Liturgijska napomena: Prema rimskom kalendaru iz 1962., danas je petak nakon 23. nedjelje po Duhovima, obični dan IV. razreda, liturgijske boje zelene. Guérangerov tekst za ovaj datum naslovljen je „Šesti dan unutar oktave Svih svetih”. Taj naslov pripada starijem liturgijskom rasporedu i ne znači da se oktava Svih svetih još slavila u kalendaru iz 1962. godine.
Aleluja – pjesma kršćanske nade
„Ti si moj dio, Gospodine, u zemlji živih. Aleluja, aleluja. Izvedi dušu moju iz tamnice da mogu slaviti tvoje ime; u zemlji živih. Aleluja, aleluja. Slava i čast Ocu i Sinu i Duhu Svetomu u vijeke vjekova. Amen. U zemlji živih. Aleluja, aleluja.”
Tako glasi početni napjev za pokojne u mozarapskom misalu. I kod Grka se u službi za pokojne često ponavlja riječ „Aleluja”. I jedni i drugi tako čuvaju običaj koji je nekoć bio raširen u cijeloj Crkvi.
Sveti Jeronim pripovijeda da se, kada je umrla Fabijola, okupio sav rimski narod. Posvuda je odjekivalo pjevanje psalama, a uzvišena je pjesma „Aleluja” ispunila crkve toliko snažno da su podrhtavali njihovi pozlaćeni krovovi. Dva stoljeća poslije opis pogreba svete Radegunde, koji je sastavila njezina kći Baudonivija, potvrđuje da je u Galiji postojao isti običaj kao i u Rimu: preživjelima nisu bile zabranjene suze, koje su katkad mogle obilno teći, ali se istodobno pjevalo u duhu kršćanske nade.
U kasnijem razdoblju rukopis iz Reimsa, na koji se poziva Dom Hugh Ménard u svojim bilješkama uz Gregorijanski sakramentar, propisuje da se prije molitava uz ukop pjeva psalam In exitu Israel de Aegypto, zajedno s Alelujom i antifonom.
Kada je sveti Antun u pustinji pokopao tijelo svetoga Pavla prvoga pustinjaka, njegov životopisac pripovijeda da je, u skladu s kršćanskom predajom, Antun pjevao himne i psalme. Takva je bila opća kršćanska predaja, jednaka u svim zemljama.
Sveti Ivan Zlatousti spominje isti običaj i ovako ga tumači:
„Recite mi, nisu li pobjednici oni mrtvi koje nosimo u povorci uz sjaj baklji i pjevanje himana? Da, mi slavimo Boga i zahvaljujemo mu jer on kruni pokojnika, priveo je kraju njegov trud i čuva ga uza se, slobodna od svakoga straha. Ne tražite drugo objašnjenje za ove himne i psalme: oni su izraz radosti.”
Sveti Dionizije govori na sličan način u svojoj knjizi O crkvenoj hijerarhiji. Govoreći o radosti umirućega kršćanina koji vidi da se približava završetak njegove borbe i početak vječne sigurnosti, dodaje:
„Pokojnikovi rođaci, njegovi prijatelji u Bogu i svetosti, proglašavaju ga blaženim jer je napokon pobijedio te upućuju pjesme zahvale nebeskom Darovatelju pobjede. Moleći da i sami postignu sličnu sudbinu, nose ga biskupu, djelitelju svetih vijenaca, kojemu pripada obaviti svete obrede propisane za one koji su usnuli u Gospodinu.”
Sutra ćemo navesti neke primjere posljednjih počasti koje Crkva iskazuje svojoj djeci.
Himan o uskrsnuću
Neke su Crkve preuzele sljedeće strofe iz desete pjesme Cathemerinona, zbirke himana kršćanskoga pjesnika Prudencija.
Prestanite sada s tužnim jadikovkama,
majke, zaustavite svoje suze!
Neka nitko ne oplakuje svoje najmilije:
ova je smrt povratak u život.
Što znače isklesani mramori
i prekrasni nadgrobni spomenici,
ako ne to da onaj tko je u njih položen
nije mrtav, nego je usnuo?
Tijelo koje vidimo kako nepomično leži,
lišeno svijesti i života,
još će kratko počivati,
a onda će ponovno potražiti dušu koja je uznesena u visine.
Uskoro će doći vrijeme
kad će život ponovno zagrijati hladne kosti,
a krv koja će poteći kroz njih
vratit će im njihovo prijašnje obličje.
Tada će tijela koja su dugo nepomična ležala
i raspadala se u grobovima
poletjeti u visine,
sjedinjena s dušama koje su nekoć imala.
Tako i suho sjeme, koje izgleda mrtvo
i položeno je u zemlju,
ponovno zazeleni i izraste,
donoseći nove klasove.
Primi sada, zemljo, tijelo koje ti povjeravam
i čuvaj ga u svome blagom krilu.
Polažem u tebe udove čovjeka;
povjeravam ti njegove plemenite ostatke.
Ovo je nekoć bilo prebivalište duše
koju je Stvoritelj stvorio svojim dahom.
Krist je vladao tim udovima,
a njegova je mudrost prebivala u njima.
Čuvaj tijelo koje ti je povjereno.
Njegov ga Stvoritelj neće zaboraviti,
nego će ponovno zatražiti darove koje mu je dao
i sliku vlastitoga lica.
Doći će određeno vrijeme
kada će Bog ispuniti svaku nadu.
Tada ćeš morati otvoriti svoje krilo
i vratiti mi tijelo u obličju u kojemu ti ga predajem.
Amen.
