Napomena: Tekst je preveden i priređen prema djelu Liturgijska godina (L’Année liturgique) dom Prospera Guérangera, OSB, te prati liturgijski kalendar i duhovnost tradicionalne rimske liturgije.
SVETI JERONIM, SVEĆENIK, ISPOVJEDNIK I CRKVENI NAUČITELJ
„Ne poznajem Vitalija, odbacujem Melecija, mimoilazim Paulina;¹ onaj koji prianja uz Petrovu Stolicu – taj je moj.“²
Tako je oko godine 376., kada je čitav Istok bio uznemiren suparništvima oko biskupske stolice u Antiohiji, pisao jedan nepoznati redovnik svetomu papi Damasu. Bio je to sveti Jeronim, rodom iz Dalmacije, koji je molio za „svjetlo svojoj duši otkupljenoj Krvlju našega Gospodina“.³
Daleko od Stridonija, njegova polubarbarskog rodnog mjesta, čiju strogost i snagu nikada nije izgubio; daleko od Rima, gdje ga proučavanje književnosti i filozofije nije bilo dovoljno obuzelo da ga zaštiti od zavodljivosti užitaka – strah od Božjih sudova odveo ga je u pustinju Halkide.
Ondje je, pod užarenim nebom, u društvu divljih zvijeri, četiri godine mučio svoje tijelo strašnim pokorama; a zatim je, kao još djelotvorniji lijek i svakako zaslužniju mrtvljenost za čovjeka strastveno zaljubljenoga u klasičnu ljepotu, žrtvovao svoje ciceronske sklonosti proučavanju hebrejskoga jezika. Takav je pothvat tada bio daleko teži nego u naše dane, kada imamo rječnike, gramatike i znanstvena djela svake vrste.
Mnogo je puta Jeronim bio obeshrabren i gotovo očajan. Ali naučio je istinu načela koje će poslije preporučivati drugima: **„Ljubi znanje Svetoga pisma i nećeš ljubiti poroke tijela.“**¹ Stoga je ponovno uzeo svoju hebrejsku azbuku i nastavio izgovarati ona „siktava i dahćuća slova“² sve dok njima nije toliko ovladao da mu se čak pokvario izgovor latinskoga.³
Za ostatak svoga života svu je snagu svoje žive naravi utrošio u taj rad.⁴ Bog je obilno nagradio počast koja je tako iskazana njegovoj svetoj Riječi: Jeronim se nadao da će svojim trudom zadobiti ozdravljenje od svoje moralne bolesti; a osim toga postigao je onu uzvišenu svetost kojoj se danas divimo.
Drugi junaci pustinje ostali su nepoznati. Jeronim je bio jedan od onih kojima je rečeno: „Vi ste sol zemlje; vi ste svjetlost svijeta“;⁵ i Bog je htio da u svoje vrijeme ta svjetlost bude postavljena na svijećnjak, kako bi svijetlila svima koji su u kući.
Nekada blistavi učenik vratio se u Rim kao preobražen čovjek; zbog njegove svetosti, učenosti i poniznosti svi su ga držali dostojnim biskupskoga dostojanstva.
Papa Damas, djevičanski naučitelj djevičanske Crkve,⁶ povjerio mu je da u njegovo ime odgovara na pitanja koja su stizala s Istoka i Zapada;⁷ te ga je potaknuo da, počevši revizijom latinskoga Novoga zavjeta prema izvornom grčkom tekstu, započne ona velika djela na području Svetoga pisma koja su ovjekovječila njegovo ime i pribavila mu neprolaznu zahvalnost kršćanskoga svijeta.
U međuvremenu se Helvidije usudio dovesti u pitanje trajno djevičanstvo Majke Božje. Jeronimov odgovor otkrio je onu snagu polemičkoga dara koju će osjetiti i Jovinijan, Vigilancije, Pelagije i drugi.⁸
Marija mu je uzvratila za to što je obranio njezinu čast tako što mu je dovela mnoge svete duše koje je trebao voditi putem kreposti i poučavati u otajstvima Svetoga pisma.
