Čini se da suvremeni Zapad vodi uvjerenje da svaki pomak u vrijednostima dominantne kulture predstavlja moralni napredak. Svatko tko proučava povijest trebao bi znati da to nije istina, ali elite gotovo svakog razdoblja imaju tendenciju da budu ponosne i tašte, čineći da je u njihovom posebnom slučaju svaka nova želja automatski popraćena superiornim moralnim senzibilitetom. Nažalost, kultura u kojoj se moralni korijeni prvenstveno nalaze samo u ispunjenju naših želja još teže nastoji izbjeći zbrku oko toga što je dobro.
Trebalo bi biti očito da je naš neprestano promjenjivi moderni moral previše pogodan i samo veličajući. Ako vjerujemo da najnoviji uzrok nastanka dominantne kulture predstavlja evolucijski vrhunac moralne svijesti, tada nikada neće biti moguće utvrditi da je naša dominantna suvremena kultura pogrešna u bilo kojem od svojih moralnih sudova. Moral se svodi na volju privilegiranih klasa, što jednostavno znači da se same kategorije „dobro“, „zlo“ i „moral“ učinkovito uklanjaju. Sve što je preostalo jest školovanje moralnih neistomišljenika u skladu sa široko podijeljenim stavovima „boljih“ ideja.
Naravno, to je oduvijek bio način na koji mnogi, možda čak i većina ljudi dolaze do nepromišljenog osjećaja dobrog i neispravnog, odnosno postupnim shvaćanjem, stalnim kulturnim ojačavanjem, onoga što je prihvatljivo onima koji su na vlasti. Stoga, ako dominantna klasa nema neovisni izvor uvida u prirodu ispravnog i neispravnog – ako ne postoji obrazac razmišljanja o onome što nam je kroz prirodu otkrio Stvoritelj, ili nema uvjerljivih tvrdnji određenih Božanskih objava, ili opet nikakvo priznanje da smo išta drugo osim čisto materijalnih bića – tada se moral svodi na praktičnost. S obzirom na nezaobilaznu društvenu prirodu ljudskog života, ta će se pogodnost uvijek oblikovati u skladu s onim što služi interesima dominantnih klasa.
Odakle započinje zadatak „davanja laži“ takvoj samozadovoljnoj grupi? Istina je da naša vlastita ljudska priroda nudi brojne znakove, upozorenja i pouke o moralu, počevši od instinktivnog poimanja svakog djeteta prema ono što je „pošteno“ ili „nepravedno“, zajedno s našim zajedničkim iskustvom neuređenog karaktera vlastitih želja. Ako su dominantne klase zaslijepljene materijalizmom, vlastitim interesom i zadovoljenjem nereflektirajućih želja, tada je dominantnim klasama dovoljno lako kontrolirati stvari poput obrazovanja, oglašavanja, medija, zakona i normi ljudskog prihvaćanja kako bi utišali ili izmijenili svjedočanstvo naše vlastite prirode.
Početak morala
Ipak, jedna od stvari koju mi se čini prilično lakom za opovrgavanje (jer negdje moram započeti) je ideja da elite u našem dobu dublje vide moralnu stvarnost nego što je to itko vidio u bilo kojem prethodnom razdoblju. To se ne može samo pretpostaviti. Otprilike četiri tisuće godina pisane povijesti koju bismo trebali istražiti, u njoj bi trebali moći pronaći dokaze o dubljem prodiranju u prirodu ljudske osobe i u principe morala. Ipak, nije li naše doba u usporedbi s prošlim vijekom jedinstveno usmjereno na materijalizam koji, doveden do svog logičnog završetka, onemogućava uopće razumljiv govor o moralu?
Drugim riječima, umjesto da odobravamo prvo načelo suvremenog diskursa – da su najnovije ideje uvijek najbolje – mogli bismo se započeti osvrtati kroz vrijeme da vidimo koliko su ljudi mogli steći uvida u korijene etike u dugom razdoblju povijesti prije naše vlastite. U takvoj studiji neizbježno se postavljaju dva pitanja: (1) Jesu li postojale prethodne kulture u kojima su proučavanje i razmišljanje o samoj prirodi doveli do dubljeg poimanja onoga što je „dobro” i kako bi trebalo procijeniti razliku između dobra i zla? I, (2) je li bilo prošlih trenutaka u kojima je sam Bog poduzeo izvanredne mjere kako bi nam otkrio više o svojoj prirodi i našoj, a time i o onome što tvori dobrotu u oba slučaja?
Prvo na što naiđemo, kada se vratimo koliko god možemo našoj povijesnoj građi, jest da su ista osnovna moralna pitanja (a samim tim i duhovna pitanja, jer moral nije relevantan za ono što je čisto materijalno) bila prepoznata, reflektirana, pa čak i kodificirana na razne načine sve dok postoji bilo koji oblik povijesnog zapisa. Druga stvar koju nalazimo jest da se ozbiljna moralna promišljanja nisu mnogo promijenila, osim pod pritiskom određenih povijesnih okolnosti u kojima se velik broj vrlo vjerodostojnih svjedoka uvjerio, znakovima i čudima koja uvelike nadilaze ljudski modus, da je sam Bog je uzeo „stvari u svoje ruke“ u razjašnjavanju spornih problema.
