U kolovozu 2026. časopis America Magazine izvijestio je da su „liturgijski ratovi ponovno tu (i zapravo nikada nisu ni otišli)“. Sukob koji katolici vode, s prekidima, oko tradicionalne latinske mise i Novus Orda, Traditionis Custodesa i Summorum Pontificuma i sličnih pitanja traje gotovo šest desetljeća. No kada je riječ o pravoslavcima, izvorno liturgijsko-kanonsko razilaženje seže više od dvadeset i pet puta dalje u prošlost.
U katoličko-pravoslavnom dijalogu liturgijska pitanja obično nisu toliko sporna kao teološka pitanja. Među potonjima su papinska vlast i filioqu. Ipak, razlike u obredima mogu otežati mogućnost da različite crkvene zajednice govore o istom iskustvu bogoslužja, a u krajnjem slučaju mogu čak otežati njihovo međusobno prepoznavanje kao kršćanske braće. Stoga postupno razilaženje Istoka i Zapada zaslužuje pobliže proučavanje.
Rim i kršćanski Istok tijekom ranog kršćanskog razdoblja još su uvijek imali više toga zajedničkog nego različitog. Ipak, već su se u četvrtom stoljeću počele pojavljivati značajne razlike.
Do kraja 4. stoljeća zazivanje Duha Svetoga u euharistijskoj liturgiji bilo je naglašenije u Carigradu i grčkim Crkvama nego u zapadnim Crkvama, koje su se umjesto toga više usredotočivale na riječi ustanovljenja.
Također, tijekom druge polovice 4. stoljeća grčka je liturgija dobivala osobito profinjen oblik: odjeća poput stiharija (vrste duge tunike), himnografija poput kratkih tropara i složeno oblikovano liturgijsko posuđe bili su mnogo istaknutije značajke bizantskih obreda nego jednostavnijih latinskih obreda.
Pojavile su se i jezične razlike: premda se u Rimu u početku služilo na grčkom, latinski je uveden u 3. stoljeću i do 4. stoljeća postao je prevladavajući jezik. U izražavanju svoje vjere Zapad je prednost davao prednicejskom Apostolskom vjerovanju („Rimskom simbolu“), dok su Grci prihvatili Vjerovanje oblikovano u Niceji.
Do kraja 7. stoljeća Istok i Zapad već su imali različite molitve, himne, kadence, pa čak i ikonografiju. A do 9. stoljeća Zapad je u euharistiji prešao na beskvasni kruh, dok je Istok zadržao kvasni kruh. Sve je to pridonijelo tome da se rimski obred oblikuje kao različit od bizantskoga.
Istodobno su se od 4. stoljeća nadalje na Istoku i Zapadu razvijali izrazito različiti stavovi prema kleričkom celibatu. Svećenicima u zajedništvu pravoslavnih Crkava bilo je dopušteno ženiti se prije ređenja. Rim je, međutim, nastojao učiniti celibat univerzalnim pravilom. Do 8. stoljeća papinski su dekreti učvrstili zapadnu praksu.
S druge strane, Apostolski kanoni, koji su na Istoku imali veći autoritet, zabranjivali su klericima da se zbog celibata razvode od svojih žena – pod prijetnjom izopćenja – dok je Gangarska sinoda proklela neke radikalne zagovornike kleričkog celibata. Na Trulskom saboru iz 692. godine, održanom za cara Justinijana II., istočne su Crkve ograničile obvezni celibat na biskupstvo.
Te su se razlike dugo mogle podnositi. No u 11. stoljeću, kada su kulturni kontakti postali sve rašireniji, kombinacija dotadašnje izoliranosti i iznenadnog intenzivnog kontakta dramatično je pogoršala odnose između Istoka i Zapada. Dugotrajne razlike u crkvenoj disciplini – beskvasni nasuprot kvasnom kruhu, post i klerički celibat – tada su izašle na vidjelo na vrlo izražen i bolan način.
Carigradski patrijarh Mihajlo Kerularije 1053. godine polemički je pisao papi Lavu IX., kritizirajući uporabu beskvasnoga kruha (azima) u euharistiji i subotnji post. A zloglasni raskol iz 1054. godine bio je barem djelomično potaknut sporovima oko celibata i azima.
Popis liturgijskih prigovora samo je rastao nakon raskola. Do 1438. godine među novim prigovorima katolicima nalazili su se „štovanje trodimenzionalnih likova, kao i ikona ili umjesto njih; umnažanje oblika monaškoga života; uporaba okruglih, a ne četvrtastih patena za misu“, kao i „prigovor da rimskoj liturgiji (kako je tada bila oblikovana) nedostaje izričita epikleza, odnosno posvetna molitva Duhu Svetomu nad kruhom i vinom“.
Ta se posljednja primjedba aktivno iznosila još 1848. godine. Pravoslavni patrijarsi optužili su da „Rimska Crkva ne samo da iz svojega liturgijskog kanona, prema prijedlogu skolastika, odbacuje drevni i apostolski zaziv Duha Posvetitelja te bijedno osakaćuje Žrtvu u njezinu najbitnijem dijelu, nego i žurno nastoji izbaciti ga iz liturgija drugih kršćanskih zajednica“.
Sljedeći veliki preokret bila je reforma samoga latinskog obreda putem Novus Ordo Missae iz 1969. godine, nakon Drugoga vatikanskog sabora. Promjene u novoj misi pravoslavci su uglavnom primili negativno, kao i mnogi tradicionalni katolici. Među promjenama bile su prijelaz s latinskoga na narodni jezik; manje genufleksija; slavljenje versus populum umjesto ad orientem (usmjerenosti prema istoku, odnosno oltaru, koja je dugo bila zajednička i pravoslavcima); pričest na ruku umjesto isključivo na jezik; žene kao čitačice i izvanredne djeliteljice pričesti; izmjena ili izostavljanje mnogih dotadašnjih (tridentskih) molitava; nove euharistijske molitve, uključujući izričitu epiklezu; te oltari koji više nisu bili pričvršćeni uz istočni zid, nego su stajali slobodno u prostoru.
Pravoslavni teolog Laurent Cleenewerck, koji je i sam bio sklon katoličko-pravoslavnom jedinstvu, priznao je: „Liturgijska metamorfoza Rimokatoličke Crkve … proširila je jaz“ između dviju crkvenih zajednica. (S pozitivne strane, dodavanje izričite epikleze u Novus Ordo neizravno je odgovorilo na jedan od glavnih pravoslavnih prigovora.)
Unatoč tim razvojnim promjenama, vrijedi se prisjetiti inzistiranja metropolita Kallistosa Warea na „životno važnom razlikovanju između Predaje i predaja“, pri čemu mnoga liturgijska pitanja pripadaju ovoj drugoj, manje bitnoj kategoriji.
Katolički su mislioci također pravili sličnu razliku, a papa Benedikt XVI. čak je pozivao na „uzajamno obogaćivanje“ različitih oblika bogoslužja. Ako katolici i pravoslavci iskreno promisle o tome koji su elementi vjere doista vrijedni „ratovanja“, možda će bolje razaznati kako – čak i u liturgijskom krajoliku nakon Drugoga vatikanskog sabora – živjeti Kristovu molitvu „da svi budu jedno“.
