Papa ima jedinstvenu poziciju u cijelom svijetu. Niti jedna druga postojeća vjerska ili građanska vlast nema vodstvo koje traje dvije tisuće godina poput Katedre sv. Petra. Nijedan drugi vjerski vođa ne predstavlja više od milijardu ljudi u uzastopnoj ulozi koju je utemeljio sam Isus Krist. Koji vođa tako dugotrajne organizacije s tako ogromnim globalnim razmjerima i autoritetom može s pravom tvrditi da posjeduje karizmu nepogrješivosti?
Petrov nasljednik na jedinstven način ispunjava uzastopnu ulogu koju je utemeljio sam Isus Krist —izabran je biti stijena na kojoj je izgrađena Crkva, čuvar ključeva kraljevstva (v. Mt 16, 17-19), pastir Božjeg stada (v. Iv 21, 15-17), vidljivi izvor jedinstva i zaštitnik pologa vjere (istine). Papa i hijerarhija Crkve određeni su od Boga održavati Kristovu vidljivu prisutnost i jedinstvo među vjernicima.
Budući da papa ima karizmu nepogrješivosti, neki smatraju raskolničkim ili heretičkim dovoditi u pitanje, izazivati ili kritizirati papu, čak i kada on ne vrši tu karizmu unutar strogo definiranih uvjeta. Papa ima poseban dar od Krista kao nasljednika sv. Petra (KKC 891), moramo se zapitati u čemu se sastoji ta nepogrješivost i je li onda ovaj papa, ili bilo koji papa, izvan nadzora i kritike?
Nepogrešivost je pojam koji se mora definirati. Na primjer, to ne znači da je papa bezgrješan, ili, isto tako, da sve što kaže ili učini bez grješke. Ne može predvidjeti rezultate bejzbolske utakmice ili vrijeme za sljedeći tjedan. Papinu nepogrješivosti Crkva pomno definira što ona jest, a što nije.
Prema Katekizmu Katoličke crkve, koji citira Prvi vatikanski sabor:
„Rimski prvosvećenik, glava biskupskog zbora, ima tu nezabludivost snagom svoje službe kada, kao vrhovni pastir i učitelj svih vjernika, koji svoju braću utvrđuje u vjeri, proglašuje konačnim nauk vjere ili morala…“ (KKC 891).
Uvjeti za nepogrješivost su sljedeći: 1) djeluje slobodno kao vrhovni pastir, govoreći ex cathedra i pritom ne izražavajući svoje osobno mišljenje; 2) kada namjerava definirati doktrinu obvezujuću za sveopću Crkvu i koja se odnosi na crkveni polog vjere; i 3) kada se definicija odnosi na nauk i u skladu je s trajnom tradicijom Crkve glede vjere i morala. Ovo je vrlo jasni kriteriji na koji su se pape u povijesti Crkve rijetko pozivale.
Naravno, papa može slobodno izražavati svoje mišljenje i poučavati o bilo kojem pitanju, ali nepogrješivost se ne proteže na područja koja su strana vjeri i moralu – poput znanosti, klimatskih promjena ili imigracije. Kada papa uči ili ne govori ex cathedra, mogu li kler i laici analizirati, ispitivati, pa čak i kritizirati Svetog Oca? Odgovor je potvrdan, ali, svakako, uz poštovanje Katedre sv. Petra i poštovanja prema Petrovom nasljedniku.
U Svetom pismu čitamo da je Pavao, koji nije bio „čuvar ključeva“, smatrao potrebnim javno kritizirati samog Petra. Petar je naučavao istinu o obrezivanju i potpunom prihvaćanju neobrezanih pogana u Crkvu. Ali Petar, iako je naučavao istinu, ponašao se licemjerno, ne živeći istinu koju je ranije naviještao. Sv. Pavao ga je prozvao: „A kad Kefa stiže u Antiohiju, u lice mu se usprotivih jer je zavrijedio osudu…“ (Gal 2, 11).
Ovo su zaista jake riječi. Sv. Augustin, pozivajući se na ovaj odlomak, kaže: „Petar je dao primjer nadređenima: ako u bilo kojem trenutku zalutaju s pravog puta, ne smiju odbiti da ih njihovi podanici ukore“.
Na sličan je način Toma Akvinski, pozivajući se na Poslanicu Galaćanima i riječi svetog Augustina, napisao: „Ako je vjera ugrožena, podanik treba čak i javno ukoriti svog prelata. Stoga ga je Pavao, koji je bio Petrov podanik, javno ukorio zbog neposredne opasnosti od sablazni“.
Klasičan primjer kritiziranja pape nalazimo kod sv. Katarine Sijenske, koja je oštro ukorila papu Grgura XI. i naposljetku ga uvjerila da se vrati iz Avignona u Rim. U vezi s hrabrim upozorenjem sv. Katarine, prethodno sam izjavio:
„Može li itko zamisliti ženu iz XIV. stoljeća koja prekorava papu, pogotovo tako strogim tonom? I zamislite, ne samo da je proglašena svetom, nego je proglašena i crkvenom naučiteljicom! Toliko o papinoj izolaciji od prijekora i kritika“ (iz knjige Upon This Rock: St. Peter and the Primacy of Rome in Scripture and the Early Church).
Kada je papa Benedikt XVI. 2007. objavio svoja tri sveska Isus iz Nazareta, rekao je, odmah u uvodu prvog sveska (XXIII-XXIV), da ljudi mogu slobodno kritizirati njegovo djelo, budući da ono „ni na koji način ne spada pod nauk crkvenog Učiteljstva”.
Papa Franjo je tijekom putovanja zrakoplovom, 10. rujna, dao intervjuu u kojem je progovorio o papinoj nepogrješivosti: „Ne sviđa mi se ovaj aspekt papinstva, kritiziram ga, govorim o njemu…. To je jasno: poštena kritika uvijek je dobro primljena, barem kod mene“.
Kritika pape nikada ne bi trebala proizaći iz puke reakcije na nešto što kaže ili učini. Ako je moguće, kritika bi trebala biti utemeljena na poznavanju činjenica i s pozicije poštovanja – i priopćena kroz odgovarajuće crkvene kanale.
U Katekizmu Katoličke crkve isto tako čitamo:
„Prema znanju, stručnosti i ugledu kojima raspolažu, vjernici imaju pravo, a katkada i dužnost, da svetim pastirima očituju svoje mišljenje o onome što je za dobrobit Crkve, i da to mišljenje – čuvajući cjelovitost vjere i ćudoređa kao i poštivanje prema pastirima te pazeći na zajedničku korist i dostojanstvo osoba – priopće i drugim vjernicima“ (KKC 907).
Poštivanje službe (hijerarhije) i poštovanje prema njezinom službeniku obaveza je svih vjernika; ali od vjernika se nikada ne zahtijeva slijepa poslušnost ili pokorna pokornost. I premda je kritika s poštovanjem u djelokrugu katolika, posebice biskupa i prelata Crkve, ne treba napominjati da je pogrješno nijekanje autoriteta pape ili njegove službe, ili izazivanje ili poticanje podjela ili raskola.
