Kakvu je poruku papa Franjo poslao američkoj Crkvi, imenovavši biskupa Roberta McElroya u Kolegij kardinala? Kako će njegove posljednje odluke oblikovati sljedeću papinsku konklavu? Koja imena budućih kardinala zaslužuju analizu, a to vrijedi i za prelata kojih se nisu pojavila na papinskom popisu? Dopustite mi da odgovorim na ta pitanja, jedno po jedno.
Poruka američkim katolicima
Neki analitičari sugeriraju da je izbor biskupa McElroya šamar Američkoj biskupskoj konferenciji. Zapravo je više od toga; to je cijeli niz šamara:
To je šamar cijeloj Konferenciji katoličkih biskupa Sjedinjenih Američkih Država (USCCB), koja je odbacila pokušaj biskupa McElroya da poništi njihovu blagu izjavu o odgovornosti birača i bivšeg predsjednika biskupske konferencije, kardinala Danielu DiNardu, koji je bio prisiljen ukoriti razdražljivog biskupa McElroya kada je agresivno zagovarao taj argument.
Šamar nadbiskupu Joséu Gomezu iz Los Angelesa, prelatu najveće nadbiskupije u Sjedinjenim Američkim Državama, koji još uvijek čeka crveni zucchetto, što se više ne može odbaciti kao previd. Nadbiskup Gomez nije samo aktualni predsjednik Konferencije katoličkih biskupa Sjedinjenih Američkih Država; on je i metropolit nadbiskupije u kojoj se nalazi biskupija od McElroya.
To je isto tako šamar latinoameričkim katolicima koji čine većinu populacije u nadbiskupiji Los Angeles i još uvijek nestrpljivo čekaju imenovanje prvog latinoameričkog kardinala u Sjedinjenim Američkim Državama.
I, naravno, to je šamar nadbiskupu Salvatoreu Cordileoneu, koji je prošlog tjedna dospio na naslovnice zauzevši stajalište koje je biskup McElroy oštro kritizirao, zabranivši predsjednici Zastupničkog doma Nancy Pelosi pričest – i to je šamar za mnoge američke biskupe (da ne spominjemo laike) koji su podržali nadbiskupov stegovni postupak.
Napetosti između pape Franje i Američke biskupske konferencije postaju sve očitije. Dajući crvene zucchete lijevim prelatima od uobičajenog konsenzusa Konferencije katoličkih biskupa Sjedinjenih Američkih Država — kao Cupichu, Tobinu, a sada i McElroyu — Papa šalje nepogrešiv signal o svojim osobnim preferencijama.
Oblik sljedeće papinske konklave
Za razliku od svojih neposrednih prethodnika, koji su imenovali kardinale tako da predstavljaju širok raspon teoloških i ideoloških perspektiva, papa Franjo bez stida promovira svoje istomišljenike, one omiljene. Izabrao je većinu trenutnih kardinala izbornika koji će sudjelovati u konklavi za sljedećeg rimskog papu.
Sada ima 117 kardinala mlađih od osamdeset godina, koji imaju pravo glasa na konklavi. (Kardinal Norberto Rivera, nadbiskup emeritus Ciudad de Méxica, sljedeći će tjedan proslaviti svoj osamdeseti rođendan i stoga neće imati pravo sudjelovanje na konklavi). Sa papinim imenovanjem šesnaest novih birača, osim neočekivanih promjena, bit će 132 kardinala izbornika, od kojih je papa Franjo odabrao čak 83, što je brojka vrlo blizu dvotrećinskoj većini potrebnoj za izbor pape.
Međutim, bilo bi prerano pretpostaviti da će rezultati sljedeće konklave nužno odražavati želje sadašnjeg Pape. Čak i ako „konzervativni” kardinali budu manjina na sljedećoj konklavi, bit će dovoljno brojni da blokiraju izbor kardinala iz „progresivnog” krila Kolegija kardinala.
Štoviše, iako su mnogi kardinali koje je imenovao papa Franjo nedvojbeno progresivci, mnogi imenovani su nepoznati široj javnosti. Papa je odabirao niz novih kardinala iz relativno malenih biskupija i nastavio je taj obrazac u svojem najnovijem izboru, uključujući prelate iz Istočnog Timora, Gane, Singapura i Mongolije. Zasigurno ovi novi kardinali – elektori dolaze iz regija koji se značajno razlikuje od onih iz prijašnjeg sastava kardinalskog zbora; te iz toga ne slijedi da će se njihovi pogledi na crkvenu doktrinu i disciplinu bitno razlikovati.
