Vjerujem Bogu ili vjerujem kad mi nešto treba… Bogu pripadaju zahvalna srca… Samo u jednom času, ako želim, mogu postati Božji prijatelj … – veli sveti Augustin. Pravi odnos započinje zahvaljivanjem…
To je tako jednostavno, samo trebam se prethodno odreći onog svoga što mi komplicira život, a to je najčešće tvrdoglavost u gluposti i bolest nezahvalnosti.
Današnja Božja riječ želi nas susresti s nekoliko posebno naglašenih tema koje se tiču svih nas: grijeh, teška bolest, nezahvalnost, vjera, poslušnost u vjeri, ozdravljenje, zahvalnost, pomirenje, spasenje.
BOLEST I GRIJEH… Svaka bolest je prilika povratka Bogu, jer samo čovjek koji se vrati Bogu je zaista zdrav čovjek…
Liječnik je jednom pacijentu koji se žalio na neku muklu bol kojoj je bilo teško naći uzrok rekao – Predlažem da čekamo dok se simptomi ne pokažu puno jasnije, pa da možemo odrediti uzrok i primijeniti pravu terapiju.
Mislim da je tu pogodio bit o onome na što trebamo obratiti pažnju. Svaka bolest ima svoje simptome, ali ima i svoj uzrok.
Naaman, gubavac iz današnjeg prvog čitanja iz Druge knjige o Kraljevima, jednog je dana otkrio da nešto nije u redu s njim. Primijetio je na svojoj koži promjene koje su postajale jako neugodne. Kasnije, kako su simptomi postajali sve izraženiji došao je do šokantnog zaključka da je riječ o gubi, a on da je postao gubavac.
A posljedice takve bolesti nisu bile teške samo zbog strahote truljenja i raspadanja tkiva na još živoj osobi, nego još teže je padao život u izoliranosti od obitelji i prijatelja, a na kraju i od cijele zajednice. Dakle, svaka ljudska toplina i blizina ljudskosti mogli su biti zaboravljeni…
… Nije onda ni čudo da je guba postala sinonim za teški grijeh, koji na duhovnoj razini ima iste posljedice kao ta grozna bolest, jer nas izolira od Krista i zajednice, a završava u duhovnoj smrti.
To je zacijelo bio bolan dan za Naamana, kao i za onih deset ljudi iz evanđelja, kad je svaki od njih morao prvi put priznati: Ja sam gubavac, baš kao što je uvijek bolan trenutak za muškarca ili ženu kad su prisiljeni priznati: Ja sam grešnik.
Teško je priznati, jer se treba i poniziti, ali to je najčešće jedini način koji prethodi putu ozdravljenja. To je također put potreban za ispravnu vjeru. Za zdravu vjeru također je potreban put njenog pročišćenja od svega onoga što vjera nije i što ne vodi Bogu, iako se izvanjski može vjerski doimati.
Ispravna, zdrava vjera kuša se kroz poslušnost i zahvalnost, a sama poslušnost u takvoj vjeri često ide do poniženja.
POSLUŠNOST VJERE. U vjeri je potrebno ne samo pouzdanje u onoga u koga vjerujem, nego također potrebna je vjera poslušnosti. Sjetimo se kako je Petar rekao Isusu: „Cijelu noć smo se mučili i ništa nismo ulovili, ali na tvoju riječ bacit ću mrežu:“
Naaman je vjerovao da je Elizej Božji prorok, ali trebalo je poslušati ono što mu je prorok poručio, iako to za njega zvučalo apsurdno i ponižavajuće… Čak je spočetka mislio da se prorok s njime ruga… Trebao je dakle poslušati u vjeri i učiniti ono što mu je rečeno.
Ali poslušati u vjeri značilo bi ne samo učiniti ono što Božji prorok traži (a što je znak da si povjerovao), nego također potpuno promijeniti svoj život nakon toga…
Naaman nakon ozdravljenja donosi odluku da se neće više klanjati drugim bogovima, nego samo Gospodinu Bogu kojemu služi prorok Elizej.
