Iz evanđelja vidimo da se đavao nije bojao pismoznanca nego Isusa. Nije se bojao njihova naučavanja, nego Isusova nauka u čijem je središtu nastupajuće kraljevstvo Božje.
Naučavamo li mi danas kao pismoznanci ili kao Isus? To bi značilo: kome dajemo da dođe do izražaja, sebi ili Isusu? Kako nauk koji širimo djeluje na živote ljudi?
Prvo čitanje: Pnz 18, 15-20
Bog obećaje podići narodu takvog proroka koji će imati Božju riječ u svojim ustima.
Drugo čitanje: 1 Kor 7, 32-35
A rado bih da budete bezbrižni, (1 Kor 7, 32). Kome ugađamo u svojim brigama? Pretjerivanja u raznim ugađanjima bilo sebi, bilo drugima dovode nas do razdijeljenosti unutar nas samih. A samo nerazdijeljeno srce, odnosno cjelovito srce, može istinski biti privrženo Gospodinu.
Evanđelje: Mk 1, 21-28
Ono što čovjeka dijeli unutar njega samoga i međusobno uvijek je nešto demonsko. Isusov nastup razotkriva upravo to demonsko, koje voli biti skriveno, djelovati skriveno u svojim dijaboličnim, razdjeljujućim namjerama.
Isus naučava novi nauk koji ima u sebi snagu autoriteta koji oslobađa opsjednutog čovjeka od vlasti zlih duhova, i od svake razdijeljenosti u njegovu biću. … On je dakle onaj obećani koji ima Božju riječ u ustima.
PROSTOR CRKVE
Isusov nauk, njegova spasonosna moć… Trebamo zapaziti da su ljudi u sinagogi bili „zaneseni njegovim naukom“, jer „učio ih je kao onaj koji ima vlast, a ne kao pismoznanci“.
Naučavamo li mi danas kao pismoznanci ili kao Isus? To bi značilo: kome dajemo da dođe do izražaja, sebi ili Isusu? Kako nauk koji širimo djeluje na živote ljudi?
Ako ja želim ispasti jako pametan onda ću moguće u tome i uspjeti, ali tada sam djelovao samo ja sa nekom svojom biranom metodom (ili manom)… A osobno nisam susreo još nikoga tko se obratio po mojoj vlastitoj pameti ili mojoj pametnoj metodi.
Zamislite da netko na pozornici najavljuje nastup neke jako važne osobe i zbog te osobe skupilo se jako puno ljudi. Međutim, ovaj koji najavljuje čini nešto neobično: on naime ne prestaje s najavom. Stalno govori o toj osobi i čini to na jako zanimljiv i osmišljen način, ali to još uvijek ostaje samo na razini najave.
Okupljeni ljudi već su pomalo nestrpljivi, jer došli su vidjeti i čuti toga važnog čovjeka. Na kraju slijedi pravo razočarenje, onaj koji je tako lijepo najavljivao sve ih pozdravi, zahvali im što su došli, pozove ih da opet dođu i zatvori pozornicu. Razočarenje je potpuno, ljudi se raziđu neispunjenih očekivanja. Ipak misle: možda ćemo ga drugi put ipak vidjeti.
Ono što je trebao učiniti ovaj najavljivač to trebamo mi, a to je dopustiti Isusu da on nastupi… Trebamo shvatiti da Boga ne možemo svesti na svoju pozornicu, jer on želi čitavu pozornicu za sebe.
ĐAVAO SE NIJE BOJAO PISMOZNANACA NEGO ISUSA!
Iz evanđelja vidimo da se đavao nije bojao pismoznanca nego Isusa. Nije se bojao njihova naučavanja, nego Isusova nauka u čijem je središtu nastupajuće kraljevstvo Božje.
Pred nastupom kraljevstva Božjega biva razotkriveno i urušava se, sve do tada skriveno, kraljevstvo Sotone. Zato zloduh reagira iz čovjeka kojega je do tada imao pod svojom vlašću, jer je s Isusovim nastupom njegova vlast ugrožena, uzdrmana…
I dok se narod još pitao tko je ovaj i kakav je to silan nauk, zloduh je već znao o kome je riječ: „Znam te tko si: Svetac Božji!“
Isusov nastup, njegov nauk, kraljevstvo je Božje na djelu. Zato će na drugom mjestu pismoznancima i farizejima, koji su se kao i ovaj zloduh bunili zašto to čini, Isus reći: „Ako ja prstom Božjim izgonim đavle, zbilja je k vama došlo kraljevstvo Božje.“
AUTENTIČNO I NEOKRNJENO NAVIJEŠTATI ISUSOV NAUK!
