Na svojoj redovitoj javnoj audijenciji ovoga tjedna papa Lav XIV. govorio je o temi o kojoj se u posljednje vrijeme mnogo raspravlja među katoličkim intelektualcima: općem dobru.
„Opće dobro“, jedan od ključnih pojmova katoličkoga socijalnog nauka, nije lako jednostavno objasniti; ozbiljni su znanstvenici cijele knjige posvetili proučavanju toga pojma. No u svojoj srijednoj audijenciji – nastavljajući niz govora posvećenih dokumentima Drugoga vatikanskog sabora – Sveti Otac ukazao je na kratku definiciju toga pojma koju donosi Gaudium et spes [br. 26]: opće dobro je „skup uvjeta društvenoga života koji društvenim skupinama i njihovim pojedinim članovima omogućuju potpunije i lakše ostvarenje vlastitoga savršenstva“.
Pojam općega dobra teško je shvatiti jer različiti ljudi imaju različite predodžbe o tome što im je potrebno za „vlastito ostvarenje“. Gaudium et spes prepoznaje taj problem i upozorava: „Svaka društvena skupina mora voditi računa o potrebama i opravdanim težnjama drugih skupina, pa i o općem dobru cijele ljudske obitelji.“
Stoga je razlučivanje općega dobra složen proces koji se odvija kroz politički život: riječ je o predmetu bezbrojnih razboritih odluka. Ovisno o okolnostima, nastojanje oko općega dobra može u različitim vremenima zahtijevati različite javne politike. Ne postoji jednostavan popis pravila koji bi se mogao primijeniti na svako društvo i svaku generaciju.
Ipak, postoje određeni jasni kriteriji: načela koja bi se trebala primjenjivati pri svakom prosuđivanju općega dobra, u svakom vremenu i na svakom mjestu. Gaudium et spes u istom odlomku donosi kratak popis, ističući da svima treba omogućiti pristup hrani, odjeći i stanovanju, obrazovanju, zaposlenju i slobodi, među ostalim dobrima. Na koji će se način sva ta dobra najbolje osigurati, dakako, teško je pitanje na koje će se – ispravno ili pogrešno – odgovor pronaći kroz politički proces.
Ali u odlomku koji slijedi [br. 27] – koji je papa Lav također citirao na svojoj srijednoj audijenciji – Gaudium et spes navodi neka zla koja, ako su prisutna u društvu, pokazuju da to društvo ne služi općem dobru. Zanimljivo je vidjeti kako taj popis započinje i koliko istaknuto saborski oci – pišući prije nekoliko desetljeća – navode zla koja su danas stekla široko prihvaćanje u zapadnom svijetu. Sabor osuđuje:
„…sve što se protivi samom životu, kao što je svaka vrsta ubojstva, genocid, pobačaj, eutanazija ili hotimično samouništenje, sve što vrijeđa cjelovitost ljudske osobe, kao što je sakaćenje…“
Popis se nastavlja i uključuje ropstvo, trgovinu ljudima, prostituciju i čitav niz drugih zala – od kojih je, nažalost, nemali broj i danas uobičajen u svijetu. Pomalo je neobično što Sabor ne spominje zlouporabu droga, pošast kojoj bi se nedvojbeno posvetilo više pozornosti kada bi se dokument danas ponovno pisao. Ipak, popis kakav je napisan u dokumentu objavljenom 1965. godine s gotovo začuđujućom proročkom točnošću odgovara narušenom stanju našega društva danas.
Ubojstvo se, dakako, i dalje s pravom osuđuje. Isto tako i genocid – premda moralisti imaju izrazito različita mišljenja o tome kada tu osudu treba primijeniti. No sljedeće tri stavke s popisa vrlo se izravno odnose na politička pitanja koja danas imaju istaknuto mjesto u američkim raspravama. Pobačaj je, na sramotu naše nacije, stekao široko prihvaćanje ili barem prešutno pristajanje. Nastojanje da se prihvati eutanazija sve više dobiva na zamahu. A osuda sakaćenja koju donosi Sabor izravno se odnosi na ono što se eufemistički naziva „operacijama potvrđivanja roda“.
Današnji pozivi na „konzervativizam usmjeren na opće dobro“ imaju korisnu svrhu jer mudrost katoličkoga socijalnog nauka primjenjuju na američke političke rasprave. Ipak, i dalje je teško postići bilo kakav konsenzus o tome koje su politike najbolje osmišljene za promicanje pozitivnih zahtjeva općega dobra. Ono oko čega se, međutim, možemo složiti jesu negativni zahtjevi: zla koja treba ukloniti prije nego što možemo iznijeti bilo kakvu vjerodostojnu tvrdnju da služimo općem dobru.
