograničenja nego spasenje od grijeha i zajedništvo s Bogom. Danas smo došli do točke u kojoj je jezik terapije prožeo gotovo svaku razinu javnog i privatnog diskursa.
Kako smo dospjeli dovde? Neki za to krive Sigmunda Freuda i druge rane psihologe koji su izgradili uvjerljiv intelektualni temelj za ideju da trebamo činiti što god želimo, tvrdeći da je potiskivanje naših želja štetno i da moramo biti vjerni sebi. Prema toj interpretaciji, kršćani — ponajprije liberalni — nasjeli su na tu udicu i kršćanske doktrine zamijenili psihološkim pomodnostima, ostavljajući tek nekolicinu vjernih koji su se trudili ostati čvrsti pred nadolazećim valom psihobesmislica.
To je svakako dio priče i nijedna crkva koja napusti istine koje njegujemo već dvije tisuće godina, nadajući se da će iskopati neke dublje istine koje se zgodno podudaraju s modernim duhom vremena, neće doživjeti sretan završetak. Ipak, takva priča zanemaruje činjenicu da živimo u svijetu koji je Freud pomogao oblikovati te da je nemoguće smisleno govoriti o ljudskoj psihologiji, a da se pritom ne oslonimo na neke njegove uvide. Mnoge ideje koje su nam došle kroz modernu psihološku teoriju i istraživanja uzimamo zdravo za gotovo; svaka kritika kulture terapije mora tu stvarnost ozbiljno uzeti u obzir.
Štoviše, kršćanska povezanost s kulturom terapije ne može se odvojiti od kršćanskog oduševljenja iscjeljenjem i inzistiranja Crkve na cjelovitoj brizi za ljude koji pate. Sam Isus govori svojim učenicima da liječe (therapeuete) bolesne, a ranokršćanski pisci — među njima i Augustin — koristili su se svjetovnim metodama liječenja kao analogijama za moćno djelo koje Bog čini u duši vjernika. Čini se da su kršćani prije znanstvenog doba uglavnom prihvaćali teorije koje su u njihovo vrijeme određivale razumijevanje mentalnog zdravlja, uključujući, primjerice, teoriju o četiri tjelesna soka. Kršćane je oduvijek zanimalo što znači napredovati i živjeti punim životom u srcu, duši, umu i snazi — dovoljno je samo pogledati Tomu Akvinskog.
Moderna je psihologija jednostavno uzela tu potragu za puninom života i suzila je, pretpostavljajući da nam naše misli, osjećaji i želje mogu reći sve što trebamo znati o tome kako dobro živjeti. Uvidi Freuda i mnogih drugih otkrili su istine o našem unutarnjem životu koje, premda nisu tako neupitne kao zakoni termodinamike niti praktično korisne kao teorija klica, ipak su do njih došli s dovoljno strogosti da psihologija sebe može smatrati znanošću usporedno s drugim znanstvenim disciplinama. Psihologija je ponudila uvjerljive priče, poput ideje da su moralne obveze u najboljem slučaju korisni društveni alati, a u najgorem prepreke tome da postanemo ono što nam je namijenjeno. Te smo priče iznova i iznova pripovijedali sve dok nisu postale središnji mitovi naše kulture.
Carl Trueman u svojoj knjizi The Rise and Triumph of the Modern Self opisuje posljedice tih kulturnih mitova:
„Zadovoljstvo i smisao — autentičnost — danas se pronalaze okretanjem prema unutra, a kultura se tome preoblikuje. Štoviše, ona sada mora služiti svrsi zadovoljavanja mojih psiholoških potreba; ja svoje psihološke potrebe ne smijem prilagođavati naravi društva, jer bi to izazvalo tjeskobu i učinilo me neautentičnim.“
Od uspona psihologije kao znanstvene discipline u devetnaestom i početkom dvadesetog stoljeća nije nedostajalo kršćanskog promišljanja o psihološkim istraživanjima i teorijama. Kršćani su se žestoko suprotstavljali, marljivo prihvaćali ili pokušavali pronaći kompromise s brzo rastućim kulturnim divom koji predstavlja terapija. Ipak, čak su i najžešće poruke protiv terapije bile i još uvijek jesu druga polovica Rorschachove mrlje: definirane su u opreci prema dominantnoj poruci. Otpor kulturi terapije nije uzaludan, ali određeni je stupanj njezina prihvaćanja neizbježan.
Najveća opasnost koju kultura terapije danas predstavlja za Crkve nije u tome da ćemo svoje doktrine u potpunosti zamijeniti nekim drugim učenjem, nego da ćemo ih definirati isključivo izrazima koje kultura terapije smatra prihvatljivima. Najbolji put naprijed stoga je ispričati priču koja je istinitija od one koju nam nude tvorci naših kulturnih mitova.
U toj priči grijeh nije tek naša „slomljenost“ ili „zbrkanost“, nego neizbježna sklonost da povrijedimo sebe i druge kršeći zakone kojima nas je sveti Bog poučio kako bismo mogli živjeti u miru. Naše izbavljenje ne dolazi kroz upadljivu potrošnju, odbacivanje moralnih ograničenja ili nepročišćeni asketizam, nego kroz pouzdanje u snagu Isusove smrti i uskrsnuća.
Nismo bespomoćne žrtve koje same sebe razumiju kroz dijagnoze, nego nas snaga Duha Svetoga preobražava kako bismo živjeli oslobođeni od grijeha i nasljedovali Krista. Terapijska kultura, prepuna ljudi koji žive kako bi bili zadovoljni, posustat će kada se usporedi sa zajednicom vjernika koji žive kao da je grijeh doista smrtonosna bolest od koje su izliječeni i kao da je pakao stvarno mjesto od kojega su spašeni.
