U odgovoru na krizu u Crkvi, papa emeritus Benedikt XVI. u svom eseju “Crkva i skandal seksualnog zlostavljanja”, neizravno odgovara na pet dubia koje su kardinali Brandmüller, Caffarra, Meisner i Burke predstavili papi Franji prije nekoliko godina. Papa emeritus je tako ispunio dužnost koja se očekivala od pape Franje, naime, da učvrsti biskupe i sve vjernike u jedinstvu nepromjenljivog učenja Crkve o vjeri i moralu.
Što je rekao papa Benedikt? On daje Crkvi i svijetu nedvosmislene odgovore: Ne, Da, Da, Da, i Da.
Pet pitanja, pet odgovora:
1. Pitamo je li sada, slijedeći tvrdnje zapisane u Amoris Laetitio (br. 300-305), moguće podijeliti odrješenje u sakramentu pomirenja te pripustiti euharistiji osobu koja, premda vezana valjanom bračnom vezom, živi more uxorio (hrv. “na supružnički način”) s drugom osobom a da pritom nisu ispunjeni uvjeti zapisani u točki broj 84 dokumenta Familiaris Consortio te kasnije potvrđeni u Reconciliato et Paenitentia (br. 34) i Sacramentum Caritatis (br. 29). Može li se izraz “u određenim slučajevima” koji se spominje u fusnoti 351 pobudnice Amoris Laetitia, primijeniti na razvedene osobe koje u novoj zajednici nastavljaju živjeti more uxorio?
Odgovor papa Benedikta: Ne.
No upravo tako riskiramo da postanemo gospodari vjere, umjesto da nas vjera obnovi i nama gospodari. Razmotrimo to s obzirom na središnje pitanje, proslavu Svete Euharistije. Naše postupanje s Euharistijom potiče na zabrinutost…. Ne dominira obnovljeno poštovanje prisutnosti Kristove smrti i uskrsnuća, nego način postupanja s Njime koji uništava veličinu Otajstva…. Euharistija gubi vrijednost, postaje puka ceremonijalna gesta ako podrazumijevamo da pristojnost zahtijeva da ga se prilikom obiteljskih proslava ili u prigodama poput vjenčanja ili sprovoda daje svima pozvanima iz obiteljskih razloga….. kada razmišljamo o tome što je najhitnije za učiniti, očito je da nam ne treba još jedna Crkva koju smo sami izmislili. Ono što je najhitnije za učiniti jest obnova vjere u Stvarnost Isusa Krista koji nam se daje u Presvetome Sakramentu…. I moramo učiniti sve što možemo da dar Svete Euharistije sačuvamo od zloporabe.
2. Nakon objave postsinodalne pobudnice Amoris Laetitia (usp. br. 304), je li osoba i dalje obvezna smatrati važećim učenje iskazano u enciklici svetog Ivana Pavla II., Veritatis Splendor br. 79, bazirano na Svetom pismu i tradiciji Katoličke Crkve, o postojanju apsolutnih moralnih normi koje zabranjuju iznutra opake čine i koje obvezuju bez iznimki?
Odgovor papa Benedikta: Da.
Papa Ivan Pavao II., koji je dobro poznavao i pažljivo pratio situaciju u moralnoj teologiji, započeo je rad na enciklici koja će sve te stvari ispraviti. Ona je objavljena 6. kolovoza 1993. godine pod naslovom /Veritatis splendor/ … i doista sadrži određenje da ima činova koji nikada ne mogu postati dobri. … Znao je da ne smije biti sumnje u vezi s činjenicom da moralna računica uključena u balansiranje dobara mora poštovati konačnu granicu.
3. Nakon objave Amoris Laetitie (br. 301) je li još uvijek moguće tvrditi da se osoba koja ustraje u življenju suprotno zapovijedima Božjeg zakona, kao npr. onih koje zabranjuju preljub (usp. Mt 19, 3-9), nalazi u stanju objektivne situacije smrtnog grijeha (usp. Papinsko vijeće za zakonske tekstove, Izjava, 24. lipanj 2000.)?
