Svakoga vikenda u mojoj župi neizbježno će mi netko nakon mise prići i reći: „Oče, hvala vam na molitvama za prijateljeva oca mojega unuka. Nalazi su bili negativni.“ A moj će se jadni, smeteni mozak tada uzaludno pokušavati prisjetiti razgovora koji sam s tom osobom vodio prije tri mjeseca.
Godinama sam se pitao jesam li zakazao kao svećenik jer ne uspijevam pratiti sve duhovne potrebe svojih vjernika. Pozvani smo pratiti ljude na njihovu životnom putu, „mirisati po ovcama“, ali činilo mi se da je moja sposobnost posvećivanja pozornosti vrlo ograničena u usporedbi s golemim valom potreba koji se svakoga tjedna obrušava na mene.
A onda sam otkrio Dunbarov broj.
Sociolog Robin Dunbar, na temelju istraživanja primata i ljudskog ponašanja, iznio je pretpostavku da postoji granica broja značajnih odnosa koje čovjek može održavati tijekom života. Istraživanja rimskih vojnih kohorti, srednjovjekovnih sela i menonitskih zajednica pokazuju da je optimalna veličina skupine između 150 i 200 ljudi, odnosno toliko osoba koliko ih netko može smatrati svojom stvarnom zajednicom. Unutar te skupine postoje najuži krug podrške (oko pet osoba), krug ljudi kojima se obraćamo u kriznim trenucima (oko 15 osoba), prijatelji s kojima se rado družimo (oko 50 osoba) te približno 150 ljudi s kojima možemo ostvariti smislene odnose.
Naravno, naši su društveni krugovi često i veći od toga – možemo imati možda 500 poznanika, a lica i imena možemo povezati s otprilike 1500 ljudi. Riječ je o približnim procjenama. Neki ljudi imaju veći, a neki manji broj osoba s kojima mogu ostvariti značajne odnose, ali čini mi se da su navedene brojke dobar prosjek.
Istraživanja rimskih vojnih kohorti, srednjovjekovnih sela i menonitskih zajednica pokazuju da je optimalna veličina skupine između 150 i 200 ljudi, odnosno toliko osoba koliko ih netko može smatrati svojom stvarnom zajednicom.
Ali što bi župnik trebao učiniti? U župnim knjigama imam 2000 vjernika, a otprilike 800 njih svakoga vikenda prolazi kroz vrata moje crkve ili škole. Kako bih trebao pastoralno voditi tako velik broj ljudi, od kojih svaki ima vlastitu životnu priču, vlastiti duhovni put i vlastite kušnje kroz koje im je potrebna pratnja?
Oduvijek sam se teško mirio sa slikom Dobroga Pastira koji ostavlja devedeset i devet ovaca kako bi potražio onu jednu izgubljenu. Možda zato što je, prema mojem iskustvu, omjer znatno drukčiji. Više je to kao da dvadeset ovaca ostane u ovčinjaku, dok je osamdeset odlutalo. Što bi pastir trebao učiniti kada je većina stada zalutala na sve strane? Treba li ostaviti tih dvadeset i nadati se da će ostati na mjestu? A gdje uopće početi tražiti one zalutale, koje su se raspršile na sve četiri strane svijeta?
Oduvijek sam se teško mirio sa slikom Dobroga Pastira koji ostavlja devedeset i devet ovaca kako bi potražio onu jednu izgubljenu. Možda zato što je, prema mojem iskustvu, omjer znatno drukčiji.
Ako je Dunbarov broj točan, onda fizički i psihološki nije moguće da župnik u svojem umu i srcu istodobno nosi toliko ovaca. Umjesto toga, to me podsjeća na često pogrešno shvaćenu, ali ključnu ulogu vjernika laika: poslanje da budu pastiri duša.
Sadašnji model pastoralnog djelovanja, barem u mojem dijelu Sjedinjenih Američkih Država (na sjeveroistoku zemlje), izrazito je usmjeren na svećenstvo. Ljudi očekuju da njihovi svećenici ne samo podjeljuju sakramente nego i budu dostupni za najrazličitije pastoralne potrebe – posjete bolnicama, pastoralno savjetovanje, duhovno vodstvo, pripravu za sakramente i sastanke Kolumbovih vitezova. U svojoj župi često sam čak i vrtlar! Međutim, takva je situacija neodrživa zbog golemih potreba vjernika i sve manjeg broja svećenika.
Uzimajući u obzir ograničenja u broju ljudi kojima jedan svećenik može osobno biti pastir, došlo je vrijeme da laici promijene perspektivu i preuzmu poslanje u Kristovo ime.