Ovdje se pred nevjerničkim povjesničarem pojavila pojava koju nije mogao objasniti: upravo u času kada je Rim Cezara propadao, oko ovoga Dalmatinca odjednom su se okupila najplemenitija imena staroga Rima.
Mislilo se da su nestala kada su niži slojevi postali vrhovni. Ali u presudnom trenutku, kada se Rim trebao ponovno uzdići, očišćen od požara što su ga zapalili barbari, ona su se ponovno pojavila da zahtijevaju svoje nasljedstvo i ponovno osnuju grad za njegovu istinsku, vječnu sudbinu.
Borba je bila nove vrste; ali oni su stajali na čelu vojske koja je trebala spasiti svijet.
Četiri stoljeća prije toga apostol je rekao da nema mnogo mudrih, moćnih i plemenitih; Jeronim je u svoje vrijeme izjavio da ih ima mnogo – „mnogo među redovnicima“.¹
Redovnička vojska na Zapadu, u svojim počecima, bila je uglavnom novačena među patricijima, čiji je karakter drevne veličine zauvijek sačuvala. U njezinim su redovima bile plemenite djevice i udovice, a katkada bi muž i žena zajedno stupili u tu službu.
Marcela je prva u Rimu započela redovnički život, u svojoj palači na Aventinu. Dobila je vodstvo svetoga Jeronima za svoju povlaštenu zajednicu; ali nakon njegova odlaska sama je bila pitana kao proročište o poteškoćama Svetoga pisma.²
U njezinu su se povučenom životu pridružile Furija, Fabijola i Paula, dostojne potomkinje Kamila, Fabija i Scipiona.
Ali stari neprijatelj nije mogao mirno gledati takve gubitke za svoju vlast: Jeronima je trebalo prisiliti da napusti Rim.
Uskoro je pronađen povod za podizanje oluje. Rasprava O djevičanstvu, upućena svetoj Eustohiji, kćeri svete Paule, i napisana Jeronimovim neustrašivim i oštrim stilom, izazvala je neprijateljstvo lažnih redovnika, nerazboritih djevica i nedostojnih klerika.¹
Razborita Marcela uzalud je predvidjela oluju: Jeronim se usudio napisati ono što se drugi nisu usuđivali ni činiti.² Ali nije računao na smrt pape Damasa upravo u tom trenutku – događaj koji su neuki i zavidni čekali kako bi potpuno oslobodili svoju prigušenu mržnju.³
Otjeran olujom, ljubitelj pravednosti vratio se u pustinju; ovoga puta ne u Halkidu, nego u mirni Betlehem, kamo je snažnoga borca privuklo slatko sjećanje na djetinjstvo našega Spasitelja.
Paula i njezina kći uskoro su ga slijedile kako ne bi izgubile pouke koje su cijenile više od svega na svijetu. Njihova je prisutnost bila utjeha u njegovu progonstvu i poticaj da nastavi svoj rad.
Čast ovim hrabrim ženama! Njihovoj vjernosti, njihovoj žeđi za znanjem i njihovim pobožnim molbama svijet duguje neprocjenjivo blago – autentični prijevod⁴ svetih Knjiga, koji je bio potreban zbog nedostataka stare italske verzije i njezinih bezbrojnih razlika, kao i zbog toga što su Židovi optuživali Crkvu da krivotvori Sveto pismo.⁵
„Paula i Eustohija, neka vam budu ugodni trudovi moga siromašnog života, korisni Crkvi i dostojni potomstva; što se tiče suda suvremenika, za njega malo marim.“¹
Tako je govorio sveti samotnjak; ipak je napade zavidnika, svojih ogorčenih neprijatelja, osjećao bolnije nego što je sam sebi priznavao.
„Službenice Kristove“, govorio im je, „štitite me štitom svojih molitava od onih koji me kleveću.“²
Svaka knjiga koju je preveo donosila mu je nove kritike, i to ne samo od neprijatelja. Bilo je plašljivih, koji su se bojali za autoritet Septuaginte, svete i Sinagogi i Crkvi;³ bilo je čuvara dragocjenih rukopisa pisanih na purpurnom pergamentu i ukrašenih prekrasnim uncijalima, srebrnim i zlatnim slovima, koji bi sada izgubili svoju vrijednost.