Molitva za pokojne
Sljedeći je otpjev posljednji u trećem nokturnu kraće službe za pokojne koja se moli tijekom godine. Nakon njega dolazi drevna molitva ambrozijanskoga obreda, namijenjena preminulim dobročiniteljima i članovima obitelji.
Otpjev
Izbavi me, Gospodine, od putova paklenih, ti koji si razbio mjedena vrata, sišao u podzemlje i dao svjetlo onima koji su bili u tami i mukama, da te mogu vidjeti.
Govoreći i kličući: Došao si, Otkupitelju naš!
Gospodine, pokoj vječni daruj im i svjetlost vječna neka im svijetli.
Onima koji su bili u tami i mukama.
Molitva
Bože, živote živih, nado umirućih i spase svih koji se u tebe uzdaju, milostivo udijeli da duše svojih slugu i službenica, oslobođene tame naše smrtnosti, mogu uživati u vječnom svjetlu zajedno sa svojim svetima. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu.
Himan o nebeskoj domovini
Sljedeću je pjesmu Adama iz svetoga Viktora, premda se često pripisivala drugim blagdanima, na više mjesta pjevala Crkva u čast svih svetih.
Neka Crkva na zemlji
prikazuje radosti svoje nebeske Majke
dok slavi godišnje blagdane
i uzdiše za onima vječnima.
Neka Majka pomogne svojoj kćeri
u ovoj dolini suza,
a nebeske čete neka stoje uz nas
dok se borimo u boju.
Svijet, tijelo i đavao
vode svoje različite bitke;
toliki nas napadi i strahovi uznemiruju
i remete mir našega srca.
Svi oni mrze naše blagdane
i udruženim snagama nastoje
oduzeti mir zemlji.
Ovdje je sve pomiješano:
nada, strah, žalost i radost;
a na nebu jedva da i pola sata
prođe bez tišine pred Bogom.
O, sretan li grad
u kojemu slavlje nikada ne prestaje!
O, kako je radosna ona zajednica
koja više ne poznaje brige!
Ondje nema bolesti ni starosti,
ni prijevare ni straha od neprijatelja,
nego jedan glas radosnih duša
i jedan plamen ljubavi u srcima.
Ondje se anđeoski građani,
u svojim trima hijerarhijama,
raduju što su podložni Kralju
koji je jedan i trojstven.
Oni se dive Bogu kojega gledaju
i nikada se ne umaraju;
uživaju u njemu i nikada se ne zasićuju,
jer što ga više posjeduju, to ga više žele.
Ondje su oci raspoređeni
prema zasluzi svoje svetosti;
svaka je tama nestala
i u Božjem svjetlu gledaju svjetlost.
Sveti, čija se svetkovina danas slavi,
sada otkrivena lica
gledaju Kralja u njegovoj slavi.
Neka Kraljica djevica,
uzvišena iznad svih nebeskih redova,
pred Gospodinom zagovara
naše grijehe i naše padove.
Neka nas Kristova milost,
po zagovoru svetih,
nakon ove sadašnje bijede
uvede u njihovu slavu.
Amen.
Razmišljanje za naše vrijeme
Smrt nije kraj, nego čekanje uskrsnuća
Za kršćanina smrt nikada nije samo oproštaj i gubitak. Ona je i otajstvo koje promatramo u svjetlu Kristova uskrsnuća. Zato su prvi kršćani mogli pjevati Aleluju i na pogrebima: nisu poricali bol zbog rastanka, nego su vjerovali da smrt nema posljednju riječ.
Kada izgubimo nekoga koga volimo, suze su prirodne. Vjera od nas ne traži da se pravimo kako nas gubitak ne boli. Ona nas poziva da svoju bol povjerimo Bogu i da se nadamo onome što nam je Krist obećao: uskrsnuću mrtvih i životu budućega vijeka.
Himan koji govori o tijelu položenom u zemlju podsjeća nas na sjeme koje prividno umire, ali iz njega niče novi život. To je snažna slika kršćanske nade. Tijelo nije bezvrijedna ljuska koju ćemo zauvijek odbaciti. Bog nas je stvorio kao jedinstvo duše i tijela, a naše je spasenje povezano s obećanjem uskrsnuća tijela.
Zato kršćanski pogreb nije samo posljednji čin ljubavi prema pokojniku. On je i ispovijest vjere: vjerujemo da je Krist pobijedio smrt i da će oni koji su umrli u njemu živjeti s njim.
Dok se u studenome osobito sjećamo svojih pokojnika, molimo za njih, prikazujmo za njih svetu misu i djela ljubavi. A kada nas obuzme strah od vlastite smrti, sjetimo se da naš život nije u rukama slučaja, nego u rukama Boga koji nas ljubi.
Molitva dana
Gospodine Isuse Kriste, ti si uskrsnuće i život.
Kad oplakujemo svoje pokojne, utješi nas svojom prisutnošću. Kad nas obuzme strah pred smrću, učvrsti nas vjerom u svoje obećanje. Nauči nas da ne živimo samo za prolazne stvari, nego da srce usmjerimo prema vječnoj domovini.
Primi u svoje milosrđe sve naše pokojne. Oprosti im njihove grijehe, očisti ih svojom ljubavlju i uvedi ih u svjetlost svoga lica. Daj da ih se sjećamo s ljubavlju i da za njih vjerno molimo.
A nama podari milost da živimo tako da se jednoga dana možemo radovati susretu s tobom i sa svima koji su u tebi usnuli.
Jer ti si, Kriste, naša nada, naše uskrsnuće i naš život.
Pokoj vječni daruj im, Gospodine, i svjetlost vječna neka im svijetli. Počivali u miru. Amen.
