Sinoda o sinodalnosti, koja je 27. listopada završena, doimala se kao pokušaj pape Franje da ugasi požar koji su u siječnju 2020. zapalili njemački biskupi svojim ‘sinodalnim metodama’. Ambiciozan cilj koji su si ‘progresivni’ biskupi, ne samo Njemačke, zacrtali, predstavlja smjerniji korak u odnosu na Panamazonsku sinodu 2019. Na ovoj Sinodi raspravljao se o ređenju žena za đakonise, braku – pod određenim uvjetima – za svećenike, provedbi LGBT+ agende i davanju doktrinarnog autoriteta biskupskim konferencijama. Ništa od toga nije prisutno u Završnom dokumentu odobrenom 26. listopada. Dokumentu koji se mnogima od ‘progresivaca’ nije svidio i zbog kojeg je vatikanist Andrea Gagliarducci napisao da „nema ni pobjednika ni gubitnika” (Aci Stampa, 26. listopada 2024.).
No, hoće li Dokument Sinode doista ugasiti vatru ili bolje rečeno potpiriti je? Papa Franjo odustao je od postsinodalnog poticaja, rekavši da želi „predati konačni dokument vjernom narodu Božjem.“ „U dokumentu”, dodao je, „već postoje vrlo konkretne naznake koje mogu biti vodič za misiju crkava, na različitim kontinentima, u različitim kontekstima. (…) Sinodalna crkva u svom poslanju sada treba biti popraćena dijelima. A ovo je put.“
Dakle, Sinoda je zatvorena, ali se sinodski proces nastavlja. Logično je zamisliti da se ultraprogresivno krilo Crkve osjeća zaduženim u procesu ostvarivanja Sinode u praksi, ne samo zato što Franjo zapravo prepušta biskupima da slobodno tumače dokument. Već su dva američka kardinala-nadbiskupa, Robert McElroy iz San Diega i Blaise Cupich iz Chicaga, kako nas obavještava novinar Michael Haynes u članku za LifeSiteNews (objavljenom 28. listopada), najavili da namjeravaju krenuti u „reformu struktura Crkve SAD-a u liniji sa sinodalnošću“, ali što je to sinodalnost nitko dosad nije dokučio. Završni dokument ponovno potvrđuje da je „sinodalnost konstitutivna dimenzija Crkve” (br. 28), ali također navodi da je „nadležnost odlučivanja rimskog biskupa neosporiva” (br. 92) i da je „biskup Rima, načelo i temelj jedinstva Crkve (usp. LG 23), jamac sinodalnosti (br. 131).“
Profesor Alberto Melloni, jedan od najboljih poznavatelja progresivnog svijeta, kojemu i sam pripada, ne krije razočaranje što sinoda nije bila Treći vatikanski sabor. „Bergoglijanska sinoda mogla je, trebala je biti točka promjene doktrinarne prekretnice”, koju je u Crkvu utisnuo Drugi vatikanski sabor i umjesto toga dogodili su se „zalasci sunca bez traume i bez ploda.“ Za Mellonija bi se mogla otvoriti „vertikalna, dramatična kriza sa zvukovima XVI. stoljeća i nepredvidljivo tragičnim posljedicama“ (Corriere della Sera, 23. listopada 2024.).
Melloni ne objašnjava kakav bi to dramatičan scenarij mogao biti. Nejasno je odnosi li se „vertikalna kriza“ na koju aludira na odnos između crkvene hijerarhija i vjernika ili govori o unutarnjem lomu unutar episkopata. Revolucionarni proces se, u svakom slučaju, usporava, ali se ne i zaustavlja. No, uz vatru koju završni dokument Sinode uzalud pokušava ugasiti, postoji još jedna vatra: ona božanske ljubavi, koja ima svoj simbol u Presvetom Srcu Isusovu, „peći goruće ljubavi”. A upravo je štovanju Presvetoga Srca papa Franjo posvetio svoju četvrtu encikliku Dilexit nos, objavljenu 24. listopada, tri dana prije završetka sinodalne skupštine.