Zadaću naviještanja nastupajućeg kraljevstva Božjega, sa njegovim jasnim znakovima, Isus je dao svojim apostolima, odnosno svojoj Crkvi. Mi tu zadaću autentično vršimo kad je njegov nauk ispred svega drugoga i kad je Isusov autoritet vidljiv na djelu.
Nekada se znaju čuti prigovori kako ljudi samo trče tamo-vamo za čudesima. To može biti opravdano u nekim slučajevima. Međutim, čini se da je lakše to ponavljati nego li se zapitati nismo li sami ponekad poput ondašnjih pismoznanaca i farizeja koji su samo prigovarali.
A naša zadaća nije prigovarati, nego naviještati jasno, neokrnjeno i bez straha od čudesa. Kad ljudi shvate da je Isus živ, te da i danas isto djeluje, događa se buđenje vjere!
Ljudi trebaju biti upoznati s Isusovom spasonosnom moći, s djelotvornošću njegova nauka. Trebaju shvatiti da je Isus i danas živ, te da i danas oslobađa od đavla.
Uvijek kad se omogući Isusu da djeluje na pozornici događa se buđenje vjere u narodu, a onda ljudi shvaćaju tko je on i šire vijesti o njemu. Tada se događa kao što smo čuli u evanđelju: „Pročulo se odmah o njemu posvuda, po svoj okolici galilejskoj.“
Zar Isus ne želi i u ovo naše vrijeme da se o njemu pročuje po svoj našoj okolici?
PROSTOR CRKVE…
Sinagoga u koju Isus dolazi postaje prostor Crkve, prostor Isusova nauka koji izbavlja čovjeka od vlasti đavla. Sjećamo se prošle nedjelje bilo je čitanje kako je Isus propovijedao evanđelje Božje – ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje. Obratite se i vjerujte evanđelju (Mk 1, 14b-15). Danas smo čuli nastavak toga i shvatili što to znači.
Isusov nastup u sinagogi otkriva nam plod toga propovijedanja, jer evanđelje Božje je slobodan, spašen čovjek. Đavao se sve do tada nije smatrao ugroženim u sinagogi, ali kad je Isus nastupio stvari se mijenjaju. S Isusovim dolaskom toga dana sinagoga se mijenja!
Sinagoga bez Isusa bila je prostor suhog ljudskog nauka i krutih pravila u kojima nije bilo mjesta ni za čovjeka ni za Boga. Ustroj koji se bio nametnuo postao je svrha samom sebi.
Međutim, kad Isus ondje stupa to postaje prostor koji izbavlja čovjeka, i u kojem ljudi susreću onoga koji ih izbavlja… Sinagoga u koju ulazi Isus je velika novost s kojom se sve mijenja.
S Isusovim nastupom sinagoga više nije mjesto čovjeka zarobljenog strahovima. Ona prerasta u prostor nastupajućeg Božjeg kraljevstva u kojem se naviješta sloboda djece Božje…
To će ubuduće postati prostor Crkve i njezina zadaća će biti upravo to što je Isus naviještao. Isusov program postat će program Crkve i ona će uspješno vršiti svoje poslanje samo ako se drži njegova programa.
I svaki put kad se ne držimo toga programa mi Crkvu opet pretvaramo u sinagogu. Zapamtimo ovo: s Isusom sinagoga postaje Crkva, a bez Isusa crkva postaje opet samo sinagoga.
Pitanje za svakog od nas: Što je uočljivije u našoj lokalnoj crkvi i zajednici: Crkva ili sinagoga? Prostor Crkve je prostor slobode djece Božje, prostor onih koji su iskusili novost i snagu Isusova nauka.
Koliko je ta novost prisutna u nama vidljivo je po stupnju slobode koja se nastanila u našem srcu… To je ono srce koje širi vijesti o tome po svojoj okolici!
Sa stranice dominkanci.hr
