Iako je bilo dosta kontroverzi oko toga smatra li vlada bogoslužje ‘osnovnom aktivnošću’, daleko je važnije pitanje- smatraju li katolički vjernici nedjeljnu misu ‘osnovnom aktivnošću’?
Već dugi niz godina nedjeljna obveza – koju da budemo iskreni poštuje manji dio katolika – bila je na odjelu intenzivne njege. Umrla je protekle godine u doba koronavirusa. Uskrsnuće nije na pomolu.
Zakonik kanonskog prava dovoljno je jasan: „Nedjeljom i drugim zapovijedanim blagdanima vjernici su obvezni sudjelovati u misi“ (1247.). Manji dio krštenih katolika se ovoga pridržava; u mnogim zemljama to je sićušna manjina.
Ostavite po strani one krštene koji nisu imali nikakav vjerski odgoj ili formaciju; vjerojatno ni ne znaju za nedjeljnu obvezu. Ipak, velik dio onih koji sebe smatraju katolicima, nedjeljnu misu ne smatra kanonskom obvezom, još manje dužnošću koja je izražena Trećom Božjom zapovijedi, koja je po važnosti viša od “Ne ubij” ili “Ne čini preljuba”.
Prije koronavirusa, nedjeljna obveza bila je u lošem stanju. Dolaskom virusa, s razlogom su biskupi svijeta morali prekinuti nedjeljnu obvezu. Teško da je moglo biti drugačije; s otkazanim javnim misama, zatvaranjem crkava ili mogućnošću misnog slavlja sa znatno smanjenim kapacitetima, ispunjavanje obveze ionako ne bi bilo moguće. Kanonsko pravo ne obvezuje nemoguće, zbog čega, na primjer, Kanon 1247 ne obvezuje bolesnike, hospitalizirane i one nepokretne koji fizički ne mogu prisustvovati.
Nažalost, uslijedilo je da su sami župnici, nakon ponovnog otvaranja crkava, poručili da župljani koji su desetljećima dolazili na svakodnevnu misu, mogu ostati kod kuće i gledati misu na Internetu. Crkve ograničene na 50%, 30% ili 20% kapaciteta imale su za sve njih dovoljno mjesta nedjeljom. Mnogi župnici koji su bili zabrinuti kako prijaviti ljude na misu, radi pridržavanja zahtjeva smanjenog kapaciteta, brzo su shvatili da to neće predstavljati problem. Iako se javna kontroverza usredotočila na to smatra li vlada bogoslužje „osnovnom djelatnošću“, daleko je važnije pitanje smatraju li katolički vjernici nedjeljnu misu „osnovnom djelatnošću“? Službena obustava nedjeljne obveze promovirala je, nenamjerno, pomak u mišljenje da nedjeljna misa baš i nije neka obveza.
Tijekom prošle godine, velik broj vjernika zbog boli neodlaska na nedjeljne mise, citirale su mučenike iz Abitenea iz četvrtog stoljeća: Sine dominico non possumus („Ne možemo živjeti bez nedjelje“). Ipak, očito je moguće da se katolici itekako mogu naviknuti na život “bez nedjelje”.
Privremena suspenzija nedjeljne obveze značila je da je neko vrijeme i Crkva imala stav da trebamo živjeti bez nedjelje. Istina, nismo ni imali nekih održivih alternativa, ali ostale su posljedice. Sigurno je da su biskupi željni ukinuti suspenziju nedjeljne obveze, ali kakva god preostala kultura nedjeljne obveze postojala, neće se vratiti. Prije je bilo bolesna; sad je mrtva.
Pitanje posta– Nekoliko kanona iza nedjeljne obveze, Zakonik kanonskog prava prelazi s blagdana na dane posta. Kanon 1250 određuje sve petke i cijelo vrijeme korizme kao “pokorničke dane”. Kanon 1251 govori o „suzdržavanju od mesa ili neke druge hrane prema propisima biskupske konferencije“ u pokorničke dane.
Čak i među svećenicima, a kamoli među vjernicima, slabo je poznato što bi ti “propisi” mogli značiti. Praktično, suzdržavanje od mesa petkom postalo je neka vrsta opća pokora petkom, od kojih je jedna od mogućnosti bila uzdržavanje od mesa. Na kraju je i opća pokora petkom s vremenom postala neobavezna. Ja osobno kao svećenik ne dopuštam serviranje mesa petkom u mojoj kapelaniji, ali to zahtijeva upoznavanje učenika s potpuno novim razmišljanjem. Inače sam imao iskustvo da su mi nudili meso za doručak u apostolskim nuncijaturama, gledao kako biskupi jedu slaninu i jaja u petak ujutro, stajao sam u redu iza svećenika pred švedskim stolovima petkom gdje se meso serviralo u izobilju, bio sam u katoličkim školama gdje se poslužuje meso petkom, te čak i na Čistu Srijedu.
Ništa ne sprječava katolika da petkom apstinira od mesa – ali ga također ništa ne uvjetuje. Ta preporučena i vrlo časna praksa davno je nestala kao zadana postavka u katoličkoj kulturi, a s njom i zaborav na pokoru petkom. Isto se dogodilo 2020. godine s nedjeljnom obvezom; vidjet ćemo kako će se sve odigrati u 2021. godine.
Naravno, mnogi će katolici nedjeljom ići na misu, posebno u onim početnim mjesecima nakon što se život počne normalizirati. Ipak, na to će se uglavnom gledati kao na poželjnu opciju, a ne na obvezu koju nalaže Treća zapovijed i određuje crkvena vlast.
Prvo će biskupi donijeti odluka kada se može prekinuti obustava nedjeljne obveze. Ona će doći, prije ili kasnije.
Druga će odluka biti na župnicima- hoće li prekinuti svoje livestreamove, kao što je to učinio papa Franjo kada su crkve u Italiji ponovo otvorene.
Treća će odluka biti na župljanima, hoće li se vratiti. I to će se tek vidjeti. Veliki broj neće što nam ostavlja ogroman evanđeoski izazov.
Glavni izazov u 2021. bit će vratiti katolike na misu nakon skoro godinu dana zatvaranja i ograničenja. A to će biti teška zadaća, jer je koronavirus ubio sve što je preostalo od jednog uporišta prijašnje katoličke kulture, nedjeljne obveze.
vlč. Raymond J. de Souza
