Katoličku se Crkvu često naziva „Crkvom u koju svi dolaze“. Razlog je vrlo jednostavan: u Crkvi obično nećete pronaći predstavnike samo jedne etničke skupine, nacionalnosti ili društvenog sloja. Članstvo u Katoličkoj Crkvi rijetko se temelji na poticanju ljudi „poput nas“ da se pridruže, a odvraćanju onih koji su „drugačiji“. Ali što je s razlikovanjem između onih koji prihvaćaju nauk Crkve i onih koji ga ne prihvaćaju?
Na Zapadu, barem, živimo u Crkvi koja je vrlo nesklona učiniti da se itko osjeća nelagodno. Doista, sveti Pavao bio je odlučan u tome da njezini članovi nikada ne smiju nikoga činiti manje vrijednim na temelju toga jesu li muškarci ili žene, robovi ili slobodni, bogati ili siromašni, Židovi ili Grci: jer smo „svi Jedan u Kristu Isusu“ (Gal 3,28). Ali u drugoj poslanici Pavao iznosi posve drukčiji pogled na duhovne i moralne razlike:
„I još se uznosite! … Pisah vam u poslanici da se ne družite s bludnicima – dakako, ne općenito s bludnicima ovoga svijeta, ili s lakomcima, grabežljivcima i idolopoklonicima, jer biste inače morali iz svijeta izići. Nego vam napisah da se ne družite s onim koji se bratom zove, a bludnik je, ili lakomac, ili idolopoklonik, ili pogrđivač, ili pijanica, ili grabežljivac; s takvim ni jesti. Što se mene tiče, zar da sudim one vani? Ne sudite li vi one koji su unutra? One vani sudit će Bog. ‘Iskorijenite opakoga iz svoje sredine!’“ (1 Kor 5)
Gdje je taj duh u naše vrijeme? Čini se da su čak i naši katolički vođe više zabrinuti zbog toga da se svi u Crkvi osjećaju ugodno nego zbog inzistiranja na istinskoj duhovnoj i moralnoj predanosti Isusu Kristu. Zato nam se neprestano govori da ne sudimo, premda nas sveti Pavao potiče da jasno razlikujemo dobro od zla. Zato također u golemoj većini katoličkih biskupija i župa rijetko čujemo upozorenja protiv onih oblika nemorala koje, unatoč Kristovoj osudi, dominantna kultura opravdava, pa čak i hvali.
„Svi su dobrodošli“, kaže jedna crkvena pjesma. „Svi su dobrodošli na ovome mjestu.“ Ali zapravo to nije istina. Dobrodošli su samo grešnici koji se kaju. Oni koji ustrajavaju u tvrdnji da su učenja Kristove Crkve pogrešna, oni koji zlo nazivaju dobrim i tako žive, zapravo čine jedan oblik „grijeha protiv Duha Svetoga“. Sam je naš Gospodin jasno rekao da se taj grijeh ne može oprostiti (usp. Mk 3,28-30; Mt 12,31-32). Rekao je to zato što su ga farizeji optužili da djeluje snagom zloga duha; drugim riječima, dobro su nazvali zlim, a zlo dobrim. Upravo se isti grijeh zapanjujuće često čini čak i unutar Crkve, kada se ono što Crkva naučava naziva zlim, a ono što Crkva osuđuje dobrim.
Razlog zbog kojega je taj grijeh neoprostiv krajnje je jednostavan: on grešnika zatvara pred milošću i onemogućuje mu da se pokaje i povjeruje Evanđelju (Mk 1,15). Bez pokajanja nema nade.
Opasna igra
Nema nikakve sumnje da članovi Crkve često pokazuju tek slabo protivljenje grijesima koji su ukorijenjeni u dominantnoj kulturi i koje ta kultura čak časti, premda su upravo iz nje pozvani izići. Katolici vezani uz kulturu glavni su razlog zbog kojega Crkva uvijek iznova treba reformu. Tako je bilo sa svjetovnim bogatstvom i vremenitom moći biskupa tijekom srednjega vijeka; tako je i danas s nadmoćnim seksualnim izobličenjima našega vremena.
Parafrazirajući Douglasa Farrowa, koji je pisao u časopisu First Things, u nekom trenutku, kada se suočavamo s grešnikom koji odbija prihvatiti opomenu, potrebno je reći: „Dosta s praćenjem.“ Ili, kako sveti Pavao kaže u drugom dijelu poglavlja iz kojega sam već citirao: „U ime Gospodina Isusa, kada se saberete vi i moj duh, snagom Gospodina našega Isusa, predajte takvoga Sotoni na propast tijela, da bi se duh spasio u dan Gospodina Isusa“ (1 Kor 5,4-5).