Vratimo li se dvjesto godina unazad do takozvanog prosvjetiteljstva, petsto godina do protestantske pobune, sedamsto godina do vrhunca kršćanske moralne sistematizacije, četrnaest stotina godina do takozvanog mračnog doba, više od dvije tisuće do vrhunca rimske civilizacije, dvije i pol tisuće godina do početaka grčke filozofije i drame, tri tisuće i šesto godina do egzodusa Židova iz Egipta ili podrijetla dinastijske Kine, ili četiri tisuće godina do srednjeg kraljevstva u Egiptu ili Hamurabijeva zakonik u Babilonu – bez obzira koliko daleko možemo pratiti stvari kroz spise koji su preživjeli, u njima nalazimo ispunjenje dviju tvrdnji: prvo, da se ljudi svakog razdoblja (na kraju) hrvaju s vrlo sličnim nizom moralnih pitanja; i drugo, da je ljudsko promišljanje o „prirodi stvari“ odvelo ljude samo do ovog našeg trenutka a ne dalje, dok su bljeskovi dubljeg razumijevanja prošli kroz ono što bismo s pravom mogli nazvati otkrivačkim događajima.
Kroz povijest, vidimo da su se ljudi bavili istim moralnim pitanjima, pa čak su i pokušavali kodificirati inteligentan odgovor na osobne i društvene izazove moralnog ponašanja. Štoviše, čak se i na modernom svjetovnom Zapadu (koji će se smatrati beznadno zastarjelim i arhaičnim za dvadesetak godina) osim nastojanja da se osoba redefinira isključivo u materijalnom smislu, nalazimo, barem apstraktno, jednako velik naglasak na dobro i krivo. Čak su naše vlastite elite inzistirale na tome da svaku razliku u mišljenjima stave u moralni okvir i osuđuju neistomišljenike kao moralne protivnike. Ipak, istovremeno su odlučujući pomaci – pod kojima mislim na očito povišenje moralnog aspekta u ljudskom životu i diskursu – izuzetno rijetki. U svakom slučaju, nema dokaza osim tvrdnji onih koji su na vlasti da se sada događa jedna od onih izuzetno rijetkih povijesnih promjena.
Primjer Starog zavjeta
Vrijedno je pažljivo pogledati moralni odraz i moralno naslijeđe prepisano u zakone tijekom raznih razdoblja i kultura svjetske povijesti. Ako to učinimo, otkrit ćemo da se ideje mudraca i filozofa u različitim vremenima i mjestima (iz iskustva ljudskog života) čine izuzetno slične našima, ali da se prva značajnija eksplozija moralne i duhovne svijesti, razmišljanja, podučavanje i pisanje dogodili izravnim rezultatom iskustva židovskog naroda prije nekih tri i pol tisuće godina.
Koliko nam je poznato Petoknjižje – Postanak, Izlazak, Levitski zakonik, Brojevi i Ponovljeni zakon – predstavlja najstarije knjige u Bibliji. Tradicija sugerira da su osnovni tekstovi sastavljeni pod Mojsijem oko 1500 g. pr. Kr. (u Brojevima postoje dokazi koji potkrepljuju ovu tvrdnju), nesumnjivo sa zapisima i tradicionalnom sviješću o prošlim iskustvima. Čak i u obliku u kojemu sada posjedujemo ove knjige, neki dijelovi datiraju pouzdano oko 800 g. pr. Kr., iako je nemoguće dokazati datiranje u cjelini mnogi su dijelovi stariji od 500 g. pr. Kr. Dakle, Petoknjižje je staro između 2500 i 3500 godina, što predstavlja kolektivno sjećanje koje se u nekim tekstovima može proširiti stoljećima unatrag.
Ipak, Petoknjižje je prepuno istih moralnih pitanja koja danas zaokupljaju ljude diljem svijeta – ubojstva, krađe, seksualno ponašanje, raspodjela bogatstva, bračni i obiteljski problemi, ophođenje prema susjedima, socijalna etika, ophođenje sa siromašnima i sa strancima, ponašanje u komercijalnim transakcijama, moralni aspekt politike, problemi moralnog ponašanja u poštivanju određenih zakona, pravedno kažnjavanje… – a da ne spominjemo pitanje tko je ovlašten sve to raspodijeliti u osobno, socijalno, ekonomsko-političko, pa čak i vjersko ponašanje. Sve počinje s problemima ponosa i požude, zajedno s grijesima ubojstva i krađe, u samoj Knjizi Postanka. Štoviše, sve ove knjige, što danas nazivamo Starim zavjetom, odražavaju snažnu zaokupljenost odnosom dobra i zla u jasno prepoznatom i priznatom duhovnom kontekstu – bez kojeg se nikako ne mogu postaviti pitanja dobra i zla.