„Dobro onda, neka oni čuvaju svoje dragocjene metale, a nama ostave naše siromašne papire“,⁴ uzviknuo je ogorčeni Jeronim.
A zatim je rekao lijepim ženama koje su nadahnjivale njegova djela:
„Vi ste te koje me prisiljavate trpjeti svu ovu ludost i sve ove nepravde; da se zlu stane na kraj, bolje bi bilo da mi zapovjedite šutjeti.“⁵
Ali ni majka ni kći nisu htjele ni čuti za takvo što, i Jeronim je popustio njihovoj ustrajnosti.
Kada se pokazalo da je tekst njegove prve revizije Psalterija prema grčkoj Septuaginti⁶ bio iskvaren nemarnim prepisivanjem, nagovorile su ga da poduzme drugu.⁷ Ta je verzija unesena u našu sadašnju Vulgatu, zajedno s njegovim prijevodom drugih knjiga Staroga zavjeta s hebrejskoga ili kaldejskoga.⁸
U svim tim djelima svetac se pozivao na Paulu i Eustohiju kao jamstvo svoje točnosti i molio ih da njegove prijevode usporede s izvornikom riječ po riječ.⁹
Jeronim nije nikome uskraćivao svjetlo svojega znanja i šaljivo se opravdavao što je polovici ljudskoga roda davao prednost pred drugom:
„Principija, kćeri moja u Isusu Kristu, znam da mi neki zamjeraju što pišem ženama; neka onda ovi klevetnici čuju moj odgovor: kada bi me muškarci pitali o Svetome pismu, dobili bi moje odgovore.“¹
Velika je bila radost u betlehemskim samostanima kada je stigla vijest da se u Rimu rodila još jedna Paula.
Eustohijin brat oženio se Lætom, kršćanskom kćeri poganskoga vrhovnog svećenika Albina. Prije njezina rođenja zavjetovali su dijete Bogu; i sada su se radovali slušajući kako ono tepajući izgovara kršćanski Aleluja u uho Jupiterova svećenika.
Kada je djevojčica čula za svoju baku s druge strane mora i za tetu posvećenu Bogu, molila je da ode k njima.
„Pošaljite je“, pisao je Jeronim u svojoj radosti. „Ja ću joj biti učitelj i hranitelj; nosit ću je na svojim starim ramenima; pomoći ću njezinim dječjim usnama da oblikuju riječi; i bit ću ponosniji od Aristotela; jer on je odgojio kralja Makedonije, a ja ću za Krista pripremati službenicu, zaručnicu, kraljicu određenu za prijestolje na nebu.“²
Djevojčica je doista poslana u Betlehem, gdje je trebala utješiti posljednje sate ostarjeloga sveca i, još vrlo mlada, preuzeti odgovornost za nastavak djela svojih svetih rođaka.
Ali Jeronim je prije odlaska s ovoga svijeta morao još mnogo toga pretrpjeti.
Starija Paula prva je bila pozvana, pjevajući:
„Izabrala sam biti odbačena u domu Boga svoga, više nego prebivati u šatorima grešnika.“¹
Tada je svetoga Jeronima obuzela tolika malaksalost da se činilo da se približio njegov kraj.² Eustohija, iako slomljena srca, zadržala je suze i preklinjala ga da živi i ispuni obećanja koja je dao njezinoj majci.
On se zato ponovno pribrao, dovršio svoje prijevode³ i ponovno se prihvatio svojih komentara teksta. Dovršio je Izaiju⁴ i radio na Ezekielu kada je svijet zadesila najstrašnija nesreća onoga vremena:
„Rim je pao; svjetlost zemlje ugašena je; u tom je jednom gradu propao čitav svijet. Što možemo učiniti osim šutjeti i misliti na mrtve?“
Ipak, morao je misliti i na žive, jer su bezbrojne izbjeglice, lišene svega, pristizale u sveta mjesta; a neumoljivi borac bio je pun nježnosti prema tim nesretnicima.
Ljubeći vršenje Svetoga pisma ništa manje nego njegovo poučavanje, svoje je dane provodio vršeći dužnosti gostoprimstva.
