Borba za okončanje života budućih naraštaja prije nego što uopće udahnu svoj prvi dah dovela je do potrebe da se danas borimo za vlastiti opstanak jednom kada nas se proglasi prevelikim teretom.
Plima“, povika kralj Alfred. „Plima i preokret!“ Taj bojni poklik Alfreda Velikog, kako ga je G. K. Chesterton zamislio u svom epskom spjevu Balada o bijelom konju, pao mi je na pamet kada je britanski Parlament početkom ovoga mjeseca zadao iznenađujući poraz kulturi smrti.
Britanski Parlament desetljećima je nadgledao uspon kulture smrti, a donošenje pogubnih zakona pridonijelo je polaganom, ali sigurnom tonjenju nacije u kaljužu vlastite samoubilačke dekadencije. Stoga je za sve bilo iznenađenje kada su zastupnici u Parlamentu glasovali protiv prijedloga zakona Terminally Ill Adults (End of Life) Bill, čime je spriječeno njegovo pretvaranje u zakon. Nakon strastvene četverosatne rasprave, 286 zastupnika glasovalo je protiv prijedloga zakona, dok ga je 270 podržalo.
Bio je to šok. Francuska je vlada u srpnju glasovala za legalizaciju potpomognutog samoubojstva, nakon ranijih odluka vlada Belgije, Nizozemske, Luksemburga i Španjolske o legalizaciji eutanazije. Smatralo se gotovo sigurnim da će britanska vlada krenuti istim putem.
Iznenađujući poraz zagovornika smrti velikim je dijelom posljedica uspješnog lobiranja u Parlamentu skupina koje se zalažu za prava osoba s invaliditetom. Čini se da osobe s invaliditetom, bolesni i stariji ljudi napokon shvaćaju da kulturno prihvaćanje i zakonsko provođenje potpomognutog samoubojstva predstavljaju prijetnju njihovu pravu na život. Do istog su očitog zaključka došle čak i državne institucije. Britansko Ministarstvo zdravstva i socijalne skrbi izjavilo je da bi donošenje zakona izvršilo „suptilan pritisak“ na osobe s invaliditetom da okončaju vlastiti život.
Zagovornici prava osoba s invaliditetom proslavili su glasovanje kao „pobjedu“ za osobe s invaliditetom, neizlječivo bolesne i „sve one koje bi ovaj zakon doveo u opasnost“. Glasnogovornik inicijative Assist Us To Live, „skupine osoba s invaliditetom i neizlječivo bolesnih koja se bori za naše živote“, zahvalio je zastupnicima koji su glasovali protiv zakona te rekao BBC-ju da su sustavi palijativne skrbi „opasno nedovoljno financirani“ i da se osobe s invaliditetom „svakoga dana bore“ za „pomoć koja im je potrebna da jedu, peru se, izlaze iz svojih domova i rade“.
Ako čitamo između redaka – ili pogledamo ispod površine – nastojanja da se legalizira eutanazija, postaje jasno da i sama kultura smrti stari i umara se te više nije sposobna brinuti ni sama o sebi. Nakon što je promicala kontracepcijsku kulturu i zagovarala sustavno ubijanje djece u majčinoj utrobi, kultura smrti doživjela je nagli pad nataliteta i posljedično starenje stanovništva. Sve je manje mladih koji bi mogli uzdržavati sve veći broj starijih ljudi. Nakon što je konačno rješenje za „problem“ plodnosti pronađeno u ubijanju djece, samo je pitanje vremena kada će uklanjanje starijih ljudi postati ekonomska nužnost. To je drugo „konačno rješenje“ kulture smrti za probleme koje je sama stvorila.
Kada kultura jednom prihvati potpomognuto samoubojstvo, uskoro će se očekivati da će oni koji predstavljaju teret društvu, koji nisu sposobni ekonomski pridonositi i koji zbog zdravstvene skrbi koja im je potrebna iscrpljuju društvene resurse, sami zatražiti „pomoć“ potrebnu da okončaju vlastiti život. „Pomoć“ postaje očekivanje i prisila – a naposljetku prisila postaje obveza. Onima koji nemaju financijska sredstva za plaćanje potrebne medicinske i zdravstvene skrbi bit će tako „presuđena“ „potpomognuta“ smrt.
U takvom scenariju jedini ljudi koji će dočekati prirodnu smrt u starosti bit će bogati, koji si mogu priuštiti skrb potrebnu za održavanje života, te oni koji su s ljubavlju podigli djecu, a o kojima će se brinuti njihova djeca i unuci. To je neizbježna posljedica napuštanja dostojanstva ljudske osobe u potrazi za ekonomskim blagostanjem. Kada se čovjeka svede tek na homo economicus, biće koje postoji isključivo kako bi služilo gospodarstvu kao proizvođač i potrošač bogatstva, bit će odbačen čim više ne bude ekonomski „isplativ“.
Napokon se čini da stariji i osobe s invaliditetom počinju shvaćati što im se sprema. Počinju razumijevati da će se morati boriti za pravo na život; morat će se boriti za pravo živjeti. Oni koji se bore za pravo na život objavljuju rat kulturi smrti.
Možemo li se doista nadati da je iznenađujuća pobjeda života u britanskom Parlamentu upravo ona plima i preokret?
