Odlomak iz knige Rebuilding Catholic culture, Dr. Ryan Toppinga:
Najbolji način razumijevanja onog u što jedna institucija vjeruje jest promatrati njezine članove. Roditelji male djece to znaju instinktivno. Kada majka želi znati kako se gleda na disciplinu u jednoj osnovnoj školi, ne traži prospekt škole nego želi vidjeti učionicu. Što sve gospođa Smith očekuje od svojih učenika za vrijeme sata? To je najlakše saznati ako se promatra njezin rad. Isto bi se moglo reći i za doktrinu. Malo ljudi ima apetita za teologiju akademskog tipa, ali većina katolika se barem periodično nađe u klupi neke crkve. Što oni vide? Tu, u crkvi, u njezinoj arhitekturi, u sakralnim slikama, u svijećama, u kađenju, u glazbi, u svećenicima, u ljudima – u kratko; kroz kamen, boju, mirise, zvukove i pokrete koji skupa čini liturgiju – leži ono u čemu i vjernici, ali također i nevjernici, otkrivaju što katolici misle o slavi našega Gospodina.
Za razliku od protestanata, katolička liturgija ne gleda simbolično u prošlost. Nema nekog izgubljenog zlatnog doba za Crkvu. Kroz sakramente Krist nije ništa manje prisutan u Crkvi danas nego onda kada je hodao ulicama Jeruzalema. Misna žrtva, gdje se očituje konstantna Kristova prisutnost u liturgiji, je ono što se najviše vrjednuje među rimokatolicima ali u isto vrijeme se i najviše prezire među nevjernicima. Za nevjernike, čašćenje jedne malene hostije samo pokazuje koliko mračna može biti nečija religijska mašta. Ali ne i za katolike. Priznaš li da postoji Bog onda slijedi da bi on mogao i posjetiti svijet; priznaš li da se jednom utjelovio, zar to ne bi mogao ponoviti i tisuću puta u kruhu?
Kako je engleski književnik John Dryden (1631.-1700.) opisao u poemi The Hind and the Panther , izdanoj godinu dana nakon njegovog obraćenja na katoličanstvo:
Could he is god-head veil with flesh and blood
And not veil these again to be our food?
His grace both is equal in extent,
The first affords us life, the second nourishment.
