Propovijed za blagdan svetoga Mihaela Arkanđela
don Richard Cipolla
Iz Knjige Otkrivenja:
„I nasta rat na nebu: Mihael i njegovi anđeli zarate se sa Zmajem. Zmaj uzvrati i anđeli njegovi, ali ne nadjačaju. I ne bijaše im više mjesta na nebu. Zbačen je Zmaj veliki, Stara zmija – imenom Đavao, Sotona, zavodnik svega svijeta. Zbačen je na zemlju, a s njime su zbačeni i anđeli njegovi. I začujem glas na nebu snažan: ‘Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova! Jer zbačen je tužitelj braće naše, onaj koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim.’“
Uvijek mi je radost slaviti ovu svetu Misu svetoga Mihaela Arkanđela.
Nekima je ovaj blagdan u najboljem slučaju pomalo neobičan običaj koji pripada nekom drugom vremenu i koji danas više nema mnogo veze sa stvarnošću. Ali zapravo, ovaj blagdan ima snažno biblijsko uporište, i u Starom i u Novom zavjetu, a vrhunac toga nalazimo u Knjizi Otkrivenja, gdje upravo sveti Mihael predvodi nebesku vojsku protiv vojske palih anđela.
Riječ je o bitci kozmičkih razmjera, koja u svojoj najdubljoj biti predstavlja borbu između onih koji su vjerni Bogu i onih koji su se protiv Boga pobunili i nastavljaju se protiv njega buniti.
Ali zapamtimo: ta pobuna nije poput svjetovne pobune – bilo pobune protiv sila nepravde ili pobune čiji su korijeni u raspoloženju naroda. Ovo je prvotna pobuna stvorenja protiv Boga: pobuna onih koje je Bog stvorio kao čiste duhove i svoje glasnike, a koji su, predvođeni Luciferom, bacili strašan i smrtonosan izazov riječima:
Non serviam. – Neću služiti.
Te su riječi vrlo dramatične, ali to su iste riječi koje izgovara svijet koji je svjesno okrenuo leđa Božjem obećanju spasenja u osobi Isusa Krista.
Svijet neprestano govori o osobnoj slobodi, definirajući tu slobodu kao slobodu svakog pojedinca da sam odredi što je dobro – odnosno što je dobro za njega ili nju – i da potom živi u skladu s tim.
Sjetimo se kako sveti Pavao definira slobodu: „čija je služba savršena sloboda.“
Za kršćanina sloboda prvenstveno nije politički pojam niti filozofski pojam. Jedina sloboda za kršćanina jest sloboda otkupljena na križu Isusa Krista: sloboda od grijeha i smrti.
I upravo unutar te slobode prihvaćam svoju obvezu služiti Bogu. A upravo u tom činu služenja pronalazim slobodu koju mi nitko ne može oduzeti, jer je to sloboda od ropstva grijeha, sloboda koja se otvara prema samome nebu.
Naša kultura definira slobodu u terminima pojedinca. Katolici slobodu definiraju kroz odluku da ljube – i to ne ljubav općenito, nego ljubav Boga prema nama u osobi Isusa Krista.
To je žrtvena ljubav, ljubav koju ovdje slavimo u svetoj Misi.
A ipak, koliko katolika danas razumije da živimo u sve militantnijoj sekularnoj kulturi koja samu istinu definira prema onome u što pojedinac odluči vjerovati?
Koliko sam puta čuo od ljudi:
„Pa, to je tvoja istina, ali moja je istina sasvim drugačija.“
Koliko katolika danas razumije što je Isus mislio kada je rekao:
„Ja sam put i istina i život. Nitko ne dolazi Ocu osim po meni.“
Često se iznosi podatak da čak 70 posto katolika ne vjeruje u stvarnu Kristovu prisutnost u Euharistiji.
Ali rijetko čujemo da je razlog zbog kojega je to nevjerovanje tako rašireno činjenica da se katolicima toliko godina sustavno umanjivala ili razvodnjavala sama osnova naše vjere.
Temelj naše vjere jest Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek.
Kada se Misa slavi na način koji niječe da je ovaj čin susret neba i zemlje koji zahtijeva strahopoštovanje i duboko poštovanje, tada katolicizam postaje tek puka religija. A ako je to samo religija, zašto se uopće truditi? I mnogi se katolici više ne trude.
Danas slavimo veliki blagdan svetoga Mihaela Arkanđela.
Ali u kulturi u kojoj živimo anđeli poput svetoga Mihaela nisu popularni, jer su previše muževni, previše snažni. Oni u nama bude svijest o stvarnosti duhovne borbe. Previše nas podsjećaju na snažne odlomke iz Evanđelja u kojima Isus koristi snažne riječi govoreći o grijehu i smrti, o svjetlu i tami, o vječnim posljedicama odluka koje donosimo u ovom životu.
Krajem devetnaestoga stoljeća papa Lav XIII. primio je posebno viđenje stanja svijeta u to vrijeme. Ono što je u tom viđenju vidio toliko ga je duboko potreslo jer je ugledao borbu koju Sotona, pali anđeo, i njegovi podanici neprestano vode protiv Crkve i protiv svakog čovjeka.
Činjenica da je Sotona zbačen s neba zajedno sa svojim palim anđelima ne znači da on više ne djeluje među nama u ovome svijetu.
Zbog toga je Lav XIII. zatražio da se u svakoj katoličkoj župi nakon svake Mise moli molitva svetom Mihaelu: da nas sveti Mihael brani u boju i štiti od Sotonine moći.
Ta je molitva uklonjena liturgijskim reformama nakon Drugoga vatikanskog sabora.
Ali pobožnost koja je povezana sa stvarnošću ne može se jednostavno ukloniti. I u posljednjih deset ili petnaest godina svjedočimo spontanom povratku ove molitve na usne našega naroda.
Zbog stanja u današnjem svijetu, zbog onoga što naši ljudi vide u našem društvu – a to društvo uključuje našu vlastitu zemlju, naše vlastite obitelji, pa čak i one koji su pozvani služiti Crkvi – sve više župa ponovno moli ovu veliku molitvu.
Jer opasnosti ovoga vremena velike su, a molitva velikom Božjem prvaku, čije ime znači „Tko je kao Bog?“, blagotvorna je i potrebna u današnjem svijetu – svijetu koji je na toliko načina zaboravio Boga, kao da On više ne postoji.
Stoga se na ovaj blagdan svetoga Mihaela sjetimo moliti ovu molitvu svakoga dana. To uključuje i danas, kada ćemo je, kao i uvijek, izmoliti neposredno nakon Mise.
Molitva svetom Mihaelu Arkanđelu
Sveti Mihael arkanđele,
brani nas u boju;
protiv pakosti i zasjeda đavolskih budi nam zaklon.
Neka mu zapovjedi Bog, ponizno molimo:
Ti, vojvodo vojske nebeske,
Sotonu i druge duhove zlobne,
koji svijetom obilaze na propast duša,
božanskom krjepošću i jakošću u pakao strovali.
Amen.
