Dehonijanske edicije iz Bologne, Italija, nedavno su objavile knjigu koja je odmah naišla na kritike i izazvala skandal, osobito unutar Vatikanske kurije. Autor knjige Da Francesco a Leone (“Od Franje do Lava”) je isusovac Antonio Spadaro, podtajnik u Dikasteriju za kulturu i obrazovanje. Kao što naslov jasno sugerira, cilj knjige je dokazati potpunu kontinuitet upravljanja između Bergoglia i Prevosta.
Među akceleracionističkim revolucionarima, koji još uvijek lutaju rimskim palačama, vlada snažna nelagoda: odlučni su po svaku cijenu dokazati da Lav XIV u potpunosti nastavlja program koji je započeo Franjo. Spadaro je, posebice, u skladu s onim tvrdolinijaškim bergoljancima koji su, tijekom posljednjeg konklava, ustrajali do samoga kraja kako bi spriječili Prevosta da stupi na Petrovu stolicu. Među njima su i isusovac Jean-Claude Hollerich te “narodni teolog” Víctor Manuel Fernandez.
Podnaslov knjige glasi: “S neobjavljenim intervjuom s kardinalom Francisom R. Prevostom.” Ipak, dotični intervju zapravo je transkript javnog razgovora koji je bivši prefekt za biskupe održao prije agotovo godinu dana, 7. kolovoza 2024., u augustinskoj župi sv. Jude u New Lenoxu, Illinois. Pitanja je napisao i postavio otac Ray Flores, a ne otac Spadaro. Nico Spuntoni, pišući za La Nuova Bussola Quotidiana, čak ističe da je, prema društvenim mrežama, isusovac u to vrijeme bio na Siciliji – a ne u SAD-u. I isusovac i izdavačka kuća brzo su poduzeli korake da ublaže posljedice, no naslovnica knjige ostaje vrlo eksplicitna.
Iza uredničkog propusta krije se, međutim, značajno otkriće. Dehonijanske edicije su izdavačka kuća tzv. Bolonjske škole – neomodernističkog teološkog pokreta koji, osobito u Italiji, zagovara tumačenje Drugoga vatikanskog koncila koje se oštro razilazi s katoličkom tradicijom. Sama činjenica da je Spadaro ovu knjigu objavio kod tog izdavača šalje jasnu poruku: Lav namjerava nastaviti Franjino revolucionarno djelo. No je li to doista tako?
U Kuriji vlada snažna napetost, koju je teško prevladati, između brojnih bergoljanaca koji žele nastaviti “sinodalizaciju” Crkve i onih rijetkih koji žele povući ručnu kočnicu. Da bi se probila ova blokada, bila bi potrebna duboka reforma Kurije – no zasad nema znakova da papa Lav ide u tom smjeru.
Istini za volju – i ovdje molim čitatelja za oprost ako se usuđujem na ovakva razmišljanja – u meni iz dana u dan raste zabrinutost glede stanja Svetog Oca. Od 8. svibnja 2025., dana njegova izbora, stječem dojam da se Lav XIV promijenio. Osjećam ga umornijim, s izmučenim licem i težim pokretima. Najnovije javne snimke govore same za sebe, a ponekad mi se čini da je Papa preopterećen radom koji nadilazi njegove snage – koje, kao što znamo, nisu jednake kod svih ljudi.
Dnevni bilteni Tiskovnog ureda Svete Stolice odražavaju izuzetno natrpan raspored: audijencije, govori, ali i iznenadne posjete te “izvanredne” poruke upućene raznim skupštinama i određenim grupama. Čini se da je Lav XIV naslijedio ne samo brojne glavobolje i neriješena pitanja koja je ostavio Franjo, nego i gotovo opsesivan ritam javnih nastupa.
S jednom presudnom razlikom: Franjo je te nastupe želio jer su bili dio njegove osobne agende za “reformu imidža” papinstva. Čak i u poznijim godinama Bergoglio je pokazivao iznimnu tjelesnu izdržljivost i osobnu odlučnost koja ga je tjerala da stalno ostane u središtu pozornosti. Kod Lava XIV, međutim, stječe se jasan dojam da on tu pozornost nije tražio – niti je, još manje, želio. Štoviše, gotovo mi se čini da je podnosi.
Francis R. Prevost, sada Papa, oduvijek je bio promišljen, metodičan i uredan čovjek – možda čak sklon određenoj “scenskoj tremi”, što je u suprotnosti s neprekidnom javnom izloženošću. On nije Bergoglio: spontan do točke improvizacije, pa i gafova. Duhovnost novog američkog Pape je stroža, a njegova osobnost povučenija. Ipak, neprestano ga gledamo kako govori, pojavljuje se u javnosti, gotovo kao da se svakodnevno osjeća prisiljen dokazivati nešto nekome.
I Ivan Pavao II. bio je, na drugačiji način, monumentalna javna figura. No u njegovu je slučaju postojao jasan plan koji je odgovarao povijesnoj potrebi koju su mnogi osjećali: redefinirati sliku Pape za postmoderni svijet, nakon poslijekoncilskog mrtvila (osobito u posljednjim godinama Pavla VI.) i šoka iznenadne smrti Ivana Pavla I. Karol Wojtyła je, uostalom, dolazio iz svijeta scene: bio je glumac, ali i sportaš, čovjek naviknut na pozornicu, i provodio je snažno karizmatsko poslanje. Lav XIV sada, čini se, slijedi istu agendu medijske prezasićenosti (neki unutarnji izvori to potvrđuju, a već se govori i o brojnim apostolskim putovanjima), no ne riskira li se time ponavljanje modela drugih pontifikata – ali iz posve drugih razloga?
Sumnja – i nije samo moja – jest da iste one unutarnje snage u Kuriji, koje su zainteresirane za prikazivanje kontinuiteta od Franje do Lava, nastoje novog Papu pretvoriti u javnu ikonu, dok se stvarna moć vrši drugdje. Dojam koji se stvara jest kontinuitet u upravljanju, ali možda je stvarnost posve drukčija. Iza fasade vidljivosti i aktivnosti, Papa se čini sve usamljenijim, gotovo zarobljenim agendom koja nije njegova, imidžom krojenim za njega, ali koji ne odgovara njegovu duhu ni pozivu.
I tu dolazimo do ključne točke: ima li Lav XIV doista vremena – unutarnje tišine, slobode, sabranosti – da razmišlja, piše, razlučuje? Kako može unaprijediti magisterij i reforme koje želi, ako mu svaki dan proždire neumoljiva medijska prezasićenost?
Ova pitanja postavljam iz ljubavi prema Crkvi i prema Papi. Sveti Otac, uostalom, nije tek simbol koji se izlaže, nego nasljednik svetoga Petra, a kao takav, prije svega je pozvan utvrđivati svoju braću u vjeri. Danas nam, osobito, treba otac, učitelj i pastir. Možda je na nama da s pobožnom otvorenošću zatražimo da Lav XIV bude oslobođen od ovog mehanizma koji prijeti progutati njegov pontifikat prije nego što je uopće dobio priliku ostaviti autentičan trag.