Jednostavni primjeri
Nedavno sam čitajući Levitski zakonik ponovno došao do propisa za čistoću i nečistoću (početak u 11. poglavlju), pa mi je palo na pamet da se zapitam je li ta stroga pravila nametnuo Gospodin preko Mojsija i Arona samo da bi navikao ljude da uzimaju u obzir veličinu Boga u svemu što čine. To bi sigurno moglo biti točno s obzirom na posebne koristi koje se mogu vidjeti u svakom propisu. Mojsijev teret bio je nositi se s ljudima koji su još uvijek imali vrlo malo iskustva s konceptom osobnog Boga koji je stvorio i vladao svim stvarima – zakonodavca i suca kojem je zapravo bilo stalo do toga da oni koje ljubi, razlikuju što je dobro ili loše, a sve u skladu s naravi koju im je dao.
Postoji temeljna osnova za ljudski moral o kojoj se govori u knjizi Postanka, u kojoj ima pojava dubokog razumijevanja naravi zločina i grijeha. Štoviše, već u Levitskom zakonu (pogl. 26) Bog upozorava na kaznu zbog neposluha Njegovim zakonima, uključujući progonstvo iz zemlje koju je pripremio za svoj narod. Kazna se otkriva kao mehanizam za vraćanje zavaranih ljudi samima sebi. U Mojsijevom zakonu postoji nešto vrlo duboko na djelu, što postaje mnogo eksplicitnije s dolaskom Mesije. Poanta je da postoji ogromna unutarnja dinamičnost koja se nalazi u ovim vrlo rano napisanim razmišljanjima o ljudskom moralu. U Petoknjižju postoji dinamika koja usmjerava dubine naše ljudske prirode, našeg odnosa s Bogom kroz iskušenja i iscjeljenja sakralnim pokajanjem.
Nema ničega primitivnog u ovome. Na poganskom načinu razmišljanja to se već može promatrati kao zdrava psihologija. Štoviše, ista dubina misli očita je u razmatranju ljudskih odnosa s drugima, uključujući žene i djecu. Već u Brojevima ( pogl. 35) Bog inzistira na tome da krivnju zločinca mora potvrditi više svjedoka. U Ponovljenom zakonu (pogl. 18) on zabranjuje gnusne prakse spaljivanje vlastite djece kao žrtveni prinos (praksa koja se, pretpostavljam, često smatrala prikladnom pod poganskim „bogovima“, slično kao i pobačaj). U 19. poglavlju govori se o uspostavljanju utočišta kako bi se osigurala sigurnost onima koji nehotice ubiju drugu osobu, bez prethodne zlobe, za razliku od onih koji napadaju sa zlom namjerom. Također, utvrdimo da je duboko pogrešno tajno premještati susjedovu među kako bi se „povećao“ nečiji posjed.
U knjizi Ponovljenog zakona naglašava se cjeloviti pristup moralu. U četvrtom poglavlju Židovi su upozoreni da je moralni zakon trajan, nepromjenjiv, dio same prirode i tkiva stvarnosti. Moraju ga čuvati, bez dodavanja i promjene, moraju podučavati svoju djecu, moraju izbjegavati bilo koji oblik idolopoklonstva, bilo lažnih bogova ili pukog posjeda. Međutim, predviđa se da će pasti u grijeh, ali također da će se vratiti Gospodinu. Napokon, od 32 do 40 retka se iznosi očit argument ljudima da niti jedan narod nije imao Boga koji im je činio znakove i čudesa kao što je Gospodin činio za židovski narod. Nije ni čudo što imamo takvu eksploziju duhovno moralne misli!
Zaključak
Za Židove, kao i za kršćane, moral je čvrsto ukorijenjen ne samo u tome tko smo mi, već i u tome tko je Bog, koji je u stvari stvorio cjelokupno tkivo stvarnosti unutar kojega ljudska osoba djeluje, vršeći istinsku ljudsku slobodu kao odgovor na istinsku Božansku ljubav. U tim drevnim tekstovima postoji vrlo duboko istraživanje materijalne i duhovne stvarnosti, istraživanje koje u potpunosti zaklanja našu plitkost današnjice, dok pokušavamo iz svake moralne ljudske želje izvući moralni smisao kako smatraju naše neopravdano ponosne (i izuzetno neuke) elite. Takvi se dokazi ne mogu lako odbaciti kao „primitivni“. Ako to mislimo, možda bismo trebali započeti čitati velike pjesničke psalme, od kojih neki datiraju i do dvije i pol tisuće godina.
Naravno, za Židove je moral ukorijenjen u samome Božjem životu. U Ponovljenom zakonu (30. poglavlje) imamo poznati odlomak, koji je stari najmanje dvije tisuće godina i koji tako jasno objašnjava i duboko veže moral uz samu punoću života:
„… danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću…. Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj, ljubeći Jahvu, Boga svoga, slušajući njegov glas, prianjajući uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo….“ (Pnz 30, 15-20).
U početku sam započeo predlažući samo jedno uvodno pitanje: Jesu li naša vremena zaista toliko moralno napredna u usporedbi s ostatkom ljudske povijesti? Samo neznalice, duhovno slijepi i oni sa skrivenim motivima mogu zamisliti nešto nevjerojatno glupo poput ovoga.