KAKO MI TO ZAISTA VJERUJEMO? Mi moramo znati da Bog od nas u vjeri nešto i traži kako bi se vidjelo kako mi vjerujemo…
Zdrava vjera nosi u sebi zahvalnost. Naaman je pronašao u svom ozdravljenju nešto puno više od samog fizičkog ozdravljenja. On je naime pronašao pravog Boga i novi život. To u njemu budi potrebu da pokaže svoju zahvalnost…
I Samarijanac iz današnjeg evanđelja je potaknut sličnom zahvalnošću, a koliko je bilo njegovo oduševljenje kad je ozdravio i koliko je on svjestan čiji je to dar vidi se po tome što on ima potrebu slaviti Boga.
On slavi Boga na sav glas i dolazi Isusu, baca mu se ničice pred noge i zahvaljuje mu. TAKO ispovijeda vjeru u njega i nama otkriva i tko je to Isus… On predstavlja deset posto onih koji su zahvalni jer su izliječeni od svoje gube, a zanimljivo je povući paralelu kako je otprilike isti postotak katolika koji redovito dolaze na nedjeljnu svetu misu zahvaliti.
Iako je Isus ozdravio desetoricu gubavaca, samo se jedan vratio zahvaliti se i slaviti Boga. Iako je Isus umro za spas svih ljudi velika većina uopće za to ne mari.
VJERA KOJA SPAŠAVA i VJERA KAD MI NEŠTO TREBA…
Nezahvalnost je korupcija vjere i ljudskosti…
Postoje mnogi koji tvrde da vjeruju, ali to shvaćaju na način samo kad njima nešto treba… I ovih deset gubavaca je došlo Isusu s nekom vjerom, ali ne treba zanemariti ni činjenicu da su došli pritisnuti teškom bolešću…
Zar to većina ljudi ne čini? Svi oni dođu, zavape Bogu, kad ih pritisne bolest ili neka druga nevolja, ali mali postotak ih je spreman ostati i zahvaljivati, te mijenjati život.
Dionici spasenja postaju samo oni koji znaju doći i zahvaljivati Bogu od kojega su sve primili…
U svemu što čini Bog nam otkriva svoju dobrotu…
Osjećaj zahvalnosti prema onima koji su nam učinili dobro u životu spada među temeljne značajke ljudskosti. Taj osjećaj ne čini tu osobu samo boljom i ljudskijom nego je potiče da i sama čini dobro drugima…
Šestero braće i sestara sastali se kako bi stvorili plan skrbi o svom već ostarjelom i bolesnom ocu. Međutim, nikako se nisu uspijevali dogovoriti i sve je već prerastalo u viku i međusobne optužbe o tome koliko bi tko trebao dati i koliko bi tko dana ili mjeseci trebao uzeti kod sebe oca.
Dok su se oni tako svađali i prepirali primijete kako se njihov stari otac, koji je sjedio sa strane njih i sve to slušao, nezaustavljivo počeo smijati. Začuđeni takvom njegovom reakcijom upitaju ga zašto se smije i što je to tako smiješno, dok oni razgovaraju o tako ozbiljnoj temi u vezi njega.
Draga moja djeco – odgovori im otac – smiješno mi je jer smo vaša pokojna majka i ja sami i bez škole podigli i školovali vas šestero, a znate da su s nama bili vaša baka i djed, odnosno moji roditelji.
I nikada nije bilo govora, a kamoli rasprave na temu tko bi trebao o vama ili njima brinuti. A vas se sada šest ne može dogovoriti oko mene jednoga. … Na te očeve riječi njih šestero posramljeno oboriše glave. Shvatili su koliko je otac u pravu, i koliko su se izgubili…
Nezahvalnost je, za razliku od zahvalnosti, degradacija ljudskosti, i moglo bi se reći ona je bliska družica oholosti, i ako je ona zahvatila srce onda su tu mogući najcrnji scenariji…
Nezahvalnost je potpuna suprotnost svemu onome što čovjeka čini čovjekom. Ona uništava zdravu ljubav, poštovanje, dobrohotnost, dobronamjernost, nesebičnost, požrtvovnost…
Znakovi zahvalnosti, odnosno nezahvalnosti započinju iz odnosa prema Bogu, zatim iz odnosa prema bližnjemu. Zapovijed ljubavi je zapravo na neki način govor o zahvalnosti.
Sa stranice dominikanci.hr
