Pismo Njegove Svetosti biskupima Latinske Amerike i Kariba u prigodi treće stote obljetnice kanonizacije svetoga Turibija de Mogroveja
(8. rujna 2026.)
Draga braćo u biskupstvu,
Odgovarajući na molbu biskupa Perua i u prigodi treće stote obljetnice kanonizacije svetoga Turibija de Mogroveja, zaštitnika biskupa Latinske Amerike, srdačno vas pozdravljam u Gospodinu i zahvaljujem vam za služenje koje svakodnevno vršite. Dok vam upućujem ove riječi, moje se srce ponovno ispunja zahvalnošću za milost što sam imao priliku vršiti biskupsku službu u Peruu. Ondje sam iz prve ruke upoznao vjeru naroda od kojega sam toliko primio i bolje shvatio što znači biti pastir. To me iskustvo osobito približilo svetomu Turibiju, koji je također došao izdaleka u zemlju koju je naposljetku učinio svojom po pastoralnoj ljubavi.
Moji su prethodnici opširno govorili o „proslavljenom metropolitu Lime“ [1], ističući njegovu revnost za evangelizaciju, [2] njegovu zauzetost za izgradnju i obnovu crkvenoga života [3] te njegovu blizinu najsiromašnijima i najranjivijima. [4] Ne vraćajući se sada na njegov životopis, želio bih razmišljati o njegovoj službi u svjetlu obreda koji nas upućuje na sam izvor našega poslanja: doček biskupa u njegovoj katedralnoj crkvi. [5] Sličan se obred predviđa i prigodom pastoralnoga pohoda nekoj zajednici, [6] kao da Crkva želi biskupa uvijek iznova vratiti smislu njegova prvoga ulaska. Ono što liturgija izražava u nekoliko gesta, Apostol Anda živio je tijekom svih godina svojega pastirskoga služenja. Najbolji način da častimo njegov spomen bit će dopustiti da nas izazove način na koji je on živio službu koju smo i mi primili te ga nasljedovati.
Obred započinje na vratima katedrale. Ondje novu biskupa dočekuje Crkva kojoj je poslan. On dolazi u zajednicu koja mu prethodi – zajednicu koja je već prošla put vjere i u kojoj je Duh Sveti već djelovao. Prelazeći taj prag, ulazi u povijest koja nije započela s njim i svojom se službom povezuje s određenim narodom. Sveti je Turibije stigao u zemlju čiji su mu narodi i običaji uglavnom bili nepoznati. Da bi im mogao biti pastir, morao je uroniti u njihovu kulturu putujući cijelim tim područjem. Njegovi pastoralni pohodi i želja da se Evanđelje naviješta na mjesnim jezicima postupno su učvrstili njegovu povezanost s tom zemljom i njezinim narodom.
Neke se vidove biskupije teško može razumjeti sjedeći za radnim stolom. Stoga moramo osigurati da pastoralni pohodi zadrže svoju živost: osobno pođimo u susret našim zajednicama, slušajmo svoje stado i tražimo one koji rijetko imaju priliku približiti se biskupu. Služba nasljednika apostolâ zahtijeva da srcem živimo u nebu, a nogama budemo na putu.
Još uvijek stojeći na vratima, biskup prima raspelo i ljubi ga. Crkva pred njega stavlja Onoga koji je svoje ljubio do kraja. Ta gesta u sebi nosi obećanje žrtve. Njegova ga služba može povesti putovima koje nije predvidio i zahtijevati žrtve koje možda nikada nije zamišljao. Križ ga podsjeća da mora ostati sa svojim stadom kada nastupe teška vremena i da zaštita ovaca može imati cijenu koju će sam pastir morati platiti.
Turibije je taj poljubac pružio trpećem tijelu Gospodinovu svojim putovanjima i teškoćama, braneći domorodačke narode, ispravljajući zloporabe i ostajući blizu siromašnima i onima koji pate. Draga braćo, moramo se često vraćati u školu Križa. Napuštanje stada može započeti mnogo prije nego što postane vidljiv bilo kakav bijeg, kada udobnost, strah ili vlastiti interes počnu imati prednost pred dobrom vjernika. Najamnik računa što bi mogao izgubiti; pastir zna da mora dati dio sebe kako bi ostao vjeran (usp. Iv 10,12–13).
