Dana 19. rujna 2023. obilježena je 177. obljetnica Gospinih ukazanja, na planinskim pašnjacima malog sela La Salette, jugoistočno od Francuske. Uplakana Djevica Marija ukazala se dvoje djece koja su došla ondje napasati svoje krave: Mélanie Calvat (14 godina) i Maximin Giraud (11 godina). Za razliku od drugih, poznatijih marijanskih ukazanja u posljednja dva stoljeća, Gospa se ukazala samo jednom u La Salette. Uz to, njezina je poruka imala snažan moralni sadržaj, čak i ako se modernistima možda tako ne čini.
Počela je svoju poruku primjećujući koliko je radila da obuzda ruku svoga Sina da ne izvrši pravdu za ljudske grijehe.
U uvodnom dijelu svojega obraćanja djeci. Marija u središte stavlja tri glavne zapovijedi. No potom biranim jezikom pokazuje stvarnu nakanu svojeg dolaska: u ime Svevišnjeg upozoriti svijet na kriva učenja novijeg vremena i istodobno mu navijestiti strašne kazne, koje moraju doći ako svijet nije spreman na obraćenje. To su nebeski pozivi na uzbunu jednom stoljeću koje se otuđilo od Boga, pozivi koji umnogome, mora se to, na žalost, reći, do danas u svojem krajnjem unutarnjem značenju nisu spoznati i vrednovani.
Njezina nas poruka podsjeća na nešto omalovaženo i često neizgovoreno u Crkvi: da je Bog pravedan. I “da sudi”. Da je Bog uvrijeđen grijehom. Da je uvrijeđen, ne kao liberalni komentator na društvenim mrežama, nego kao ishodište i izvor svega dobra koje brani sve ono što nije dobro. Božje milosrđe je veliko, ali je poticaj za pokajanje, a ne jamstvo za prepuštanje. A Gospa, kao i svaka majka, nastoji zaštititi svoju djecu, ali i nastoji da joj djeca budu dobra.
U slučaju La Salette, Gospa je posebno govorila o neuspjelim usjevima i nestašici hrane kao kazni za grijeh. Uvijek postoji opasnost kada ljudska bića postavljaju vlastitu vezu između grijeha i specifičnih pojava. Ali poniznost da se ne uspostavljaju izravne veze pretvorila se u nešto drugo: oklijevanje da se uopće govori o takvim vezama.
To je bilo očito kada je Vatikan napisao “Misu u vrijeme pandemije” koja je izbrisala sve reference na ranije takve zavjetne mise koje su sadržavale i pogled na takve katastrofe kao neku vrstu Božje kazne ili upozorenja. Gotovo kao da ovaj moderni pojam “Božanske providnosti”, suprotno bilo kojem ranijem katoličkom shvaćanju, izbjegava govoriti o kazni.
Ako se dovoljno napreže, ova će teologija biti nekoherentna: opasan virus isklizne u kvazi-deističkom svemiru, pa sada molimo Boga da popravi stvari. Jer? Jer je pandemija podivljala prirodno? Djelo Zloga? Ili implicitno sugerira da je Bog zaspao na prekidaču Providnosti, ali još uvijek može popraviti stvari?
Iz ove važne vizije morala – da pravedni Bog s pravom može kazniti čovječanstvo za njegove grijehe i da se Gospa zalaže u našu korist unatoč našim djelima – poruka La Salette osvrće se na tri konkretna grijeha koje moderni svijet vjerojatno ignorira.
Štovanje nedjelje
”Šest dana sam ti dao na trud, sedmi sam zadržao za sebe; a oni mi ga neće dati. To je ono što ruku Moga Sina čini tako teškom… Nema nitko tko ide na misu osim nekoliko starijih žena. Ostali rade nedjeljom cijelo ljeto; onda zimi, kad ne znaju što bi, idu na misu samo da se rugaju vjeri. Za vrijeme Korizme idu na tržnicu mesa kao psi”.
Gospa govori o ovom zanemarivanju nedjelje kao o onome što “ruku njenog Sina čini tako teškom”. Ona govori o dvije stvari povezane s nedjeljom: bogoslužju i uzdržavanju od rada. Gospa govori o štovanju Dana Gospodnjeg ne samo kao o zapovijedi, već kao o vremenu osobnog susreta. Ako netko nema vremena za osobni susret, to uglavnom govori o prioritetima te osobe u njezinom životu.
La Salette se dogodio u Francuskoj 19. stoljeća, gdje je državna ideologija često bila javno antireligijska i antiklerikalna, otuda i aluzija na ismijavanje vjere.
Psovanje
„Oni koji voze kola ne znaju psovati, a da ne spomenu ime moga Sina! To su dvije stvari koje toliko opterećuju ruku moga Sina.”
Gospa govori o zlouporabi Božjeg imena. Takva uporaba nije samo nepoštivanje Boga. To je implicitno nijekanje Boga, njegovo svođenje samo na ružnu uporabu jezika ili njegovo zazivanje radi prokletstva drugoga. Kad bismo stvarno vjerovali u Boga, bismo li mogli tako govoriti? I, ako tako govorimo, vjerujemo li doista u Boga?
Na ljestvici grijeha, takva se djela nekima mogu činiti trivijalnim pored, recimo, ubojstva, terorizma ili korištenja plastičnih slamki. Ali Gospa također vrši važnu moralnu pedagogiju. Gubljenje Boga iz vida često počinje malim ili bezumnim djelima (kao da je nepoštivanje Boga “mala stvar”) sve dok, kao što je primijetio Dostojevski, ako Bog ne postoji – teoretski ili praktično u našim životima – sve je moguće.
Molitva
Marija je upitala: “Molite li se dobro, djeco moja?” Njihovo priznanje, “Ne baš dobro, gospođo”, potaknulo je odgovor:
”Morate ih dobro izgovoriti ujutro i navečer. Kad ne možete bolje, recite barem Oče naš i Zdravo Marijo; ali kad budete imali vremena, molite više”.
Nema vremena za Boga u nedjelju, nema vremena za Boga nikada. Gospin savjet je tako zahtjevan: Izmoliti dobro Oče naš i Zdravo Marijo po ustajanju i odlasku na spavanje. Ignoriramo jer nemamo vremena? Zato što smo htjeli odspavati još pet minuta ili smo bili preumorni navečer? Težimo li provesti vječnost s Bogom za kojega odvajanje pet minuta dnevno i jedan dan u tjednu predstavlja tako težak posao s naše strane?
La Saletteova poruka (poput Evanđelja) je, u nekim stvarima, tako jednostavna. Njezin moral predviđa ponovno usredotočenje na Isusa. Ne bismo li to trebali uzeti k srcu?
“Dođite i pokažite se kao moja ljubljena djeca! Ja sam s vama, ako vaša vjera bude svjetlost koja vas u ovim danima nesreće rasvljetljuje. Neka vas vaša revnost učini gladnima časti i slave Isusa Krista. Vojujte, djeco svjetlosti…!”
