„Spoznaj samog sebe” su bile riječi napisane iznad hramskih vrata proročišta u Delfima. Te su riječi koje kroz vjekove bile savjet kako steći mudrost. Bile su to riječi kojima je sveti papa Ivan Pavao II. započeo svoju veliku encikliku Fides et Ratio („Vjera i razum”).
U toj enciklici – intelektualnom pothvatu koji je trebao potaknuti renesansu u katoličkom obrazovanju, ali nažalost nije – Ivan Pavao II. progovorio je o „temeljnim pitanjima” koja „imaju zajednički izvor u potrazi za smislom koji je oduvijek blizak ljudskom srcu“. O odgovorima koje ljudi dobiju na ova pitanja, kaže on, „ovisi usmjerenje koje treba obilježiti ljudski život” tj. čemu će posvetiti svoje živote.
Ali što ako osoba nikada nije razmišljala o takvim pitanjima? Tada njegov život vjerojatno određuju implicitni i nepromišljeni odgovori koje su mu drugi dali. On vjerojatno „živi prema scenariju koji je napisao netko drugi“. Odatle i važnost „spoznaje samoga sebe” i življenja uz propitivanje savjesti – osvješćivanje pretpostavki koje pokreću nečija uvjerenja i djelovanje, a zatim imati hrabrosti podvrgnuti te pretpostavke odgovarajućoj kritici.
Za kršćane bi krajnje uvjerenje za kritiku trebalo doći iz Božanske objave i istina vjere. To je ono što znači pomno ispitivati znakove vremena – ne samo biti im podložan, nego ih pomno proučavati – „i tumačiti ih u svjetlu Evanđelja“, kako kaže poznati odlomak iz pastoralne konstitucije Gaudium et Spes.
Među velikim darovima koje su pape Ivan Pavao II. i Benedikt XVI. dali svijetu bilo je njihovo duboko razumijevanje modernosti, njezinih snaga i slabosti, te njihova sposobnost da kritiziraju modernost „u svjetlu Evanđelja”.
Jedan od velikih uvida enciklike Fides et Ratio je upozorenje Ivana Pavla II. da nije nevažno kakvu filozofiju netko nastoji ugraditi u teologiju. Doista, sva filozofija, bez obzira na izvor, mora biti podvrgnuta kritici Božanske objave, koja ne bi trebala biti talac hirova bilo koje filozofije u modi, bilo da se radi o platonizmu, aristotelizmu ili njemačkom idealizmu.
Posljednjih godina modernistička, tj. “historicistička” pretpostavka da se ljudska narav mijenja tijekom vremena uvukla se u modernu moralnu teologiju, navodeći mnoge suvremene moralne teologe i njihove učenike u crkvenim krugovima da zaključe kako je dugogodišnji crkveni nauk, čak i načela iz Svetog pisma trebaju biti revidirana s trendovima suvremenog kulturnog samorazumijevanja.
Čini se da malo tko primjećuje tko će biti osnažen ovim progresivnim političkim i društvenim projektima. Tko bi imao tehničko znanje i iskustvo da bude inženjer “napretka“? Tko ima potrebnu viziju da sažme klasnu ili kulturnu svijest doba kako bi odredio nova pravila?
Ne, to neće biti siromašni i neobrazovani koji su uvijek ovisili o lako razumljivim načelima Dekaloga i naravnog zakona. Odsada bismo ovisili o školovanoj avangardi – novoj klasi intelektualnog klerikalizma – koja bi donosila pravila i upravljala modernom birokracijom koja inzistira na napretku prema pravilima koje su sami donijeli.
Sve u korist “naroda“, rekli bi oni. Zato što znaju “volju naroda“ ne tako što stvarno razgovaraju s narodom, već što čitaju najnovije članke o “kulturi“ i “kulturnoj svijesti“ na elitnim sveučilištima.
U tom svjetlu, razmislite o suvremenim američkim “progresivnim klericima“ kao što je kardinal Robert W. McElroy, čiji odnos prema moralnom nauku Crkve ne izgleda ništa bolje od progresivističkog poštovanja prema ograničenjima koje je njihovoj volji za moć nametnuo američki Ustav. Oni su proizvod ovoga doba. U njihovoj formaciji i nastupima nalazimo rezultate američkog političkog i društvenog progresivizma i revizionističke katoličke moralne teologije. Oboje pušu isti toksični intelektualni vjetar nošen iz močvare njemačkog klasičnog idealizma.
Kao što je upozorio papa Ivan Pavao II., nije nevažno koja se filozofija ugrađujete u teologiju. I zato enciklika Fides et Ratio ostaje bitna dopuna enciklike Veritatis splendor, koja predstavlja odlučujuće riječi Ivana Pavla II. o moralnoj teologiji. Možda je vrijeme da naši biskupi ponovno pročitaju, ako je moguće, obje enciklike prije sljedeće sinode.