Umjesto toga, naša suvremena katolička praksa – koju prečesto potiču čak i najviši crkveni autoriteti – sastoji se u tome da „iskazujemo milosrđe“ tako što odbijamo jasno izreći istinu, nadajući se da će se, ako samo dovoljno dugo zadržimo one koji ustrajavaju u prepravljanju Božje volje, dogoditi jedno od dvoga: ili će na njih nekako prijeći nešto veće razumijevanje „ideala“ našega Gospodina, ili će Crkva ukloniti problem tako što će promijeniti svoj nauk.
U međuvremenu, nažalost, Crkva (u svojim članovima) neprestano propušta svjedočiti i stoga nastavlja slabjeti – ubrzano se raspadajući jer se iznova nalazi u situaciji opisanoj starim izrazom: „vlastitom bombom dignuta u zrak“.
Kad sve drugo zakaže
Kada sve drugo zakaže (a doista je sve drugo zakazalo), katolici se moraju vratiti Kristovu putu. To uključuje tri temeljna razlikovanja koja Crkva uvijek zanemaruje na vlastitu opasnost. Moramo:
Razlikovati grešnike koji padaju od grešnika koji odbijaju ustati. Prvi, premda ostaju grešnici, upravo su ono od čega je Crkva sastavljena. Oni prihvaćaju ono što Crkva naučava, pokušavaju, manje ili više ustrajno, rasti u poslušnosti Božjoj volji i mogu imati golemu korist od pripadnosti Crkvi. Ovi drugi, međutim, ne prihvaćaju i odbijaju poslušati te stoga od Crkve ne mogu imati nikakve koristi.
Prepoznati razliku između prihvaćanja onoga koji se kaje i prilagođavanja onome koji se ne kaje. Ponuditi otkupljenje prihvaćanjem onoga koji se kaje upravo je poslanje Krista i njegove Crkve. Prilagođavati se onima koji odbijaju priznati da im je potrebno oproštenje neizbježno potkopava to poslanje, jer time Božju Riječ pretvara u ruglo.
Proniknuti u ponor koji dijeli ljubav od „ugodnosti“. Biti milosrdan – odnosno ljubiti – znači željeti dobro drugoga; to zahtijeva da poznajemo istinu kako bismo drugima mogli pomoći da napuste sve te jeftino ponuđene krivotvorine dobra i tako postanu grešnici koji se kaju. Biti „ugodan“ znači samo učiniti da se drugi osjećaju ugodno, što je za sve nas vrlo često upravo suprotno od onoga što nam je potrebno.
Ljubav je ukorijenjena u hrabrosti; „ugodnost“ u kukavičluku. Ljubav pruža uzvišeni dar, ali i zastrašujući izazov milosrđa, čije prihvaćanje zahtijeva skrušenost. No „ugodnost“ uništava milosrđe miješajući ga sa svjetovnom udobnošću. Ona nagriza našu ljubav prema Kristu tako što ga redefinira i čini sličnijim nama – a vjerujte mi, mi smo daleko manje vrijedni ljubavi.
Moramo dopustiti da naše „da“ bude „da“, a naše „ne“ „ne“ (Jak 5,12). Samo mlaki čine da njihovo „da“ postane „ne“, a njihovo „ne“ „da“, kako im odgovara. To je reforma koja je Crkvi potrebna u naše vrijeme; i potrebna joj je očajnički.
To je ono na što je sveti Petar upozorio govoreći o „lažnim prorocima“ na kraju dramatičnoga drugog poglavlja svoje Druge poslanice. „Obećavaju im slobodu“, napisao je, „a sami su robovi pokvarenosti.“ Potom je rekao: „Dogodilo im se što veli istinita poslovica: ‘Pas se vraća na svoju bljuvotinu, a oprana se svinja valja u blatu.’“
To odbijanje zahtjeva da se čovjek želi preobraziti u Kristu više ne može biti put Crkve u naše vrijeme. Njezini članovi moraju ponovno naučiti isključiti one koji odbijaju odgovoriti na Božje milosrđe, kako takvi ne bi od Evanđelja načinili kaljužu i zagadili Božje djelo na samome njegovu izvoru.
