Koliko je ozbiljna trenutna kriza u Vatikanu i Crkvi i što ona znači za budućnost?
Kako bi stekli jasniju predodžbu, prenosimo razgovar Edwarda Pentina sa vlč. Nicolom Buxom, cijenjenim teologom i bivšim djelatnikom, tj. savjetnikom nekadašnje Kongregacije za nauk vjere i Kongregacije za kauze svetaca.
U ovom intervjuu, vlč. Bux tvrdi da postoji nada u svijetu koja se kreće u konzervativnijem smjeru, ali postavlja pitanje jesu li biskupi i kardinali sposobni voditi Crkvu istim putem i stoga izabrati odgovarajućeg nasljednika pape Franje.
Uz to, raspoloženje u Kardinalskom zboru se mijenja, kaže vlč. Bux. „Polovica kardinala elektora i mnogi biskupi uvjereni su da ne možemo nastaviti ovim putem i da je potrebna promjena kako bi se Crkva dovela u red ako želi ostati katolička — stoga u Kardinalskom zboru vladaju previranja, kao i među klericima“, objašnjava i dodaje: „Crkva se budi nakon što je primila anesteziju”.
Vlč. Bux, kako promatrate trenutnu krizu u Crkvi i kako ona iz nje može izaći?
Da bi se moglo konkretno govoriti o perspektivama i hipotezama promjene pontifikata potrebno je razumjeti, prema uvjerenjima mnogih, tko je i zašto utjecao na ostavku Benedikta XVI. Nadbiskup Georg Gänswein tvrdi da je bila neopterećena utjecajima, ali možda nije ni htio pokazati da je utjecaja bilo, te tko je utjecao na imenovanje nasljednika. Snage u izboru za novog papu su nakon deset godina iste i jače. Stoga bi izrada scenarija mogla pomoći da identificiramo i razumijemo tko bi bio “u igri“ u sljedećoj konklavi i kakvu bi igru igrali neki kardinali, s kojim ciljevima, s kojim snagama, savezima i sredstvima, i tako dalje.
Uglavnom, tko bi preuzeo inicijativu da podrži konzervativnog ili “progresivnog” kandidata, s obzirom na to da su institucije koje su donedavno mogle utjecati na takav događaj danas (Opus Dei, Bratstvo zajedništva i oslobođenja) opale? U praksi, bez znanja kako će papa sutra biti “izabran“, bit će gotovo nemoguće napraviti realne scenarije.
S obzirom na to, kako bi se po Vašem mišljenju stvari mogle dalje odvijati?
Svakako da svjetske sile idu “udesno“. Krize poput ove na Zapadu zahtijevaju konzervativne snage svijeta koje ih mogu riješiti. Progresivni dio ljevice samo zna stvarati probleme. Stoga bi se mogao predvidjeti oblik obnove, čak i kod pape, vrhovnog moralnog autoriteta, na kojeg će se nova zapadna sila htjeti osloniti. To je svakako dobra stvar, iako se ne može zamisliti kako će se novi papa moći osloniti na sadašnju hijerarhiju i Rimsku kuriju ili na sve one koji imaju uloge u crkvenim strukturama (mislimo na Papinsku akademiju znanosti) koje se neće moći lako promijeniti u kratko vrijeme.
Bi li konzervativne svjetske snage htjele, ili znale, kako izazvati takvu restauraciju?
Ovo je moje drugo promišljanje. Jer restauracija bi, kako ja to razumijem, i dalje značila stvaranje konkurentske arene sukoba s onima koji imaju drugačiji moralan i financijski pogled na funkcioniranje društva. Ne vjerujem da će povratak konzervativaca na vlast u SAD-u rezultirati smanjenjem moći Silicijske doline ili velikih investicijskih fondova. Vraćanje malo više udesno ne znači nužno preobraćanje tehnokrata.
Zašto to mislite?
Kao savjetnik Kongregacije za kauze svetaca, bio sam jako iznenađen 2017. kada sam pročitao Apostolsko pismo pape Franje, u kojem je stvorio novu kategoriju svetaca i blaženika, te sekularizirao crkveni kalendar. To bi danas bili oni koji žrtvuju svoje živote (oblatio vitae) kao mučenici iz ljubavi. Ali oni nisu poput mučenika koji zbog svjedočanstva svoje vjere bivaju ubijeni (odium fidei – Iz mržnje prema vjeri). Jedan od primjera takvih novih kanonizacija je nadbiskup Romero (mučenik ljubavi) koji je ubijen zbog svojih političkih stavova, a ne zbog pitanja vjere. Neki teolozi vjeruju da će ova nova kategorija oblatio vitae omogućiti podršku političkim ili ekonomskim ideologijama koje se smatraju prihvatljivima, možda inspiriranima gnostičkim krugovima. Zašto bi se nova konzervativna, ali još uvijek tehnokratska sredina lišila te mogućnosti?
Poklapa li se to s općim odmakom Crkve prema promicanju više svjetovnih ideja na uštrub isključivo katoličkih?
Da, ovo me dovodi do mog trećeg promišljanja. Crkva je u posljednjem desetljeću prestala primarno braniti tradicionalne vrijednosti (život, obitelj, rađanje, herojske vrline…), te je krenula braniti ekologiju, održivi razvoj, migracije itd., stvarajući sustav pupčanih odnosa s onima koji te vrijednosti zagovaraju. To je promijenilo strukturu međunarodnih vanjskih odnosa. Sljedećem papi neće biti jednostavno s tim se nositi.
