Naslovnica Crkva Sinodalnost u Europi: Između zajedništva i podjela

Sinodalnost u Europi: Između zajedništva i podjela

Više od 180 osoba iz 31 zemlje i 29 biskupskih konferencija sudjelovalo je od 14. do 17. rujna na simpoziju „Oblikovanje sinodalnosti u Europi: od vizije do plana puta“ u Welsu, gradu u Gornjoj Austriji s rimskim korijenima.

Događaj je održan pod pokroviteljstvom Vijeća europskih biskupskih konferencija (CCEE), u suradnji s Odjelom za sinodalnost Katoličkog privatnog sveučilišta u Linzu, kojim vodi Klara-Antonia Csiszar, pastoralna teologinja austrijskog, rumunjskog i mađarskog podrijetla.

U pozivu na simpozij obećano je da će on biti „više od konferencije“. Trebao je, kako je navedeno, predstavljati „prekretnicu za mjesne Crkve Europe“.

Zašto su organizatori smatrali da je simpozij toliko važan? I koja su pitanja tijekom skupa došla u prvi plan?

„Nova sinodalna Crkva u nastajanju“

U eseju objavljenom u srpnju Klara-Antonia Csiszar ustvrdila je da je sinodalni proces u Europi stigao do svojevrsnog „poluvremena“, u kojem je Crkva pozvana pretvoriti reformsku, usmjerenju okrenutu retoriku sinodalnosti u „življenu praksu“.

„Raskorak između odluke i habitusa [duboko ukorijenjenih navika] pravi je problem poluvremena“, napisala je.

Csiszarina usporedba s poluvremenom odnosi se na 2026. godinu kao sredinu razdoblja između objave Završnog dokumenta Sinode o sinodalnosti 2024. godine i crkvene skupštine koja bi se trebala održati u Vatikanu 2028. godine.

Priopćenje Katoličkog privatnog sveučilišta u Linzu od 14. rujna naglasilo je ambicije simpozija. Istaknuta je prisutnost „vodećih aktera sinodalnog procesa“, među kojima su s. Nathalie Becquart, podtajnice Tajništva Biskupske sinode, te nadbiskup Gintaras Grušas, predsjednik CCEE-a, kao i teolozi Paul Zulehner i Tomáš Halík.

„U Welsu također postaje vidljiva nova sinodalna Crkva u nastajanju – Crkva predana poticanju većeg sudjelovanja i odgovornosti, i to ne samo unutar vlastitih redova“, navodi se.

Dvije su skupine imale važnu ulogu u raspravama: 21-člana Istraživačka skupina Odjela za sinodalnost Katoličkog privatnog sveučilišta u Linzu te sedmeročlana Europska radna skupina za sinodalnost, tijelo koje koordinira CCEE.

Tri osobe pripadaju objema skupinama: Csiszar, kardinal Ladislav Nemet, beogradski nadbiskup, te teolog o. Christoph Theobald, DI. Nemet, koji je također potpredsjednik CCEE-a, mađarskog je podrijetla, dok je Theobald Francuz i Nijemac.

Premda je na simpoziju bilo zastupljeno više od 30 zemalja, neke su poslale veća izaslanstva od drugih. Sudeći prema fotografijama sa skupa, Švicarska i Češka imale su po devet predstavnika, Njemačka najmanje pet, Portugal četiri, Engleska četiri, a Danska tri.

Austrija je bila prikladna zemlja domaćin jer se već dugo smatra raskrižjem Europe. No mjesto održavanja također je ukazalo na istaknutu ulogu koju katolici njemačkoga govornog područja imaju u europskom sinodalnom procesu. Njemački katolički mediji opširno su pratili simpozij, dok je on, čini se, privukao manje pozornosti u drugim dijelovima europskih katoličkih medija.

Izvješća koja je izradila 21 radna skupina simpozija, čiji su članovi sjedili za pravokutnim stolovima, bit će dostavljena CCEE-u i uključena u pripreme za europsku kontinentalnu skupštinu koja će se održati u proljeće 2028., prije crkvene skupštine u Rimu. Još jedan simpozij mogao bi se održati 2027. u Louvain-la-Neuveu u Belgiji.

Hodati zajedno?

Globalni sinodalni proces koji je vodio prema Sinodi o sinodalnosti u Rimu 2023.–2024. istaknuo je razlike i podjele unutar Katoličke Crkve u Europi.

One su se najjasnije pokazale tijekom europske kontinentalne sinodalne skupštine održane u glavnom gradu Češke, Pragu, u veljači 2023. Dok su njemački delegati zagovarali promjene katoličkog nauka, prakse i struktura koje je predlagao njemački Sinodalni put, crkveni čelnici iz srednje i istočne Europe pružali su otpor tim prijedlozima.

Njemački su predstavnici tvrdili da samo strukturne promjene mogu ukloniti temeljne uzroke krize povezane sa zlostavljanjem te su pozivali na uključivanje žena u sva područja odlučivanja u Crkvi.