Zatim biskup prima blagoslovljenu vodu, škropi se njome i škropi prisutne. Ta ga gesta vraća zajedničkom izvoru – krštenju. Prije nego što je pastir, on je učenik; prije nego što predsjeda Božjim narodom, on je jedan od krštenih koji su u Kristu postali djeca. Svetost pastira ne može se uzimati zdravo za gotovo (usp. 1 Tim 4,16). Sveti je Turibije mogao pozivati na crkveni život vjerniji Evanđelju jer je najprije sam sebe podvrgavao tom istom mjerilu. Oni kojima je povjerena zadaća posvećivanja drugih i sami još uvijek trebaju biti posvećeni; oni koji naviještaju milosrđe također njime žive. Njegujmo stoga svoj unutarnji život i budimo svjesni da smo učenici kojima je potrebna obraćenja.
Obred zatim vodi biskupa do svetohraništa, gdje kleči i klanja se. Prije nego što započne svoju službu, zastaje u tišini pred Presvetim Sakramentom. Biskupi dolaze i odlaze; Krist uvijek ostaje (usp. Heb 13,8). Pastiri se mijenjaju, pojavljuju se novi izazovi i ostvaruju projekti, ali Crkva živi u Gospodinu. Zato vas želim potaknuti da euharistijsko klanjanje učinite pastoralnim prioritetom. Turibijeva ljubav prema Euharistiji očitovala se u njegovoj brizi da svakoga približi Isusu. Ponudimo svojim vjernicima vrijeme i prostor da ostanu pred njim te ih potičimo na dugotrajno klanjanje. Uvjeren sam da sveta Gospodinova prisutnost, vjerno prihvaćena i štovana, podupire ono što naša vlastita snaga ne može postići i otvara putove koje nijedan plan ne može zamisliti. Njegova će ljubav preobraziti naše biskupije.
Nakon što se odjene u liturgijsko ruho, biskup pristupa oltaru i ljubi ga. To je sam Gospodin, pred kojim je maloprije klečao, a sada je oltar mjesto koje okuplja njegovu Crkvu oko njega i čini je jednim tijelom (usp. 1 Kor 10,17). Sveti je Turibije služio golemoj i raznolikoj Crkvi, nastojeći je sačuvati u jedinstvu. I naša je odgovornost osigurati da različitost naših biskupija pronađe svoje jedinstvo u Kristu. Oltar nas podsjeća da je zajedništvo u samom srcu našega poslanja.
Zatim odlazi do katedre i čita se Apostolsko pismo – papinska bula kojom ga je rimski prvosvećenik imenovao pastirom te partikularne Crkve. Biskup nije sam sebi dao to poslanje; on ga je primio i vrši ga u zajedništvu s Crkvom, sjedinjen s Petrovim nasljednikom i Zborom biskupa. Nauk koji iznosi s katedre ne proizlazi iz neke njegove vlastite riječi koju treba nametnuti. On je primio vjeru Crkve i pozvan je „čuvati dragocjeno blago“, dublje ga upoznavati i učiniti razumljivim onima koji su mu povjereni (usp. 2 Tim 1,13–14). Sveti je Turibije dobro razumio tu odgovornost. Njegovo prihvaćanje Tridentskoga sabora, pokrajinskih sabora i biskupijskih sinoda, kao i njegov katehetski rad, svjedoče o njegovoj želji da vjeru prenese u njezinoj cjelovitosti i učini je dostupnom onima kojima je služio. U vremenu kada toliko glasova polaže pravo na autoritet nad savjestima vjernika, biskup je dužan ponuditi jasan nauk, strpljiv i ukorijenjen u tom zajedništvu, kako bi svome narodu pomogao prepoznati glas jedinoga Pastira.
Kler i vjernici potom mu pristupaju kako bi mu „iskazali poslušnost i poštovanje“. [7] Primljeno poštovanje postaje za biskupa odgovornost, a ponuđena poslušnost zahtijeva od njega očinsko srce. To se osobito očituje u njegovu odnosu prema svećenicima, koji su s njime na poseban način sjedinjeni u jednom svećeništvu i u poslanju povjerenom partikularnoj Crkvi. Turibije se brinuo za njihovu formaciju, bio zahtjevan pri primanju kandidata u sveti red, pohodio je svoje svećenike i čuvao crkvenu stegu, svjestan da život klera utječe na život naroda.
Draga braćo, budimo uz svoje svećenike. Posebno se brinimo za sjemenište i prve godine službe; njegujmo istinsko bratstvo i pobrinimo se da nijedan svećenik ne osjeti kako može pristupiti svome biskupu samo onda kada postoji problem koji treba riješiti. Biskupsko se očinstvo često prepoznaje onda kada svećenik zna da s povjerenjem može pokucati na vrata biskupske rezidencije.