Nadalje, papa Franjo je značajno pridonio takozvanom „faktoru X“ u sljedećoj konklavi, napuštajući praksu pozivanja kardinala da ostanu u Rimu dan ili dva, prije ili nakon konzistorija, kako bi raspravljali o crkvenim poslovima. Ti sastanci omogućivali su kardinalima da se međusobno upoznaju i procjene kandidate, s obzirom na sljedeću konklavu. U kolovozu, na prvom takvom generalnom sastanku u sedam godina – koji se događa u vrijeme kada Papino zdravlje postaje tema otvorenih razgovora, a ne potajnog šaputanja – početi će temelji za sljedeću konklavu.
Drugi značajni izbori i propusti
Papa Franjo je još jednom nagradio svoje odane saveznike, odlučivši dodijeliti crvene zucchete čak i nekolicini prelata koji su bili kritizirani zbog njihovog rješavanja osjetljivih pitanja. Nadbiskup Fernando Vergez Alzaga, predsjednik Papinskoga povjerenstva za državu Vatikan, član je Kristovih legionara, povezan s ozloglašenim Marcialom Macielom. Biskup Coma u Italiji, Oscar Cantoni, povezao je svoje ime s dva različita vatikanska suđenja.
Zanimljiv je i neuobičajen slučaj biskupa Petra Okpalekea, kojeg je papa Benedikt XVI. 2012. godine imenovao biskupom Ahiare u Nigeriji. Klerici te biskupije žestoko su se usprotivili izboru, jer je papin odabir bio pripadnik suparničkog plemena, i pridružili su se katolicima laicima kako bi spriječili novog biskupa da preuzme dužnost. Nekoliko godina postojao je zastoj i biskupija je bila bez biskupa. Konačno je 2018. godine biskup Okpaleke podnio ostavku na svoju dužnost „radi dobra Crkve”, a papa Franjo imenovao ga je apostolskim upraviteljem biskupije Ahiara. Papa je 2020. godine stvorio novu nigerijsku biskupiju Ekwolobia i imenovao Okpaleke njezinim prvim biskupom. Sada, nakon što su ga nekoć prezirali njegovi sunarodnjaci, biskup Okpaleke je izabran i dobio je čast da nosi kardinalski crveni zuccheto – ispred istaknutijih nigerijskih prelata kao što je nadbiskup Alfred Martins, koji je deset godina bio nadbiskup Lagosa; i nadbiskup Ignatius Kaigama, kojeg je papa Franjo 2019. imenovao nadbiskupom Abjue, glavnog grada nacije.
Papa Franjo srušio je pretpostavku da su određene velike nadbiskupije „kardinalske stolice“, čiji bi čelnici trebali očekivati crveni zuccheto. Ipak je iznenađujuće da na popisu nisu bili nadbiskupi koje je on sam imenovao u Milanu, Genovu, Napulju, Torinu, Parizu, Bourdeauxu, Berlinu, Pragu, Sevilli, Dublinu, Edinburghu, Gnieznom, Krakowu, Seoulu i Hong Kongu.
No, najznačajniji izostanak sa papinog popisa je ime kijevskog nadbiskupa Svjatoslava Ševčuka. U vrijeme kada ukrajinski narod pati, a Ševčuk je središnja točka nacionalne solidarnosti, crveni zuccheto bio bi važan znak papinske solidarnosti.
Ukrajinska grkokatolička crkva — koja je daleko najveća Crkva istočnog obreda u zajedništvu sa Svetom Stolicom — dugo je tražila priznanje svoga duhovnog vođe kao katoličkog patrijarha. Manje istočno katoličke crkve (kaldejska, koptska, maronitska, melkitska) dobile su to priznanje. Umjesto toga, ukrajinski katolički vođa dobio je neobičnu titulu „Veliki nadbiskup” – velikim dijelom zbog toga što bi priznanje katoličkog „patrijarha” u Ukrajini moglo suprotstaviti težnjama Ruske pravoslavne crkve, koja još uvijek smatra Ukrajinu dijelom svoga „kanonskog teritorija”. Sada kada su pravoslavni biskupi Ukrajine, uključujući one koji su prethodno bili lojalni Moskvi, izjavili svoju želju za neovisnošću, došlo je vrijeme da Vatikan oda počast ukrajinskom katoličkom vođi.
Tehnički, kardinal je uvaženi klerik Rimokatoličke crkve, pa je imenovanje kardinala iz drugih katoličkih crkava neregularno, ali pape već godinama zanemaruju taj problem, odajući počast istočno katoličkim prelatima tako da im daju crveni zuccheto, a zapravo je prethodnik Velikog nadbiskupa Ševčuka u Kijevu bio pokojni kardinal Lubomyr Husar. Da je dodijelio crveni zuccheto nadbiskupu Ševčuku, papa Franjo je mogao poslati nekoliko snažnih poruka, a to je solidarnost s Ukrajinom, poštivanja istočno katoličkih Crkava i poslati poruku prijekora Moskvi.