Unatoč slabljenju vida, noćne je sate posvećivao svojim dragim proučavanjima, u kojima je zaboravljao nevolje dana i radovao se ispunjavati želje duhovne kćeri koju mu je Bog dao.
Predgovori njegovih četrnaest knjiga o Ezekielu svjedoče o udjelu Kristove djevice u tom djelu, započetom usprkos nesrećama vremena, vlastitim nemoćima i posljednjim raspravama s krivovjercima.
Kao da je krivovjerje doista iskorištavalo uznemireno stanje svijeta da bi se ponovno pojavilo s obnovljenom drskošću.
Pelagijanci, uz potporu jeruzalemskoga biskupa Ivana, jedne su noći s bakljama i mačevima napali samostan svetoga Jeronima i samostan svetih djevica kojima je tada upravljala Eustohija.
Snažno potpomognuta svojom nećakinjom, mlađom Paulom, svetica je okupila svoje prestrašene kćeri i zajedno su pobjegle kroz plamen. Ali tjeskoba te strašne noći bila je prevelika za njezine već iscrpljene snage.
Jeronim ju je položio na počinak pokraj njezine majke, blizu jaslica Djeteta Božjega; i, ostavivši nedovršen svoj komentar Jeremije, pripremio se za smrt.
Liturgijski izvještaj o njegovu životu
Jeronim, sin Euzebija, rođen je u Stridoniji u Dalmaciji za cara Konstancija. Kao mladić kršten je u Rimu i ondje je učio slobodne vještine kod Donata i drugih vrlo učenih ljudi. Potom je iz ljubavi prema učenju proputovao Galiju, gdje je upoznao nekoliko pobožnih ljudi učenih u božanskim stvarima i vlastitom rukom prepisao mnoge svete knjige.
Zatim je otišao u Grčku, poučen u filozofiji i govorništvu, i procvjetao u društvu velikih teologa; osobito je u Carigradu učio kod Grgura Nazijanskoga, kojega naziva svojim učiteljem u svetim znanostima.
Potaknut vjerskim razlozima, pohodio je jaslice Krista Gospodina i cijelu Palestinu; i svjedoči da mu je to hodočašće, poduzeto uz pomoć najučenijih među Židovima, mnogo koristilo za razumijevanje Svetoga pisma.
Nakon toga povukao se u prostranu sirijsku pustinju, gdje je četiri godine proveo u čitanju božanskih knjiga i razmatranju nebeskoga blaženstva, mučeći se stalnim odricanjem, snagom suza i tjelesnim pokorama.
Svećenikom ga je zaredio Paulin, biskup Antiohije. Zatim je zbog sporova nekih biskupa s Paulinom i Epifanijem otišao u Rim papi Damasu te mu pomagao u pisanju crkvenih pisama.
Ali budući da ga je ponovno obuzela čežnja za njegovom prijašnjom samoćom, vratio se u Palestinu i u Betlehemu, blizu jaslica Krista Gospodina, u samostanu koji je sagradila rimska Paula, uspostavio neki nebeski način života.
I premda su ga na različite načine napadale bolesti i patnje, tjelesne je nevolje nadvladavao pobožnim radom te neprestanim čitanjem i pisanjem.
Iz svih krajeva zemlje ljudi su mu, poput proročištu, donosili pitanja radi tumačenja Svetoga pisma. Papa Damas i sveti Augustin često su se savjetovali s njim o teškim mjestima Svetoga pisma zbog njegove izvanredne učenosti i poznavanja ne samo latinskoga i grčkoga nego i hebrejskoga i kaldejskoga jezika.
Prema svjedočanstvu samoga Augustina, pročitao je gotovo sve pisce.
U svojim je spisima vrlo oštro napadao krivovjerce, a uvijek je branio pobožne i katoličke ljude.
Stari je zavjet preveo s hebrejskoga; Novi je, po Damasovu nalogu, uskladio s grčkim tekstom i velikim ga dijelom protumačio.
Osim toga preveo je na latinski spise mnogih učenih ljudi i vlastitim djelima obogatio kršćansku znanost.
