Pretjerano isticanje starih obreda
Jednako treba misliti i o nastojanjima onih koji hoće opet uvesti bilo koje stare obrede i ceremonije. Zaista je liturgija starih vremena dostojna poštivanja; ali neki stari običaj, samo zato što je star, ne znači odmah da je zgodniji i bolji, ili sam po sebi, ili s obzirom na kasnija vremena i nove prilike. I noviji su liturgijski obredi vrijedni štovanja i pažnje, jer su nastali pod uplivom Duha Svetoga, koji je s Crkvom u svako doba sve do konca svijeta (usp. Mt 28, 30). Oni su i pomagala kojima se dična Zaručnica Isusa Krista služi da potakne i pomaže ljude na putu do svetosti.
Jest vrlo pametno i vrlo pohvalno srcem i pameću posegnuti za vrelima svete liturgije, jer proučavanje ove struke koja ide k njezinim izvorima mnogo pomaže za dublje i točnije poznavanje značenja svetkovina i obrazaca koji se upotrjebljavaju, kao i svetih obreda; ali nije ni pametno ni pohvalno sve svesti na starinu po svaku cijenu. Stoga, da navedemo koji primjer, ne ide pravim putem onaj koji bi htio oltaru dati starinski oblik stola; koji bi htio da liturgijsko ruho nikada ne bude crne boje; koji bi izbacio iz crkava svete slike i kipove; koji bi tražio da se lik Božanskoga Spasitelja na križu prikazuje tako da se na njegovome tijelu ne vide odrazi njegovih strašnih muka; koji ne odobrava i zabranjuje polifono, to jest višeglasno pjevanje, pa i onda kad je ono u skladu s propisima koje je izdala Apostolska stolica.
Iz enciklike o svetoj liturgiji Mediator Dei (1947.)
