Kako je sada već svima poznato, biskupska ređenja koja je provelo Svećeničko bratstvo svetog Pija X. (SSPX) rezultirala su automatskim izopćenjem šestorice uključenih biskupa. Bez obzira na to kako Bratstvo tumačilo ili predstavljalo svoj kanonski status, ono se sada definitivno nalazi izvan Katoličke Crkve.
Budući da SSPX niječe autentičnost Drugoga vatikanskog sabora, takav je ishod bio neizbježan. Uostalom, papa Lav upravo okuplja Crkvu oko Sabora, posvećujući svoje tjedne audijencije razmatranju i obilnom isticanju vrijednosti njegova nauka.
Ne može se uvjerljivo tvrditi, kako to čini SSPX, da Drugi vatikanski sabor nije bio valjano sazvan i legitiman sabor. (Naravno, o kasnijem razvoju događaja može se raspravljati – i o njemu se raspravlja unutar Crkve.) Veliki sabor, naime, nosi sva obilježja autentičnog ekumenskog sabora Katoličke Crkve. Koja su to obilježja?
- Sabor je službeno sazvao rimski biskup, sveti Ivan XXIII.
- Na saboru se od 1962. do 1965. okupilo više od 2.500 biskupa iz cijeloga svijeta radi rasprave i vijećanja.
- Svi su biskupi mogli slobodno govoriti ili, ako su željeli, podnijeti pisane primjedbe, koje je zatim pažljivo razmatrala Teološka komisija.
- Teološku komisiju, u kojoj su se sastavljali i pregledavali koncilski dokumenti, činili su i konzervativniji i progresivniji biskupi te teolozi. Pregled njihovih zapisnika pokazuje da se čak i o najsitnijim pojedinostima raspravljalo slobodno i vrlo temeljito.
- Svatko tko proučava tekstove Drugoga vatikanskog sabora može uočiti iznimnu brižljivost i uravnoteženost koncilskih dokumenata, koji su prije konačnog glasovanja prošli kroz brojne nacrte.
- Papa Pavao VI. uvijek je inzistirao da se na primjeren način uzmu u obzir zabrinutosti (konzervativnije) manjine. Dovoljno je navesti samo dva primjera. Neposredno prije završetka Sabora naložio je devetnaest izmjena u Dekretu o ekumenizmu (Unitatis Redintegratio) kako bi se zadovoljili oni biskupi koji su željeli snažniji naglasak na istini posredovanoj svetom Predajom. Nadalje, inzistirao je na dodavanju Nota Explicativa Praevia uz Dogmatsku konstituciju o Crkvi (Lumen Gentium). Ta je tumačiteljska bilješka dodana kako bi se, pravnim i kanonskim jezikom, jasno zajamčilo da biskupski kolegijalitet ni na koji način ne dovodi u pitanje papinski primat.
- Svaki od šesnaest koncilskih dokumenata prihvaćen je golemom većinom glasova.
- Sve je dokumente službeno proglasio rimski biskup, papa Pavao VI.
Zapravo bi se mnogo lakše mogla postaviti određena pitanja o Prvom vatikanskom saboru, održanom 1869. i 1870. godine. Na tom su saboru govornici među biskupima povremeno bili nadvikivani, a oko sedamdeset biskupa napustilo je Rim kako ne bi morali glasovati non placet protiv proglašenja nepogrešivosti papinskog učiteljstva.
Argument protiv legitimnosti Drugoga vatikanskog sabora, koji je iznosio utemeljitelj SSPX-a, nadbiskup Marcel Lefebvre, vrlo je jednostavan. On i njegov pokret tvrdili su da je posljednji sabor ostvario dugogodišnji san liberalnog katolicizma: pomiriti, odnosno sjediniti Koncil je, prema njihovu tumačenju, izdao drevnu katoličku vjeru prihvativši tri temeljna načela Francuske revolucije iz 1789. godine: liberté, égalité i fraternité (sloboda, jednakost i bratstvo). Koncilska Deklaracija o vjerskoj slobodi (Dignitatis Humanae), tvrde oni, nije ništa drugo nego revolucionarna „sloboda“, koja neizbježno vodi u vjerski indiferentizam i tako potkopava katoličku istinu.
Nadalje, promičući biskupsku kolegijalnost, Lumen Gentium je, prema njima, prihvatila revolucionarni pojam „jednakosti“, govoreći kao da su svi biskupi međusobno jednaki te tako postupno nagriza papinski autoritet i primat.
Revolucionarno „bratstvo“, pak, po njihovu je mišljenju najjasnije vidljivo u Dekretu o ekumenizmu, gdje se – kako tvrdi SSPX – prezreni heretici olako nazivaju „odijeljenom braćom“.
Središnje mjesto u argumentaciji SSPX-a zauzima i jedna izjava Yvesa Congara, jednoga od najvažnijih teoloških stručnjaka na Drugom vatikanskom saboru. U listopadu 1963. godine Koncil je proveo nekoliko glasovanja kako bi usmjerio rad onih koji su pripremali Lumen Gentium. Glasovanja su velikom većinom potvrdila važnost biskupske kolegijalnosti.
O tim je glasovanjima Congar u svom dnevniku zapisao: „Crkva je mirno proživjela svoju listopadsku revoluciju.“ To možda nije bio najsretnije odabran izraz, ali njime je želio reći da je, nakon dugoga razdoblja naglašene papinske vlasti, zbor biskupa ponovno preuzeo svoju vrhovnu odgovornost u upravljanju Crkvom – premda se, kako jasno stoji u Dogmatskoj konstituciji, ta vlast uvijek mora vršiti „zajedno sa svojom glavom, rimskim prvosvećenikom, i nikada bez te glave“.
Congar pritom nipošto nije želio, kako tvrdi SSPX, usporediti Drugi vatikanski sabor s boljševičkom revolucijom. Naprotiv, Lumen Gentium u temeljnom je kontinuitetu s ranijim crkvenim naukom: jasno čuva papinski primat, istodobno potvrđujući apostolsku vlast biskupskog zbora.
Svaki koncilski nauk ima određeni učinak svjetla i sjene (chiaroscuro) – i tako je oduvijek bilo. Neki naglasci nužno ostavljaju druge u sjeni, dok se pojedini elementi koji su prije bili manje istaknuti povremeno iznova stavljaju u prvi plan.
Na Drugom vatikanskom saboru biskupska je kolegijalnost predstavljala ravnotežu naglasku Prvog vatikanskog sabora na papinskoj vlasti. Isto tako, naglasak posljednjeg sabora na općem svećeništvu svih vjernika trebao je uravnotežiti opravdani naglasak Tridentskog sabora na ministerijalnom, odnosno službenom svećeništvu.
Može se, dakako, tvrditi da pojedini naglasci Drugoga vatikanskog sabora trebaju dodatnu ravnotežu. No postoji golema razlika između nastojanja da se postigne bolja ravnoteža i odbacivanja autentičnog nauka jednoga ekumenskog sabora.
Drugi vatikanski sabor bio je iznimno plodonosan sabor koji je donio značajan napredak na području ekumenizma, međureligijskog dijaloga i vjerske slobode. Poslužimo li se riječima teologa iz 5. stoljeća, svetog Vinka Lerinskog, koncilski su dokumenti omogućili istinski napredak vjere (profectus fidei), a ne promjenu ili izopačenje vjere (permutatio fidei).
Uistinu, SSPX nema nikakvo čvrsto teološko uporište na kojem bi mogao stajati. Posijali su vjetar, a sada žanju oluju.