Delegati srednje i istočne Europe inzistirali su na tome da njemački prijedlozi predstavljaju popuštanje sekularnoj kulturi, razvodnjavanje katoličkog nauka i neprihvaćanje od Boga dane hijerarhijske strukture Crkve.

U širem smislu, u Pragu su se tako pojavile dvije suprotstavljene vizije sinodalnosti: jedna je naglašavala strukturne promjene i prvenstvenu vrijednost jednakosti, dok je druga proces uglavnom shvaćala kao poticanje bolje komunikacije između vjernika laika i hijerarhije.

Izvješća o simpoziju u Welsu pokazuju da značajne podjele i dalje postoje, ali više nisu tako jasno određene podrškom njemačkom Sinodalnom putu ili protivljenjem njemu, dijelom i zbog pomirljivijeg pristupa koji je zauzeo novi predsjednik Njemačke biskupske konferencije, biskup Heiner Wilmer.

Izvješće njemačke redakcije Vatican Newsa istaknulo je značajnu razliku u mišljenjima između nadbiskupa Grušasa i švicarskog biskupa Felixa Gmüra.

Grušas, koji je osim predsjednika CCEE-a i nadbiskup Vilniusa u Litvi, navodno je izrazio zabrinutost da mjesne Crkve „s visokim stupnjem organiziranosti riskiraju postati nevladine organizacije“.

Gmür je „na taj argument odgovorio tvrdnjom da se Crkva u tako razvijenoj zemlji poput Švicarske oslanja na snažne strukture i pravni okvir“.

Ova razmjena mišljenja upućuje na napetost između mjesnih Crkava s vrlo razvijenim institucionalnim i pravnim strukturama – koje su osobito prisutne u njemačkom govornom području – i onih koje upozoravaju da birokratske strukture mogu zasjeniti zajedničku i duhovnu dimenziju crkvenog života.

Ta je razlika osobito važna kada je riječ o sinodalnom procesu, jer su crkveni poglavari trenutačno usmjereni na pitanje kako sinodalnost uvesti na lokalnoj razini. Rasprava se stoga vodi oko pitanja je li moguće institucionalizirati sinodalnost, a da se pritom ona ne pretvori u birokratski sustav.

Zahtijeva li sinodalnost, primjerice, da austrijski biskupi otvore mjesto glavnog tajnika biskupske konferencije i laicima? Ili je manje riječ o institucionalnim ishodima, a više o pronalaženju novih načina za promicanje zajedništva, sudjelovanja i poslanja?

Istaknute osobe sinodalnog procesa koje se prvenstveno usredotočuju na institucionalne promjene sklone su naglašavati hitnost donošenja velikih odluka, ističući da se mnoge mogu donijeti već sada, bez čekanja na signal iz Rima. Oni s druge strane rasprave ne vide takvu hitnost i naglašavaju važnost pažljivog zajedničkog razlučivanja.

Čini se da su neki crkveni čelnici u Welsu prihvatili mogućnost da u Europi neće postojati jedinstven pristup sinodalnosti. Katolici europskog kontinenta „hodat će zajedno“, ali različitim brzinama, a možda i u različitim smjerovima.

Drugi pak očito vjeruju da bi se zajednička vizija ipak mogla oblikovati, ali ne nužno unutar kratkog i strogo zadanog vremenskog okvira.

Na konferenciji za novinare održanoj 14. rujna u Welsu kardinal Nemet priznao je raznolikost Crkve.

„Razlike ne nestaju jednostavno tako da ih ignoriramo. Oni koji dolaze iz velike Crkve trebali bi biti oprezni i ne pretpostavljati da je njihov vlastiti ritam europski standard“, rekao je.

Dodao je: „Jedni drugima mogu mnogo toga ponuditi, ali jedni druge još uvijek nedovoljno slušaju.“

Osvrćući se na izvješća radnih skupina sa simpozija, Csiszar je naznačila da se počinju oblikovati široke tematske odrednice europskog plana. Izdvojila je krštenje kao zajednički temelj dostojanstva i odgovornosti, slušanje, gostoljubivost, blizinu i praćenje.

Ovaj popis pokazuje da europski crkveni čelnici zasad nisu postigli suglasnost o konkretnim institucionalnim reformama, nego prije traže zajedničko pastoralno i duhovno usmjerenje, pritom ostavljajući dovoljno prostora svakoj zemlji da slijedi vlastiti put.

No Csiszar je predložila i osnivanje „Europskog crkvenog foruma za tumačenje znakova vremena“, koji je opisala kao način povezivanja iskustava mjesnih Crkava i prepoznavanja novih oblika sinodalne suradnje.

U konačnici, simpozij u Welsu otvara pitanje je li moguće izraditi detaljan plan puta prije nego što se postigne čvrst konsenzus o smjeru kojim se želi krenuti.

Izvor