Katoličku teologiju Presvetog Srca veličanstveno su razložili Lav XIII u enciklici Annum Sacrum (objavljena 25. svibnja 1889.), Pio XI u enciklici Miserentissimus redemptor (objavljena 8. svibnja 1928.) i Pio XII. u enciklici Haurietis Aquas (objavljena 15. svibnja 1956.). Papa Franjo izričito u svojoj enciklici poziva se na Učiteljstvo ovih papa: „Neki od mojih prethodnika pozivali su se na Srce Kristovo i na različite načine pozivali nas da se sjedinimo s njime. Krajem XIX. stoljeća Lav XIII. pozvao nas je da mu se posvetimo, a u svom prijedlogu spojio je i poziv na jedinstvo s Kristom i divljenje sjaju Njegove beskrajne ljubavi. Tridesetak godina kasnije Pio XI predstavio je ovu pobožnost kao sažetak iskustva kršćanske vjere. Štoviše, Pio XII. je potvrdio da štovanje Presvetog Srca na izvrstan način izražava, kao uzvišenu sintezu, naše štovanje Isusa Krista (br. 79).“
Papa Franjo ponavlja s Pijem XII. da je „pobožnost Srcu Kristovu bitna za naš kršćanski život (…) toliko da možemo još jednom potvrditi da je Presveto Srce sinteza Evanđelja” (br. 83) i nadovezuje se na teološki koncept Pija XI. o zadovoljštini za grijehe svijeta (br. 153 – 156), „budući da su grijesi i zločini ljudi, u bilo koje vrijeme počinjeni, bili uzrok zbog kojeg je Sin Božji bio predan smrti (br. 155)“. Slijede poduži citati velikih svetaca, poput sv. Franje Saleškog (br. 114 – 118), sv. Margarete Marije Alacoque (br. 119 – 124), sv. Klaudija de la Colombière (br. 125 – 128). ), sv. Charlesa Foucaulda (br. 130 – 132) i sv. Terezija od Djeteta Isusa (br. 133 – 142).
Franjo zaključuje: „Iz rane Kristova boka nastavlja teći ona rijeka koja nikada ne presušuje, koja ne prolazi, koja se uvijek iznova nudi onima koji žele ljubiti. Samo će njegova ljubav omogućiti novo čovječanstvo (br. 219).“
Čini se da završni dokument Sinode i enciklika Dilexit nos dolaze s dva različita planeta, ali proturječnost je bila i ostala obilježje ovoga pontifikata. Bilo bi uzaludno tražiti dobro u dokumentu Sinode ili loše u papinskoj enciklici. Kako bi se katolik trebao prilagoditi kad je suočen s dva tako suprotna dokumenta? Zdrav razum sugerira ovo:
Zanemarite završni dokument Sinode, koji osim toga nema nikakvu normativnu vrijednost. Njegovo čitanje može samo zbuniti zbunjene vjernike.
Pozitivno odgovorite na poziv Presvetom Srcu Isusovu kroz postupke koje Franjo preporučuje. „Prijedlog euharistijske pričesti svakog prvog petka u mjesecu, pa i danas, bio bi mnogo koristan, jer usred vrtloga današnjeg svijeta i naše opsjednutosti dokolicom, potrošnjom i zabavom, mobitelima i društvenim mrežama, zaboravljamo hraniti svoj život snagom euharistije (br. 84).“ „Isto tako, nitko se ne bi trebao osjećati obveznim imati sat vremena klanjanja četvrtkom. Ali kako to ne preporučiti? Kad netko živi ovu praksu s žarom zajedno s tolikom braćom i sestrama i nalazi u Euharistiji svu ljubav Srca Krista, zajedno s Crkvom štuje simbol i trag božanske ljubavi… (br. 85).“
Ne zaboravite da je pobožnost Presvetom Srcu Isusovu neodvojiva od pobožnosti Bezgrješnom Srcu Marijinu, koju je sama Gospa preporučila u Fatimi. Ove godine obilježava se 80. obljetnica enciklike Ad Caeli Reginam (objavljena 11. listopada 1954.), kojom je Pio XII. proširio kult Bezgrešnog Srca Marijina na cijelu Crkvu, naredivši da se posveta čovječanstva Bezgrešnom Srcu Marijinu obnavlja svake godine.
Gospa je 10. prosinca 1925., pokazujući sestri Luciji svoje Srce okrunjeno trnjem, a da nitko ne čini ništa za zadovoljštinu za grijehe, tražila utjehu kroz pobožnost prvih subota u mjesecu. „Pobožnost utjehe” jedan je od kamena temeljaca enciklike pape Franje, koja poziva na „obnavljanje ovog izraza duhovnog iskustva razvijenog oko Kristova Srca: unutarnje želje da se pruži utjeha (br. 152).“
Onima koji vrše ovu pobožnost, kroz prve petke i subote u mjesecu, Gospa jamči milost krajnje ustrajnosti. Najdragocjenija milost u vremenima zbunjenosti kroz koja prolazimo.
Roberto de Mattei