Kada je dosegnuo duboku starost, proslavljen svetošću i učenjem, preselio se u nebo za cara Honorija. Njegovo je tijelo pokopano u Betlehemu, a poslije preneseno u Rim, u baziliku svete Marije ad Praesepe.
Ti, slavni sveče, upotpunjuješ sjajno zviježđe naučitelja na nebeskom svodu svete Crkve.
Najnovije se zvijezde sada pojavljuju na svetom ciklusu; zora vječnoga dana je blizu; Sunce pravde uskoro će zasjati nad dolinom suda.
O uzore pokore, nauči nas svetom strahu koji nas čuva od grijeha ili popravlja njegove posljedice; vodi nas hrapavim putem zadovoljštine.
Povjesničaru velikih redovnika,¹ samome redovniku i ocu samotnjaka koje je, poput tebe, slatkoća božanskoga Djeteta privukla u Betlehem, očuvaj duh rada i molitve u redovničkom staležu, čije su neke obitelji prihvatile tvoje ime.
Biču krivovjeraca, čvrsto nas priveži uz rimsku vjeru.
Budni čuvaru Kristova stada, zaštiti nas od vukova i očuvaj od najamnika.
Osvetniče Marijine časti, isprosi našem grešnom svijetu da anđeoska krepost sve više cvjeta.
O Jeronime, tvoja je posebna slava u tome što sudjeluješ u vlasti Jaganjca da otvori tajanstvenu Knjigu; tebi je dan Davidov ključ da otvoriš mnoge pečate Svetoga pisma i pokažeš nam Isusa skrivenoga pod slovom.¹
Crkva stoga danas pjeva tvoje hvale i predstavlja te svojoj djeci kao službenoga tumača nadahnutih spisa koji je vode prema njezinoj vječnoj sudbini.
Primi njezinu počast i zahvalnost njezinih sinova.
Neka Gospodin, po tvom zagovoru, obnovi u nama poštovanje i ljubav prema svojoj božanskoj Riječi.
Neka tvoje zasluge svijetu pribave druge svete naučitelje i učene tumače svetih Knjiga.
Ali neka imaju na umu duh poštovanja i molitve s kojim moraju slušati Božji glas da bi ga mogli razumjeti.
Bog želi da se njegova riječ vrši, a ne samo raspravlja; premda je, među različitim tumačenjima kojima je ta božanska riječ podložna, dopušteno, pod vodstvom Crkve, tražiti ono pravo; i hvalevrijedno je neprestano prodirati u dubine ljepote skrivene u tom uzvišenom nauku.
Sretan je onaj koji slijedi tvoje stope u tim svetim proučavanjima!
Ti si rekao:
**„Živjeti usred takvoga blaga, biti njime potpuno zaokupljen, ne poznavati i ne tražiti ništa drugo – nije li to već stanovati više na nebu nego na zemlji? Naučimo na vrijeme onu znanost koja će trajati zauvijek.“**²
Kratko razmatranje
Kod svetoga Jeronima posebno me se dojmila misao da učenje Svetoga pisma nije bilo samo njegov posao nego put obraćenja. On nije proučavao Božju riječ samo da bi nešto znao. Učio je zato da bi se promijenio.
Guéranger zato povezuje Jeronimovu strogu pokoru s njegovom ljubavlju prema Svetome pismu. Ono što je u početku bilo teško – hebrejska slova, nepoznat jezik, napor, obeshrabrenje – postalo je sredstvo kojim ga je Bog postupno preobrazio.
I završna Jeronimova misao ostaje vrlo snažna: postoje znanja koja pripadaju samo ovome životu, ali postoji i znanje koje „traje zauvijek“.
Poticaj za 30. rujna
Danas uzmi barem desetak minuta za Božju riječ bez žurbe. Nemoj pokušavati odmah sve razumjeti. Pročitaj polako jedan odlomak Evanđelja i zadrži se na jednoj rečenici koja te dotakne.
Možeš jednostavno reći:
„Gospodine, daj mi da Tvoju riječ ne samo razumijem, nego da je živim.“
I možda baš danas, na spomendan svetoga Jeronima, vrijedi ponovno čuti njegovu poruku: ne tražimo samo znanje o Bogu – dopustimo da nas Njegova riječ mijenja.