Prije svega, potrebna je promjena perspektive. Može nas dovesti u napast pomisao da je neka aktivnost crkvena samo ako je svećenikova prisutnost potvrđuje i daje joj vjerodostojnost. Ako nema svećenika, neki misle da ih on zanemaruje ili da se ne može raditi o autentičnom katoličkom iskustvu. Zato je iznimno važno da vjernici shvate kako Crkvu ne čine samo svećenici, nego da vrijedi Isusova riječ: „Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima“ (usp. Mt 18,20). Možemo imati brojne istinski katoličke susrete, biblijske skupine, pa čak i pastoralne posjete, a da svećenikova prisutnost nije potrebna kako bi im dala vjerodostojnost.
U pozadini svega nalazi se duboki vapaj Božjega naroda – ljudi čeznu za duhovnim ocem koji će ih pratiti na njihovu putu. U društvu u kojem često nedostaje očinske prisutnosti svećenici mogu odgovoriti na tu temeljnu potrebu. No duhovni otac ne mora nužno nositi svećenički ovratnik. Bog može podići, i podizat će, duhovne očeve i majke koji će nas pratiti na putu prema Nebu. Naši vjernici trebaju se za pastoralnu skrb obraćati ne samo svećenicima nego i drugim kršćanima te ne smatrati manje vrijednim kada ih na tom putu vodi svet, mudar i učen brat ili sestra u Kristu.
Time dolazimo do poslanja – laici su pozvani djelovati u Kristovo ime. Svećenici djeluju in persona Christi (u Kristovoj osobi), ali, kako nas podsjećaju sveci, svaki bi kršćanin trebao biti drugi Krist i ujedno predstavnik Katoličke Crkve. Nisu samo svećenici „Crkva“, nego je to svaki kršteni i potvrđeni kršćanin koji preuzima poslanje Crkve da vodi duše Isusu.
Svaki bi katolički laik trebao biti pozoran na duše kojima je potreban pastir – bilo da je riječ o osobi koja traži odgovore i s kojom razgovara uz aparat za vodu na radnome mjestu, susjedi koja je majka nogometaša i kojoj se brak raspada, starijoj ženi koju su zaboravili u domu za starije i nemoćne, tinejdžeru koji se pita može li biti prihvaćen… pa čak i o vlastitom župljaninu koji želi rasti u svetosti i treba brata ili sestru u Kristu da ga prati na tom putu.
Često čujem ljude, kako u osobnim razgovorima tako i od komentatora na internetu, kako govore: „Crkva bi trebala…“ Crkva bi trebala organizirati pomoć osobama koje se bore s neplodnošću. Crkva bi trebala pokazati više razumijevanja za mlade samce. Crkva bi trebala biti prisutnija na lokalnim društvenim događanjima. Crkva bi trebala imati pastoralnu skrb za udovice.
Takve izjave obično zapravo znače: „Neki profesionalni crkveni djelatnik (odnosno otac) trebao bi to pokrenuti i biti prisutan na svakom sastanku.“
Ljudi moraju početi shvaćati da „Crkvu“ čini svaki laik koji sjedi u crkvenoj klupi i kojemu Bog može udijeliti karizmu da pokrene takve inicijative – ili čak da jednostavno provodi takvo poslanje bez službenoga institucionalnog odobrenja. Kada žena sjedne na kavu s prijateljicom koja se bori s neplodnošću, to JE Crkva koja joj pruža pomoć. Kada unuk donese cvijeće svojoj baki koja je nedavno postala udovica, to JE pastoralno djelovanje Crkve. Takve aktivnosti ne moraju imati službeni naziv, predsjednika, tajnika i vlastitu stranicu na župnoj mrežnoj stranici da bi predstavljale prisutnost Crkve, ako smo doista Tijelo Kristovo.
Da, molimo za nova svećenička i redovnička zvanja – i u tom pogledu postoje brojni ohrabrujući znakovi. Nadbiskupija Baltimorea bilježi rekordan broj bogoslova, a tradicionalne redovničke zajednice pune su novih članova. Bogu hvala na tome!
Ali čak i Isus priznaje da će žetva uvijek biti mnogo veća od broja radnika. Stoga, dragi moji vjernici laici, prihvatite poslanje koje vam je povjereno i počnite biti pastiri duša koje Bog stavlja na vaš životni put.
Više nije dovoljno samo mirno podizati vlastitu obitelj, moliti, plaćati i slušati. Ne, moramo biti Crkva koja izlazi ususret drugima – Crkva koju ne čine samo svećenici i redovnice, nego i golema vojska krštenika koji traže izgubljene duše i vode ih u ovčinjak Dobroga Pastira.
