Hodočašće Ad Petri Sedem: što se zapravo dogodilo i tko snosi odgovornost?
Sada kada su se polemike nastale u žaru trenutka stišale, pokušajmo ponuditi nekoliko nepristranih razmatranja, sine ira et studio – kako su govorili stari Rimljani, bez srdžbe i pristranosti – o petnaestom hodočašću Peregrinatio ad Petri Sedem, održanom u Rimu od 23. do 25. listopada 2026. godine.
Rimsko hodočašće organizira Coetus Internationalis Summorum Pontificum, na čelu s Christianom Marquantom. Održava se svake godine krajem listopada, a završava na nedjelju Krista Kralja, prema tradicionalnom liturgijskom kalendaru. Petak je posvećen konferenciji udruge Paix Liturgique i svečanoj Večernjoj. Subota je središnji trenutak okupljanja, kada se održavaju procesija i molitva u bazilici svetoga Petra. U nekoliko dosadašnjih izdanja, kao i ponovno 2025. godine, hodočašće je uključivalo i slavlje svete mise u Vatikanskoj bazilici.
Ove godine, međutim, nije bilo dopušteno slavlje mise u bazilici svetoga Petra pa je ona, kao Missa Praelatitia, slavljena u bazilici Svete Marije Velike. Tomu prvom odbijanju pridružilo se i drugo: prvi put u petnaest godina nije bio dopušten ni ulazak procesije u Vatikansku baziliku.
Vatikanska novinarka Diane Montagna i blog Messainlatino objavili su prepisku između organizatora hodočašća i Svete Stolice, razmijenjenu tijekom mjeseci koji su prethodili događaju. Riječ je o dvama pismima koja je 7. kolovoza i 30. rujna 2026. poslao nadbiskup Paolo Rudelli, zamjenik za opće poslove Državnog tajništva, ocu Claudeu Bartheu, kapelanu hodočašća. U pismima se odgovara na zahtjeve koje je francuski svećenik 12. lipnja 2026. uputio papi Lavu XIV., a 8. rujna samom nadbiskupu Rudelliju, tražeći dopuštenje za slavlje mise u Vatikanskoj bazilici ili, barem, za zajednički ulazak u baziliku svetoga Petra kako bi se pomolili na grobu Apostola.
Biskup Athanasius Schneider, član Reda kanonika regularnih od Svetoga Križa (O.R.C.) i pomoćni biskup Nadbiskupije Presvete Marije u kazahstanskoj Astani, također je izjavio da je osobno papi Lavu XIV. podnio molbu za slavlje pontifikalne mise u bazilici svetoga Petra, tijekom privatne audijencije koju mu je Papa udijelio 18. prosinca 2025. godine.
Dakle, dijalog sa Svetom Stolicom postojao je, ali zahtjevi organizatora hodočašća dobili su negativan odgovor. To je izazvalo ogorčenost i potaknulo brojne rasprave o tome tko snosi odgovornost za uvedena ograničenja.
Glavni ured koji je zabranio različite aktivnosti hodočašća nedvojbeno je bilo Vatikansko državno tajništvo, odnosno njegov zamjenik. Ipak, teško je povjerovati da zabrana nije imala odobrenje državnog tajnika kardinala Pietra Parolina i pape Lava XIV., budući da je riječ o pitanju koje je neizbježno moralo izazvati polemike. Stajalište prema kojem su se vatikanske vlasti pokazale spremnima otvoriti vrata svima osim braniteljima Tradicije čini se, barem u ovom slučaju, nedostatnim objašnjenjem. Naime, prošlogodišnje hodočašće Ad Petri Sedem svoj je vrhunac doživjelo u svečanoj pontifikalnoj misi koju je 25. listopada u oltaru Katedre svetoga Petra slavio kardinal Raymond Leo Burke. U to su vrijeme i Papa i državni tajnik bili iste osobe kao i danas. Što se onda promijenilo?
Najlogičnije objašnjenje upućuje na događaj koji se zbio između listopada 2025. i listopada ove godine: biskupska ređenja Svećeničkog bratstva svetoga Pija X., održana 1. srpnja 2026. u Écôneu bez papinskog mandata, nakon čega je uslijedilo izopćenje onih koji su počinili raskolnički čin. Ono što se dogodilo ne smije se podcijeniti jer je izazvalo rascjep ne samo unutar crkvenoga tijela nego i unutar onoga što se naziva tradicionalističkim svijetom.
