Brinemo se – s razlogom – zbog današnjih dubokih podjela u javnom životu, jer one sve više podsjećaju na neku vrstu hladnog građanskog rata. Kada ljudi koji moraju živjeti jedni uz druge otkriju da ne mogu biti skupa – i počnu javno „otkazivati“ jedni druge – izgledi nisu dobri za minimalni mir i red nužan ljudskom društvu.
A sada nalazimo da, osim javnog nereda – s njim usko povezano – rastu i podjele unutar Crkve, što je mnogo ozbiljniji problem jer je razlog postojanja Crkve propovijedati Radosnu vijest cijelom svijetu, temeljno i vječno jedinstvo pod Bogom.
Kada je tijelo povjereno toj božanskoj misiji samo po sebi razdvojeno podjelom, dovoljno je loše. Ali situacija je dvostruko zabrinjavajuća jer čini se da mnogi koraci koje crkvene vlasti poduzimaju – ili ne poduzimaju – kako bi se s tim suočile, pogoršavaju stvari.
Pojačale su se, primjerice, brige oko “decentralizacije” o kojoj je papa Franjo – kao što je njegova navika – olako govorio. Čak čujemo da se pojedinim biskupima daje “pravi doktrinarni autoritet”.
Ljudi se s pravom boje kako bi Franjina zabrinutost da Rim djeluje kao neka vrsta autoritarnog režima mogla dovesti, bez pažljivog razmišljanja o tome što bi decentralizacija mogla značiti, ne do zdrave supsidijarnosti unutar Crkve, već do gotovo raskola kojemu sada svjedočimo u Njemačkoj i manjim, međubiskupijskim sukobima.
Na primjer, nakon objavljivanja Amoris Laetitia 2016., njemački su prelati općenito rado pričešćivali razvedene i ponovno vjenčane katolike. Poljski biskupi su to proglasili svetogrđem. Dakle, ono što se smatralo velikim “milosrđem” s jedne strane zajedničke geografske granice postalo je, s druge strane, uvreda za “Sakrament jedinstva”.
A sada prihvaćanje homoseksualne aktivnosti i “braka” – što će reći odbacivanje prvih stranica Svetog pisma i, naravno, mnogih stvari koje iz njih proizlaze – postalo je ključno za neke katolike, i to ne samo u Njemačkoj, o tome što bi značila “decentralizirana” Crkva.
Na drugom kraju spektra jedinstva-različitosti, papa Franjo nije oklijevao miješati se u nekoliko redovničkih zajednica, vatikanske urede i institute, papinska sveučilišta – čak i Suvereni Malteški red – kada se njihovo stajalište razlikuje s njegovom osobnom vizijom Crkve. A ograničenje slavljenja tradicionalne latinske mise manje odražava ulogu pontifeksa – graditelja mostova – a u velikoj mjeri graditelja zida razdvajanja prema tim vjernicima, od kojih velika većina nisu šizmatici.
Na pitanja kako pomiriti jedinstvo i različitost ne može se odgovoriti pukim pobožnim izjavama o “decentralizaciji” ili “zajedničkom hodanju”. Umjesto da uvidimo kako dobar zakon i pažljiva praksa pridonose pravilnoj slobodi i Božjem redu, odjednom se strukture koje su sprječavale da naše ljudske sklonosti postanu izvor sukoba i kaosa, smatraju na neki način smetnjom Duhu.
Rim već godinama radi na zamjeni za Pastor Bonus sv. Ivana Pavla II., Apostolske konstitucije iz 1988. kojom je reformirao različite urede Kurije. Nacrt pod naslovom Praedicate evangelium (“Propovijedajte evanđelje”) procurio je prije gotovo tri godine, ali se čini da je iz nekog razloga zaustavljen.
Sa druge strane, Vatikan je nedavno najavio reorganizaciju Kongregacije za nauk vjere unatoč kašnjenju novog dokumenta. Kongregacija (suprotno očekivanjima) zadržat će svoj autoritet i možda će čak imati proširene ovlasti s nadbiskupom koji bi sada bio na čelu svakog “odjela”, doktrinarnog i disciplinarnog.
Nacrt je preporučio da:
- Voditelji vatikanskih odjela ne smiju se smatrati “superiornim autoritetima” već u službi pape i naroda.
- Laici i žene trebali bi biti zaposleni u različitim uredima.
- Trebalo bi postojati široko rasprostranjeno savjetovanje i slušanje različitih glasova.
Tu su i ostale prilično predvidljive promjene stava, bez puno stvarne strukturne reforme.
Naravno, iz ovih prijedloga moglo bi doći nešto dobrog, ali oni također obećavaju više, a ne manje birokracije – više samouključenog “dijaloga”, manje izravne evangelizacije.
Hitno nam je potrebno pomno promišljanje načela i prakse unutar Crkve – posebno jasnih izjava o vjeri i moralu – te institucionalnih struktura koje će ih zaštititi jer, suprotno onome što često čujemo iz Rima ovih dana, živimo u doba svjetovne i Crkvene popustljivosti, a ne legalizma.
Ono što je na kocki nije samo naš građanski život, koji se sada čini u krizi zbog napuštanja svojih temeljnih načela. Riječ je o vječnom životu, koji – suprotno onome što mnogi sada pretpostavljaju – zahtijeva naše krajnje razmišljanje i trud.