Odgovor papa Benedikta: Da.
Društvo bez Boga – društvo koje ga ne poznaje i prema Njemu se odnosi kao da ne postoji – društvo je koje gubi svoju mjeru. … Zapadno društvo je društvo u kojem je Bog odsutan iz sfere javnosti i više joj ništa nema za ponuditi. Zato je to društvo – društvo u kojem se mjera ljudskosti sve više gubi. Na pojedinim je mjestima odjednom postalo očito da je ono što je zlo i što uništava čovjeka postalo sasvim normalno.
4. Nakon tvrdnji iznesenih u Amoris Laetiti (br. 302) o “situacijama koje umanjuju moralnu odgovornost”, je li osoba obvezna smatrati važećim učenje iskazano u enciklici svetog Ivana Pavla II., Veritatis Splendor, br. 81, bazirano na Svetom pismu i tradiciji Katoličke Crkve, prema kojem “okolnosti ili nakane nikada ne mogu preoblikovati čin koji je po svom predmetu iznutra opak u ‘subjektivno’ dobar ili obranjiv kao izbor”?
Odgovor papa Benedikta: Da.
Ima vrijednosti koje se nikada ne smije napustiti radi većih vrijednosti, i koje nadmašuju čak i očuvanje tjelesnoga života. … Bog je više od pukoga tjelesnoga preživljavanja. Život koji bi bio kupljen poricanjem Boga, život utemeljen na konačnoj laži, nije život.
5. Nakon Amoris Laetitie (br. 303), je li osoba još uvijek obvezna smatrati važećim učenje iskazano u enciklici svetog Ivana Pavla II., Veritatis Splendor, br. 56, bazirano na Svetom pismu i tradiciji Katoličke Crkve, koje isključuje kreativnu interpretaciju uloge savjesti i koje naglašava da se savjest nikada ne može koristiti kako bi se opravdale iznimke od apsolutnih moralnih normi koji zabranjuju čin koji je po svom predmetu iznutra opak?
Odgovor papa Benedikta: Da.
Kriza morala … u konačnici je prevladala hipoteza da je moral određen isključivo ciljevima ljudskoga djelovanja. To još nije bilo neuvijeno kao u staroj sintagmi „cilj opravdava sredstvo”, ali taj je način razmišljanja počeo prevladavati. Zato više nije moglo biti nikakvoga apsolutnoga dobra, kao niti ničega temeljno zloga – moglo je biti samo relativnih vrijednosnih sudova. Više nije bilo apsolutnoga dobra, nego samo relativno bolje, ovisno o trenutku i okolnostima …. No postoji minimalni sklop morala koji je neraskidivo povezan s temeljnim načelom vjere i kojega se mora braniti ako ne želimo da vjera bude svedena na teoriju, nego da bude prepoznata u svojoj pretenziji na konkretni život. Sve to čini očitim koliko se temeljno dovodi u pitanje autoritet Crkve u pitanjima morala. Oni koji Crkvi poriču konačnu učiteljsku kompetentnost na tome području tjeraju je da šuti upravo onda kada se radi o granici između istine i laži.
Benediktov odgovor prekinuo je zaglušujuću šutnju oko temeljnih pitanja vjere kojima se bavi dubia. Odgovara na njih, jasno i nedvosmisleno. Zna da je ‘kasni sat’.
Benedikt nas upozorava da se “dovodi u pitanje sama vjera Crkve”.
Vrlo je važno suprotstaviti se đavlovim lažima i poluistinama cijelom istinom: da, u Crkvi ima grijeha i zla. No čak i danas postoji Sveta Crkva, koja je neuništiva. … I danas Bog u svijetu ima svoje svjedoke, mučenike (/martyres/). Da bismo ih vidjeli i čuli, moramo samo biti budni.
