Čovjek je bio na vrhuncu svoje karijere. Njegova je profesionalna karijera bila u punom zamahu, a uspjesi su se nizali jedan za drugim. Ipak, bio je cijenjen i zbog svoje ljubavi prema obitelji i žrtava koje je za nju podnosio. Premda se mnogi nisu slagali s njegovim vjerskim uvjerenjima, nitko nije dovodio u pitanje njegovu krepost ili iskrenost. Činilo se da se sve čega bi se dotaknuo pretvara u zlato.
A onda je, bez upozorenja, nastupila teška iscrpljujuća bolest. Njegovo bogatstvo i ugled omogućili su mu vrhunsku medicinsku skrb, ali mu to nije mnogo pomoglo. Njegovo se stanje neprestano pogoršavalo. Ubrzo je čovjek preminuo.
Možda ste poznavali takvu osobu. Ja jesam, i njihove su priče nedvojbeno tragedije, osobito kada supružnik i djeca ostanu žalovati zbog dramatičnog i neočekivanog odlaska. Ne možete a da se ne zapitate biste li i sami mogli postati takva osoba, unatoč relativnoj mladosti ili dobrom zdravlju. „Meni se to neće dogoditi“, govorimo. Ali mnogim ljudima za koje smo mislili da im se to nikada ne može dogoditi… dogodilo se.
Veliki francuski polihistor 17. stoljeća Blaise Pascal vrlo se lako mogao boriti s takvim mislima. Prije svoje tridesete godine dao je impresivan doprinos matematici, znanosti i filozofiji – među ostalim izradio je kalkulator koji se naziva prvim „računalom“. Sustav kočija s konjskom zapregom koji je razvio za grad Pariz donio mu je priznanje kao ocu javnog prijevoza.
Ipak, dok je ostvarivao te nevjerojatne doprinose, Pascal je trpio od bolne i sve više onesposobljavajuće bolesti, praćene snažnim migrenama, preosjetljivošću na svjetlost i zvuk, jakim bolovima u trbuhu, zubnim apscesima i naposljetku djelomičnom paralizom. Nakon četiri godine takve patnje umro je 1662. godine.
Tijekom toga razdoblja Pascal je napisao „Molitvu kojom moli Boga za dobro služenje bolešću“, upečatljivo i duhovno duboko katoličko promišljanje o ljudskoj patnji. Nova knjiga profesora filozofije Williama C. Hacketta, Pascalove molitve, donosi i samu molitvu i prosvjetljujući komentar te predstavlja vrijedan protutežu suvremenoj američkoj opsjednutosti zdravljem i dugovječnošću.
Jedna od najdojmljivijih značajki Pascalovih molitava jest način na koji francuski učenjak shvaća patnju kao nastavak Božje milosrdne providnosti:
„Ne samo blagoslovi, nego čak i nevolje koje snalaze tvoje izabranike učinci su tvoga beskrajnog suosjećanja. … Ti nisi ništa manje Bog bilo kada nas pritišćeš i odgajaš, bilo kada nas tješiš i iskazuješ nam milosrđe.“
Čak i kada prepoznajemo Božju ruku u svojoj patnji, mi moderni ljudi – štovatelji svojevrsnog katekizma udobnosti – želimo da patnja prestane, da se vratimo na ono kako su stvari prije bile.
Pascal nas potiče još dalje. Svoju bolest shvaća kao oblik božanske stege koja mu pomaže odvojiti se od zemaljskih stvari:
„Učini me nesposobnim uživati u ovome svijetu bilo zbog slabosti tijela bilo zbog žara ljubavi, tako da svoju radost mogu pronaći samo u tebi. Jer učinio si me nesposobnim uživati u udobnostima zdravlja i užicima svijeta; već si za moje dobro uništio varljive idole.“
To nas navodi na pitanje: ako nas Bog tako očito blagoslivlja materijalnim dobrima – prirodnom ljepotom, ukusnom hranom i pićem, lijepom umjetnošću – ima li smisla da od nas traži da se radi njega od njih odvojimo?
Dio odgovora čini se sastoji u tome da su stvorenja doista stvorena za našu sreću, ali su također namijenjena tome da u nama pobude zahvalnost i štovanje:
„Da, Gospodine, priznajem da sam zdravlje smatrao dobrom. Ne zato što je ono lako sredstvo da ti korisno služim, da tvojoj službi posvetim više brige i budnosti te pomažem drugima, nego zato što sam zahvaljujući njemu mogao s manje ograničenja prepustiti se obilju životnih užitaka i bolje uživati u njegovim razornim radostima.“
Pascal shvaća da je njegovo cijenjenje dobrih stvari često zaklanjalo Boga.
Ali postoji još nešto. Manja, prolazna dobra pružaju nam priliku da ih ispravno vidimo u odnosu prema Bogu, beskrajnom i vječnom dobru.
„Oduzmi mi, Gospodine, tugu koju mi moje sebeljublje nanosi zbog moje patnje“, moli Pascal. „Kako dobro poznajem stvari ovoga svijeta koje ne mogu ispuniti težnje srca koje nije zaokupljeno tvojom slavom! Oduzmi ih!“
Patnja je Pascalu jasno pokazala da se nalazimo pred izborom: Bog ili stvari. On je izabrao Boga.
„Stoga, Gospodine, učini da se, upravo ovakav kakav jesam, suobličim tvojoj volji i da, budući da sam ovako bolestan, mogu slaviti tebe u svojim patnjama.“
To možemo razumjeti i na prirodnoj razini. Brak je uzbudljiv kada smo mladi i strastveno zaljubljeni u svojega novog supružnika. To uzbuđenje tijekom godina slabi kako prisnost, djeca i životne praktične okolnosti opterećuju tu romantičnu predanost. Ipak, pozvani smo ostati vjerni, svakoga dana reći: „Biram tebe“, i postupati u skladu s tim. Tada se ljubav ili pokaže istinitom ili se razbije o hridi života.
Ljubiti i biti ljubljen kada se baš i ne osjećamo tako, ili kada smo duboko ranjeni – upravo je to lijepo, preobražavajuće i znak milosti.
U svojoj „nepravodobnoj“ patnji Pascal prepoznaje da bol i smrt, daleko od toga da su nešto od čega treba bježati pod svaku cijenu, zapravo mogu biti snažna i otrježnjujuća sredstva koja nas čine svetima:
„Ne tražim da budem pošteđen boli, jer ona je nagrada svetaca. Učini kako želiš. Daj mi ili oduzmi, ali uskladi moju volju s tvojom… neka budem spreman primiti odredbe tvoje vječne providnosti i s jednakom ljubavlju prihvatiti sve što dolazi od tebe.“
Naša suvremena opsjednutost zdravljem i dugovječnošću pogrešan je pokušaj zaobilaženja upravo onih sredstava po kojima smo najprisnije sjedinjeni s Kristom; ona je odbijanje da se u svojoj slabosti i konačnosti otvorimo Bogu.
Premda su zdravlje i dug život istinska dobra, neuredna usredotočenost na njih niječe činjenicu da upravo u patnji i ranjivosti susrećemo Krista. Upravo ondje najviše učimo primati njega i njegovu posvećujuću snagu.
Bol i smrt, bilo da dođu danas ili za nekoliko desetljeća, čak i kada nam se čine kao teret, mogu biti milost.
