Papa Franjo predložio je prije osam godina, u govoru studentima u južnoj Americi da “naprave nered” u Crkvi. Papa Franjo želio je nered; Papa Franjo je dobio nered. Nedavna vijest da će zatražiti ostavku biskupa Josepha Stricklanda samo je posljednji primjer. Ali poput loše reklame koja stalno obećava još više: “To nije sve!”
Novo imenovani kardinal nadbiskup Víctor Manuel Fernández, novi voditelj dikasterija zaduženog za obranu vjere, nedavno je izbacio heretičke koncepte “doktrine Svetog Oca”. Otac James Altman, svećenik koji je uklonjen iz javne službe zbog svojih konzervativnih političkih mišljenja, sada tvrdi da Jorge Borgoglio zapravo nije papa. Kardinal Jean-Pierre Ricard, koji bi bio član s pravom glasa da se konklava održava danas, priznao je da je seksualno zlostavljao 14-godišnju djevojčicu, ali Vatikan nije odredio nikakve disciplinske mjere. Njemački biskupi otvoreno prkose crkvenom nauku, bez ikakvih posljedica od strane pape ili Vatikana. I postoji ozbiljan razlog vjerovati da će nadolazeća Sinoda o sinodalnosti pokušati ne samo potkopati, već i odbaciti, temeljni katolički nauk.
To je prilično dobra zbrka u koju smo upali, Sveti Oče.
Temeljna nit koja povezuje ove razne skandale je ista karakteristika koja definira “nered” – potpuni nedostatak reda. Svećenici su otpušteni s posla iz neozbiljnih razloga, dok drugi bez odmazde priznaju skandalozno ponašanje. Naređene su oštre akcije protiv prokazanih ideoloških neprijatelja poput američkih tradicionalista, dok njemački biskupi očito mogu reći bilo što bez straha od vatikanske discipline.
“Ali postoji red!” Ti kažeš? “Postoji ideološki poredak – samo se dobri momci kažnjavaju.” U ovom krajoliku bezakonja postoji iskušenje vidjeti red tamo gdje ga nema.
Ovo se čini kao legitiman argument. Uostalom, čini se da je papa Franjo vođen ideologijom, kažnjavajući svoje neprijatelje, stvarne ili pretpostavljene, i nagrađujući svoje prijatelje. Teološki lakomisleni papin pomoćnik, poput nadbiskupa Fernándeza uzdignut je na jedno od najvažnijih mjesta u Crkvi, dok je briljantan i vjeran crkvenjak poput kardinala Raymonda Burkea potisnut. Nema sumnje da papa ima popis neprijatelja i da se ne srami upotrijebiti svoju moć za provođenje svoje ideologije.
Ipak, opasnost za katolike koji se drže katoličkog pravovjerja – što ponekad znači vjerno odupiranje ovom pontifikatu – je upadanje u istu zamku u koju je (čini se)upao Franjo. Dijeli svijet na prijatelje i neprijatelje, a odanost stranačkoj ideologiji stavlja iznad svega, uključujući i vjernost Kristu. Ne smijrmo učiniti isto.
Kada vidimo da toliko ljudi otpada od vjere – a ne samo da naši crkveni vođe ne čine ništa da to zaustave, nego aktivno rade na tome da to ubrzaju – očajnički želimo neki način da počistimo nered.
Ta dokle, o Gospodine? Hoćeš li me zauvijek zaboraviti?
Dokle ćeš skrivati svoje lice od mene?
Dokle ću nositi bol u duši;
i imati tugu u srcu obdan i obnoć?
Dokle će se dušmanin dizat’ na me?
Dokle će moj neprijatelj biti uzvišen nada mnom? (Ps 13,1-2)
Današnji vjerni katolici mogu ponavljati vapaj psalmiste. Zašto Gospodin dopušta takav nered? Ne znam, a pretpostavljam da ne zna ni nitko drugi. Živimo u vremenu koje je teško za katolike, u neurednom vremenu. Možda ne možemo pronaći red u crkvenoj politici ili životu Crkve, ali možemo pronaći red u vlastitom katoličkom životu. Molitva, sakramenti, poznavanje naše vjere, život milosrđa – to je ono na čemu moramo biti usredotočeni, naš vlastiti unutarnji red.
Ovo nije poziv na stav “noja s glavom u pijesku”. Ne možemo samo ignorirati kada netko od naših voljenih otpadne ili prigrli lažni katolicizam zbog spletki crkvenih vođa. Ali ako živimo kao vjerni katolici, dobit ćemo priliku svjedočiti im svoju vjeru. Moći ćemo im pokazati red i ljepotu katolicizma koji je trenutno prikriven neredom.
U konačnici, možemo biti mirni znajući da nas naš Gospodin neće suditi za nered koji je izvan naše kontrole; sve što On traži od nas je da pospremimo nered u vlastitom životu, i to pod vlastitom kontrolom.