Nakon Evanđelja biskup se prvi put obraća svome narodu. Do tog trenutka liturgija ga je poticala da zauzme stav otvorenosti i slušanja te ga vodila u tišinu klanjanja. Tek sada govori. Taj jednostavan redoslijed u sebi nosi pouku koju uvijek trebamo imati na umu. Usred mnogih obveza koje ispunjavaju naš dan poslani smo naviještati Radosnu vijest. Poput apostolâ pozvani smo posvetiti se „molitvi i služenju Riječi“ (Dj 6,4). Sveti je Turibije svoj život učinio neprekidnim činom propovijedanja, a njegova je poruka bila vjerodostojna jer je najprije dopustio da Evanđelje oblikuje njegov vlastiti život. Neka nijedna hitnost ili pastoralna zadaća, koliko god bila potrebna, ne učini da zanemarimo molitvu, koja je nužna priprava za propovijedanje. Uvijek odvojimo potrebno vrijeme za slušanje Riječi i pažljivo promislimo kako je predstaviti svome narodu.
Nakon što su završili uvodni obredi i proslavljena Služba riječi, dolazi vrijeme prikazanja prinosa. U Prinosu možemo vidjeti predokus svega što će biskup iz dana u dan povjeravati Gospodinovim rukama: svoj rad, projekte koje će poduzimati, odluke koje mora donijeti, ljude koji su mu povjereni, svoje brige i svoje nade. Bit će trenutaka kada će jasno vidjeti put, a drugih kada će iskusiti vlastitu malenost: sve se to može položiti na pliticu. Biskupova je dužnost vjerno se darivati; plod na kraju pripada Bogu (usp. 1 Kor 3,6–7).
Samo slavlje otkriva izvor te plodnosti. U svetoj se Misi Kristova jedina žrtva za spasenje svijeta sakramentalno uprisutnjuje, dok se njegov narod sjedinjuje s prinosom svoga Gospodina. Iz ove svete Žrtve izvire milost kojom Crkva živi i po kojoj Krist kroz povijest nastavlja okupljati i posvećivati svoju Crkvu. Biskup, kao i svaki svećenik, daje svoj glas i svoje ruke Kristu, Vječnomu Velikom Svećeniku, koji djeluje po njegovoj službi. Ono što slavi mora se proširiti i na njegov vlastiti život, koji se sve više sjedinjuje s Gospodinovim prinosom, sve dok cijelo njegovo postojanje u Kristu ne postane prinos Ocu.
Duhovna geografija Crkve u Latinskoj Americi oblikovana je pastirima koji su vidljivo očitovali jedinstvo koje postoji između oltara i života. Lik svetoga Turibija stoga ne stoji sam. Tijekom stoljeća i u različitim krajevima kontinenta pojavila se prava konstelacija biskupa koje Crkva štuje kao svece i blaženike. Uz velikoga nadbiskupa Lime tu su sveti Antun Marija Klaret, Ezekijel Moreno, Rafael Guízar i Oscar Romero, kao i blaženi Juan de Palafox, Jacinto Vera, Mamerto Esquiú, Enrique Angelelli, Jesús Jaramillo i Eduardo Pironio, uz mnoge druge istaknute biskupe.
Produbljujmo svoje poznavanje službe i spisa tih pastira i učinimo ih poznatima u svojim mjesnim Crkvama. Njihovo svjedočanstvo može nam pomoći da bolje razumijemo poslanje biskupa, a osobito je važno za formaciju bogoslova i svećenika. Njihovi životi pokazuju kako se isto poslanje može ostvarivati na različite načine, ovisno o vremenu i okolnostima, te predstavljaju školu pastira rođenu iz naše crkvene povijesti. Doista, sveci nastavljaju oblikovati svece (usp. Heb 13,7).
Povjerimo Gospi Guadalupskoj svoju želju da s obnovljenom vjernošću živimo poslanje koje smo primili. U zoru evangelizacije toga ljubljenoga kontinenta željela je da sveti Juan Diego prenese njezinu molbu biskupu, kako bi on razlučio i prihvatio ono što je Gospodin činio po poniznom glasniku. Taj susret i danas ostaje poziv nama pastirima da budemo pozorni na Božje djelovanje, koje se često očituje na neočekivane načine i služi se onima od kojih bismo to najmanje očekivali.
Po zagovoru Majke Božje, zamolimo za milost da upoznamo, služimo i ljubimo Crkve koje su nam povjerene, kako bismo, kada dođe vrijeme da Gospodinu položimo račun o svojoj službi, mogli čuti: „Valjaš, slugo dobri i vjerni! […] Uđi u radost gospodara svoga!“ (Mt 25,21).
S bratskom ljubavlju od srca vam podjeljujem svoj blagoslov.
Iz Vatikana, 8. rujna 2026., na blagdan Rođenja Blažene Djevice Marije
LAV PP. XIV
