Poznajem katoličku obitelj koja je, po svim povijesnim standardima, sve učinila kako treba. Odani su roditelji, ozbiljno shvaćaju svoju vjeru i redovito primaju sakramente. Oni katehiziraju svoju djecu, vrlo su angažirani u svojoj župi i pomažu potrebitima u svojoj zajednici. Ipak, sva njihova djeca, kad su postala punoljetna, prestala su prakticirati vjeru.
Zašto je ovako? Rekao bih da je to zato što tipična katolička župa gubi svoju moć spasenje.
Prije nego što objasnim, dopustite mi da nešto razjasnim. Kao što svi roditelji znaju, odgoj djece nije znanost. Ne postoji siguran način da osigurate da vaša djeca ostanu vjerni katolici nakon što napuste gnijezdo. Najbolji roditelji mogu imati djecu koja otpadnu, a čak i najgore obitelji mogu proizvesti svece. Slobodna volja i naša pala priroda i tako dalje…
U isto vrijeme, općenito, roditelji koji prakticiraju svoju vjeru će je i prenijeti na svoju djecu. To je povijesna istina. Ipak, danas prečesto to i nije baš uvijek slučaj. Roditelji katolici koji rade sve na način na koji se radilo prije 100 godina – idu na misu, poučavaju svoju djecu vjeri, uključuju se u lokalnu župu – imaju daleko manje šanse za uspjeh nego njihovi djedovi i bake.
Tragična je stvarnost da tipična katolička župa — stup katoličkog života — čini malo da bi duše dovela u nebo. Nemoćna je zaštititi ih od iskušenja ovoga svijeta. Ako se samo pouzdate u župu, kao što su katolički roditelji radili generacijama, riskirate spasenje svog djeteta.
Da bismo to razumjeli, moramo prepoznati odnos između objektivnih i subjektivnih aspekata spasenja. Prvo, tu su objektivna sredstva: sakramenti, slušanje Božje riječi u Svetom pismu i učenje Katekizma primjeri su sredstava koja su uvijek dostupna dušama koje ih žele. Nitko ne poriče da katoličke župe stavljaju ta objektivna sredstva na raspolaganje svojim članovima.
Ali spasenje je međuigra između Božje milosti i našeg odgovora na nju, između objektivnih sredstava i subjektivnih sredstava. Da bismo primili te milosti, moramo im biti otvoreni; moramo ih željeti primiti. Bog se nikome ne nameće.
To znači, općenito, da osoba mora biti zainteresirana za primanje ovih objektivnih sredstava; mora željeti živjeti životom na koji je Bog poziva. Bez ovog interesa i želje, nikakva količina objektivnih sredstava neće koristiti duši. To su sjemenke posađene u kamenito tlo.
I tu tipična katolička župa neuspjeva u svojoj primarnoj nakani. Današnji katolički život toliko je bljutav, toliko odvojen od nadnaravnih stvarnosti da ga većina mladih ljudi smatra potpuno nezanimljivim. Iako vjerni katolici znaju da čak i iza najbljutavijih sakramentalnih slavlja stoji nadnaravna moć, oni koji nisu potpuno formirani u vjeri to obično ne prepoznaju. Oni vide bljutavost vlastitim očima, a njihove oči vjere nisu dovoljno razvijene da prepoznaju nadnaravnu moć koja je skrivena.
I tako mladići često gledaju na župni život kao na skupinu starijih žena i broje dane kad će biti samostalni i moći prestati dolaziti. Ili mlada žena koja želi više od pukih floskula i religije za dobro raspoloženje – koja se želi odreći svog života za neki cilj – i stoga napušta katolicizam radi snažne evangeličke protestantske crkve ili radi političkog aktivizma.
Iskreno rečeno, katoličke župe danas prečesto ne samo da ne podržavaju, nego aktivno potkopavaju stvarnu praksu čistog katolicizma. Dok s jedne strane nude sakramente, istovremeno daju razloge da ih se ne prihvati. Iako bi katolici mogli prigovoriti da bi ljudi trebali bolje razumjeti objektivnu stvarnost, to je u biti svaljivanje krivnje na žrtve. Netko tko je iskusio samo tipičan katolički župni život vidi malo toga što bi ga nadahnulo i malo razloga da prigrli Vjeru. Ovakva vjera gubi privlačnost i postaje odbojna.
Po mom mišljenju, najveći skandal u Crkvi danas nije netko poput oca James Martin ili nešto što je papa Franjo rekao; nego slabo stanje naših župa. Te su institucije dodirne točke katoličkog života za većinu vjernika, pa su one ono što će katolike privući bliže Kristu ili, što je danas češće, odvratiti od Gospodina.
Ono što je posebno tragično u ovoj situaciji jest da su jake katoličke župe danas potrebnije nego ikad prije. Prije jednog stoljeća, kada je čak i opća kultura usmjeravala ljude prema moralnom životu, a možda čak i prema Kristu, slabija župa nije nužno bila ubojica duša. Danas, međutim, kada cijela kultura gura duše daleko od Krista, slaba župa je poput niželigaša u nogometu koji se suočava s prvoligašem. Beznadno je nadmašena.
Ni za ovaj problem nema jednostavnog rješenja. Svećenik heretik poput oca Jamesa Martina može se ušutkati, ali župi sa sustavnim slabostima trebat će barem jedna generacija da se reformira. Srećom, čini se da su mnogi mladići koji su zaređeni posljednjih godina ozbiljni u namjeri da se to dogodi, no roditelj s malom djecom do tada baš i ne mogu čekati. To je razlog zašto se tako mnogo roditelja vozi na velike udaljenosti – čak se i seli – kako bi posjetili župe koje su uistinu snažne, sa prekrasnim liturgijama, hrabrim propovijedanjem i snažnom katehezom. To je i razlog zašto su i tradicionalne latinske mise tako dramatično porasle posljednjih godina.
Mnogi katolici žale se na fenomen “šopinga za najbolju župu”, ali kada su duše u pitanju, birokratske sitnice poput granica župe stavljaju se u drugi plan ispred viših prioriteta. Primarni cilj roditelja je spasenje duša njihove djece i nijedan crkveni vođa ne može prisiliti roditelje da pohađaju župe za koje znaju da bi mogle biti štetne za spasenje njihove djece. Ovaj fenomen možda nije idealan, ali je daleko bolji od riskiranja vječne sudbine vašeg djeteta.
Dugoročno, bit će potrebno da biskupi, svećenici i laici rade zajedno kako bi sve katoličke župe bile takve da vode ljude Kristu i Njegovoj Crkvi, a ne od njih. Do tada, roditelji moraju dati prednost pronalaženju župe koja radi prvo, a ne drugo.
