Čitanje povijesti Crkve znači stjecanje uvida u njezinu složenost. Uzmimo, primjerice, povijest arijanske hereze u četvrtom stoljeću.
Crkva je u četvrtom stoljeću nedvojbeno bila „sinodalna Crkva”, izraz koji je za neke postao svojevrsna šifra. Primjere sinoda održanih nakon Nicejskoga sabora vrijedi razmotriti u kontekstu novootkrivenog pojma „sinodalnosti”.
Car Konstancije bio je laik, ali je, poput svojega oca Konstantina, bio vrlo zabrinut za doktrinarnu jedinstvenost Crkve. Konstantin je sazvao Nicejski sabor, a Konstancije je slijedio njegov primjer želeći pomoći crkvenim poglavarima da prevladaju teškoće uzrokovane neslaganjima i podjelama u Crkvi.
Konstancija su savjetovali neki biskupi koji su bili u sukobu sa svetim Atanazijem i s tadašnjim službenim kristološkim naukom. Znao je da su biskupi na sinodi u Tiru (335.) donijeli odluku o svrgavanju Atanazija s aleksandrijske biskupske stolice, što je zapravo i bio glavni cilj sinodskih otaca.
Sinodu u Tiru slijedila je još jedna, održana u Antiohiji 341. godine. Povod je bilo posvećenje crkve čiju je izgradnju započeo Konstantin. Na sinodi je sudjelovalo 97 biskupa, premda ondje nije bilo predstavnika rimskoga biskupa niti bilo kojega drugog latinskog biskupa. Sinoda je potvrdila da Atanazije više nije aleksandrijski biskup te objavila nekoliko kanona, od kojih su neki poslije uvršteni u kanone Kalcedonskoga sabora. Kada je papa Julije čuo za održavanje sinode, obratio se njezinim sudionicima riječima „draga braćo” i poručio im da njihova odluka o Atanazijevu svrgavanju zahtijeva održavanje još jedne, reprezentativnije sinode.
Taj je prijedlog doveo do sazivanja nove sinode u Serdici (Sofija, Bugarska) 343. godine. Njezino je održavanje potaknuo zapadni car Konstans, a odobrio njegov brat Konstancije. Carska je zamisao bila da taj skup bude sabor nalik Nicejskomu. Papa je na sinodi imao svojega „predstavnika”, a sudjelovalo je i 90 latinskih biskupa. Zapadni biskupi doveli su sa sobom neke od svrgnutih istočnih biskupa, među kojima je bio i Atanazije. Bio je to rani primjer izreke „Istok je Istok, a Zapad je Zapad i nikada se neće susresti”, jer nije bilo zajedničkog zasjedanja biskupa niti kontakta između grčkih i latinskih biskupa. Grci nisu htjeli prihvatiti Atanazijevo sudjelovanje, dok su ga Latini oslobodili svih optužbi. Sinoda je završila potpunim neuspjehom.
Arijanci i poluarijanske struje ipak nisu odustajali pa je uslijedio niz novih sinoda u Sirmiju, njih ukupno pet. One su otkrile podjele među samim hereticima, ali su se dosljedno protivile Atanaziju. Potom su uslijedile sinode u Arlesu (353.) i Milanu (355.). Atanazije je napisao da je ukupno bilo „deset ili više” sinoda heretika protiv pravovjerja.
Atanazije je bio u progonstvu, a protiv njega i Nicejskoga vjerovanja održane su još dvije sinode, u Riminiju i Seleukiji 359. godine. O tim je događajima napisao knjigu De Synodis, u kojoj je tvrdio da su te sinode obilježili nepoštenje i dvoličnost.
Sveti Hilarije iz Poitiersa, koji je poput Atanazija bio prognan, ali je boravio u istočnom dijelu Carstva, također je napisao knjigu De Synodis. I on je kritizirao sinode koje su imale skrivene ciljeve i kojima se manipuliralo. Sveti Hilarije bio je jedan od junaka borbe protiv arijanizma, što se inače češće povezuje sa svetim Atanazijem. Zanimljivo je da se smatra kako se ta dvojica saveznika nikada nisu susrela.
Sinodalnost u Crkvi četvrtoga stoljeća bila je način djelovanja heretika koji su se protivili Nicejskom saboru. Temeljna kritika tih sinoda odnosila se na njihovu pristranost protiv pravovjernih biskupa i pravovjernog tumačenja nauka o Trojstvu. Bila je to prava eksplozija „sinodalnosti”.
Ammijan Marcelin, poganski povjesničar kojega Edward Gibbon navodi u svojem djelu Propast i pad Rimskoga Carstva, o tadašnjoj grozničavoj sinodalnosti napisao je:
„Ceste su bile prekrivene skupinama biskupa koji su sa svih strana galopirali na skupove koje nazivaju sinodama. Dok su nastojali cijelu sektu podrediti svojim osobnim mišljenjima, javna poštanska služba gotovo je bila uništena zbog njihovih užurbanih i učestalih putovanja.”
Na kraju je Atanazije pobijedio, premda je papa Liberije u jednom trenutku pokazao kolebljivost (u tome se, čini se, slažu i sveti Hilarije i Atanazije), a među pravovjernim katolicima ponovno je uspostavljeno jedinstvo. Međutim, rješenje nije bilo u sinodalnom putu, nego u smrti careva, postojanosti Rima i suglasju vjernika. To je zaključak svetoga Johna Henryja Newmana, premda je rekao da je Liberije pogriješio kada je pod prisilom potpisao dvosmislenu izjavu, zbog čega se poslije pokajao.
Sve to povijesno iskustvo pridonosi mojoj suzdržanosti prema gotovo posvuda prisutnom pobožnom i gotovo nedodirljivom načinu na koji se danas govori o „sinodalnosti”. Bilo mi je drago čuti istupe kardinala Müllera i biskupa Mutsaertsa. Proces sinodalnosti nije pitanje vjere, nego strategije. Sinoda bi trebala biti mehanizam slušanja, a ne, kako kaže dobri nizozemski biskup, trajni oblik crkvenoga upravljanja.
Sinoda je crkveni skup „na kojem se raspravlja o doktrinarnim i pastoralnim potrebama Crkve”, prema definiciji iz pojmovnika Katekizma Katoličke Crkve. Ona je sredstvo kojim hijerarhija potiče kreativno vodstvo koje odgovara potrebama vjernika.
Postoje dobri razlozi za nepovjerenje u učinkovitost sinodalnih struktura kakve smo dosad imali prilike vidjeti. Kao i u Atanazijevo vrijeme, postoji opasnost da se u taj proces uvuku politički i teološki interesi i programi. Čini se da oni koji su najviše zagrijani za aspekt slušanja u okviru „sinodalnosti” ne pružaju svima jednaku priliku da budu saslušani. Nedavni događaji u Rimu povezani s hodočašćem na grob svetoga Petra ostavljaju dojam da će svi biti saslušani, uključujući i one koji žele znatne promjene u stajalištu Crkve o nekim moralnim pitanjima, osim takozvanih „tradicionalista”.
Sinodalnost je podložna tome da postane svojevrsna lozinka koju koriste oni koji imaju određene ciljeve, bilo skrivene ili otvorene. Nekima smeta ako se prema njoj izražava nelagoda. Međutim, stvarnost je složenija nego što to može izraziti jedan slogan. Trebalo bi se nadati da će biskupi o svemu tome promisliti i uzeti u obzir povijest.
Možda bi bilo dobro posegnuti za nekim povijesnim knjigama kako bismo sinodalnosti pristupili s više opreza.