Pokušavam zamisliti imenovanje pape obnovitelja, kojem se mnogi nadaju, nekoga poput Pija IX., na primjer, koji bi možda napisao Syllabus (popis) pogrešaka za naše (21.) stoljeće [Pijev popis iz 1864. osudio je ukupno osamdeset pogrešaka ili krivovjerja, artikulirajući nauk Katoličke Crkve o nizu filozofskih i političkih pitanja]. Što bi bilo s njim, novim papom obnoviteljem? Ali također zamišljam novog Pavla VI. kako piše dokument poput Humanae vitae za naše vrijeme. Ili novog Benedikta XVI. koji piše drugi dio enciklike Caritas in veritate (koji je izostavljen), u kojem se bavi biotehnologijom.
Jesmo li došli do točke s koje nema povratka?
Jedan moj prijatelj koji nije religiozan, ali je u predvorju Hrama (prostoru za one koji nisu Židovi – pogane), razgovarajući sa mnom prije nekoliko mjeseci o Franjinom nasljedniku, rekao je da to vidi kao sukob između sv. Mihaela Arkanđela koji se suočava s izazivačem koji je upravo rekao „non serviam” (neću služiti), odgovarajući mu „quis ut Deus?“ (Tko je kao Bog – doslovno značenje imena Mihael). Prijatelj je zaključio rekavši mi da- ako je Crkva Božje djelo, nije li ovo vrijeme da On intervenira?
Iz nedavne knjige kardinala Müllera U dobroj vjeri. Religija u XXI. stoljeću, odgovor je očigledan. Crkva je prožeta otpadništvom, pretečom raskola zbog njemačkog Sinodalnog puta, „nedostatka koherentne ekleziološke vizije“, imenovanja biskupa koji daju zbunjujuće izjave jer često nemaju ni diplomu teoloških prvostupnika i javlja se sve veći prezir prema teologiji i filozofiji. Uostalom, papa je u više navrata uputio vrlo oštre riječi prema akademskoj zajednici i profesorima teologije, posebno prema onima za koje se smatra da su previše ukorijenjeni u tradiciji. Tako su ga, primjerice, u liturgijskom području izigrali neki profesori Papinskog sveučilišta sv. Anselma koji su “manipulirali” podacima anketa među biskupima o provedbi Motu proprija Summorum Pontificum.
Ipak, papa Franjo je tvrdio da se obraćao papi Benediktu kako bi se osjećao sigurnim. Kako to da ga u ovom slučaju nije konzultirao?
Iskreno govoreći, umjesto da vjerujemo Franjinim izjavama, bolje je držati se činjenica. U svom posljednjem intervjuu, papa Franjo je rekao da voli kritike od onih koji mu ih govore u lice. Ovo nije istina. Zapravo, on ne odgovara onima koji mu se obraćaju, čak ni pristojno, kao što se vidi s Dubia (sumnjama) četvorice kardinala, na koju će, u svakom slučaju, prije ili kasnije, on ili njegov nasljednik morati odgovoriti. Stoga, mons. Müller s pravom primjećuje da „svatko tko iznosi konstruktivnu kritiku optužen je kao protivnik, kao Franjin neprijatelj“.
Ne vjerujem da Bergoglia pokreću “prevaranti” savjetnici, nego “dvorjani” koji mu podilaze u onome što on misli i voli čuti. Primijetit ćete kako papa Franjo, čim mu svidi neki biskup imenuje ga kardinalom (primjer kardinala Giorgija Marenga kojeg je prvi put susreo samo nekoliko dana prije nego što je objavio da ga imenuje kardinalom – članom Svetog kolegija), ali kada se razočara u pojedinca, onda ga izbacuje (primjer kardinala Angela Beccija kojeg je uzdigao u kardinala, a dvije godine kasnije razriješio ga zbog nedokazanih optužbi za korupciju). Da ne govorimo o bivšim Franjinim suradnicima, poput teologa Enza Bianchija, koji je otišao slomljen.
Dakle, što se može učiniti kako bi se riješila ova kriza?
Polovica kardinala elektora i mnogi biskupi uvjereni su da ne možemo nastaviti ovim putem i da je potrebna promjena kako bi se Crkva dovela u red ako želi ostati katolička — stoga u Kardinalskom zboru vladaju previranja, kao i među klericima“, objašnjava i dodaje: „Crkva se budi nakon što je primila anesteziju”.
Ali kao što je nekoć potvrdio Joseph Ratzinger, kriza Crkve uvjetovana je kolapsom liturgije, a lijek leži u „hermeneutici kontinuiteta i reforme jednoga subjekta – Crkve”, dodao bih da je to u „reformi liturgije“ kakvu ju je zamislio papa Benedikt XVI. Sprovod Benedikta XVI. pokazao je da pokojni papa, u svojim promišljanjima, napose njegovao stvarne temelje Crkve, unatoč “laboratoriju utopija” u njoj samoj. Treba vremena, a ova stvarnost, poput rijeke ponornice, ponovno će se pojaviti. Obmane su osuđene na neuspjeh.