Luigi Casalini opisao je odbijanje Državnog tajništva kao objektivno pruženu pomoć Svećeničkom bratstvu svetoga Pija X. – odnosno kao odluku koja bi na kraju mogla ojačati položaj onih koji smatraju da je dijalog između vjernika privrženih tradicionalnoj liturgiji i Svete Stolice beskoristan. To zapažanje ukazuje na stvaran problem. Kada se hodočašće koje želi pokazati svoju privrženost Petrovoj Stolici suoči s takvim preprekama, sudionicima nije lako objasniti razloge zbog kojih bi trebali zadržati povjerenje u crkvene vlasti. Kardinal Parolin i njegovi suradnici trebali bi razmisliti o mogućem „učinku bumeranga“ svojih odluka, u trenutku kada broj svećenika i vjernika koji se približavaju Svećeničkom bratstvu svetoga Pija X. raste, a ne smanjuje se.
S druge strane, središnje mjesto koje je Coetus Internationalis dodijelio biskupu Athanasiusu Schneideru, potvrdivši ga kao glavnog slavitelja hodočašća, zasigurno je Državnom tajništvu pružilo argument za zauzimanje čvršćeg stava. Javne izjave pomoćnog biskupa iz Astane u prilog Svećeničkom bratstvu svetoga Pija X. dale su, naime, njegovoj prisutnosti važnost koja je nadilazila liturgijsku službu. Biskup Schneider oglasio se o ređenjima u Écôneu 9. ožujka i 4. lipnja 2026., a nakon samog događaja ponovno 17. kolovoza. U sva tri istupa zauzeo je dosljedno stajalište, uvijek podupirući razloge Bratstva i kritizirajući nepravde Vatikana.
Dana 9. ožujka zatražio je od Pape da dopusti ređenja čak i prije nego što se razriješe doktrinarne prijeporne točke, tvrdeći da izostanak papinskog mandata ne bi značio da su ređenja raskolnička. Dana 4. lipnja predstavio je Bratstvo kao providonosnu pomoć Crkvi, a moguće izopćenje kao tešku pastoralnu pogrešku. Dana 17. kolovoza nastojao je ponuditi teološko i moralno opravdanje za počinjeni čin, pozivajući se na prvenstvo Božjega zakona pred crkvenim propisima.
U naknadnom intervjuu od 13. listopada, deset dana prije hodočašća, biskup je ponovno istaknuo da će se „s protokom vremena doprinos nadbiskupa Lefebvrea i Svećeničkog bratstva svetoga Pija X. smatrati korisnim za cijelu Crkvu“. Njegovo stajalište ne ostavlja prostora za pogrešno razumijevanje.
Organizatori su nastojali jasno naglasiti da vjernici okupljeni u Rimu nisu „lefebvrovci“. Međutim, lice hodočašća u biskupskom smislu bio je biskup koji je podržavao Svećeničko bratstvo svetoga Pija X. u njegovu sukobu s Rimom.
Istina je da je biskup Schneider bio imenovan za predvoditelja slavlja mnogo mjeseci prije biskupskih ređenja 2026. godine. Njegove kasnije izjave ipak su trebale potaknuti organizatore na razmišljanje o tome je li bilo mudro potvrditi to imenovanje. I sam je biskup Schneider mogao razmotriti mogućnost povlačenja i prepustiti drugom biskupu vodstvo hodočašća, umjesto da tijekom tri dana u Rimu preuzme ulogu predvodnika Populus Summorum Pontificum.
Prevladavajući kaos ne poništava načelo uzročnosti prema kojemu svaki čin ima svoje posljedice. Biskup Schneider svakako ima pravo iznositi vlastite prosudbe. Međutim, organizatori također snose odgovornost i trebali bi se zapitati jesu li te prosudbe spojive s predstavničkom ulogom koju je on pozvan obnašati.
Naime, Schneiderovo vodstvo pružilo je vatikanskim vlastima mogućnost da hodočašće protumače kao iskaz potpore, barem neizravne, stajalištu Bratstva. To ne znači da je takvo tumačenje bilo utemeljeno niti da je moglo opravdati ograničenja nametnuta svim hodočasnicima. To, međutim, znači da razboritost zahtijeva promišljanje o osjetljivosti određenih odluka, osobito u ozračju nepovjerenja i polemika kakvo danas vlada u svijetu privrženom Tradiciji.
Roberto de Mattei
